Točno na dan kad se na HTV-u emitirao nastavak “Francuske veze” napustio nas je veliki William Friedkin, jedan od najvećih filmaša poniklih iz novohollywoodskih sedamdesetih. Friedkin je, k tome, otišao i nekoliko mjeseci prije premijere još jednog nastavka njegova “Istjerivača đavola”. Kao što Johnu Frankenheimeru nije bilo lako nositi se s Friedkinovom ostavštinom režirajući “French Connection II”, Davidu Gordonu Greenu bit će još teže dosegnuti sve što je on postigao u izvornom “Exorcistu”.
Oscar za režiju
Mnogi su to dosad pokušavali snimajući (pred)nastavke, John Boorman, William Peter Blatty, Renny Harlin i Paul Schrader, ali nitko nije uspio doći ni blizu Friedkinovu dijaboličnom hororu. Preko “Francuske veze” i “Istjerivača đavola” (1971., 1973.) može se prelomiti Friedkinova karijera i njegov utjecaj na kinematografiju uzimajući u obzir koliko su to oponašani filmovi.
“The French Connection” osvojio je Oscara za najbolji film, režiju i ulogu Genea Hackmana kao prvi akcijski krimi triler koji se pozlatio prestižnim kipićima, žanrovac bez presedana (i pardona), čak i ako ga se usporedi s “Prljavim Harryjem”. U tom filmu najviše se pamtio lik policajca. Hackmanov policajac Popeye Doyle bio je podjednako pamtljiv, ali u “Francuskoj vezi” još se više pamtila dokudramska režija.
Ne libeći se rizika, Friedkin je dijelove filma snimio gerilski na ulicama New Yorka, s nepogrešivim osjećajem za akciju i lokaciju. Doyleova potjera za vlakom usred newyorške prometne vreve u “The French Connection” nadmašila je jurnjavu “Bullitta” i (p)ostala jedna od najboljih u povijesti: pogibelj je opipljiva, sekvencija djeluje kao da stvari svaki tren mogu izmaknuti kontroli kao u pravom životu i gleda se na rubu stolca i živaca.
Do tog ruba Friedkin je volio gurati gledatelja i to je napravio i u žanrovski prijelomnom “Exorcistu”, jednom od najboljih, najstrašnijih i najutjecajnijih horora, prestravljujući publiku do smrti. Nijedan horor prije “Istjerivača đavola” nije bio tako visceralno gledateljsko iskustvo, niti je osvojio nominaciju za Oscara u kategoriji najboljeg filma.
Zaboravite na tihu jezu “Rosemaryne bebe”: Friedkinova je režija izazvala (i još uvijek može izazvati) vrištanje i psihofizičke reakcije publike, trenutnu trbuhobolju i vječnu traumu, možda i zato što je redatelj pristupio hororu kao da režira ozbiljnu, realističnu dramu o demonskom posjednuću. Tko god je pogledao “Exorcista”, pamtit će strah i visoku tenziju do kraja života.
Nitroglicerinska tenzija
Da je snimio samo ta dva filma, Friedkin je mogao ući u legendu, ali njegova filmografija broji još nekoliko smionih, izazovnih i nerijetko podcijenjenih teškaša. Samo bi se netko hrabar poput Friedkina usudio adaptirati roman Georgesa Arnauda iz 1950. “The Wages of Fear” po kojem je Henri-Georges Clouzot snimio klasik “Nadnica za strah”.
Međutim, neustrašivi Friedkin ne samo da je to učinio, nego se otisnuo u nepristupačnu južnoameričku džunglu da snimi “Nadnicu straha” (“Sorcerer”, 1977.), osobni favorit u njegovu opusu, dostojan Clouzota, a režijski svakako fascinantniji. “Nadnica straha” pothvat je od filma, nervozno, znojavo i tenzično remek-djelo reflektirano u nevjerojatnoj akcijsko-trilerskoj sceni prelaska kamiona s nitroglicerinom preko drvenog mosta po nevremenu. Tu je Friedkin potpalio fitilj za jednu od najnapetijih scena svih vremena u filmu koji se odvezao u srce tame.
Puno je hrabrosti trebalo i za kontroverzni i brutalni triler “Cruising” (1980.) u kojem Al Pacino glumi “undercover” policajca u potrazi za serijskim ubojicom u gay zajednici, kao i za pokušaj “Francuske veze” za osamdesete sa “Živjeti i umrijeti u Los Angelesu” (1985.). U vrijeme procvata akcijskih “buddy” filmova, Friedkin je snimio “To Live and Die in L.A.” neapologetski kao subverzivni neo-noir i izvrnuo žanrovske i karakterne konvencije naglavačke, neovisno o tome što je uprizorio još jednu sjajnu potjeru.
Iako je to posljednji veliki ili veći Friedkinov film u idućih 26 godina, do “Ubojitog Joea” (2011.), sve što je snimio u međuvremenu bilo je zanimljivo (“Rampage”, “The Guardian”, “Blue Chips”, “12 Angry Men”), solidno (“Ratna pravila”, “Lovina”), nerijetko i dojmljivo (“Kukci”).
Svaki bi redatelj volio imati barem neki od ovih žanrovski raznolikih filmova u opusu, ako već ne “Ljubavnu ucjenu” kao njegov rijetki osrednje-slabi uradak, nekmoli da u posljednjoj fazi karijere snimi nešto kao što je “Killer Joe”. Tada 76-godišnji Friedkin zadržao je titulu beskompromisnog filmaša i režirao “Ubojitog Joea” iznimno vitalno, parirajući Quentinu Tarantinu i/li braći Coen na njihovu terenu crnohumornih noir krimića i usput izazivajući neke nove kontroverzije. Neki filmaši omekšaju u poznim godinama, ali ne i Friedkin. Bio je i ostao provokativan i beskompromisan redatelj. Redatelj zvan hrabrost.
