Nova bosanskohercegovačka serija ‘Znam kako dišeš’ autorice Jasmile Žbanić nedavno je imala premijeru na HBO Max streaming platformi (prije toga prikazana je na venecijanskoj Mostri i Sarajevskom filmskom festivalu). Serija od šest epizoda prati rad tužiteljice Nevene Murtezić koja istražuje slučaj samoubojstva dječaka, a istovremeno se suočava sa svojim osobnim problemima koji se isprepliću s istragom. Gledatelji diljem regije puni su hvale za seriju u kojoj ih je oduševila maestralna srpska glumica Jasna Đuričić u ulozi Nevene. Ovu kazališnu i filmsku umjetnicu, ujedno i profesoricu glume, gledali smo u Oscarom nominiranom filmu ‘Quo vadis Aida’, uskoro nam u kina stiže i ‘Lost Country’, što nam je bio i više nego dobar povod da porazgovaramo s Jasnom.
U seriji ‘Znam kako dišeš‘ imate zahtjevnu pa čak i izazovnu ulogu. Kako je bilo ući u kožu tužiteljice Nevene?
Moram priznati da nisam bila upućena u svijet tužiteljstva. Čak nisam znala ni koje su razlike između tužitelja i odvjetnika. Pripremajući se za ulogu ušla sam u sve to i shvatila kolika je odgovornost tužiteljstva i da policija bez njih ništa ne može. Dosta mi je pomoglo Tužiteljstvo u Sarajevu gdje sam provodila mnogo vremena i odlazila na suđenja.
Kad ste prvi put vidjeli scenarij što ste pomislili?
Nisam se premišljala oko uloge jer je scenarij izvrsno napisan i mislim da je to u današnje vrijeme prava rijetkost u našoj regiji. Priča je to koja vas neće ostaviti ravnodušnim. Inače nisam osoba koja će nakon što vidi scenarij kazati ovo je uloga za mene. To se naprosto mora dogoditi.
Ovo je još jedna od snažnih uloga koju ste iznijeli u vašoj karijeri. Rekli ste da je Nevena heroina sa svim greškama, posljednji Mohikanac našeg društva na Balkanu koja vjeruje u istinu i pravdu i da će dobro pobijediti.
To tako uistinu i mislim. Dokazali smo to kroz svih šest nastavka. Jasmila je stvorila toliko snažan lik i iako se čini nevjerojatno ljudi poput Nevene i dalje postoje u našem društvu. Sramno ih je malo, ali ih ima! Vrijedi pričati priče o takvim ljudima. Oni mogu biti svaki dan na rubu, razmišljati hoće li to jutro uopće ići na posao, ali ne gube snagu i upornost. To me kod Nevene najviše fasciniralo. Baš kao i njezina majčinska borba što mi je bilo više nego izazovno za iznijeti. Svjedoci smo kako u današnje vrijeme vlada sve veliki jaz između roditelja i djece. Kad su takve teme pred vama morate im odgovorno pristupiti kako bi gledateljima to postalo blisko i da dožive seriju kao dio svojih života. Mislim da smo u tome uspjeli.
Kako je bilo raditi s mladim glumcem Lazarom Dragojevićem koji vam tumači sina? Našalio se u jednom razgovoru da se odmah zbližio s vama budući mu je mama rođena u istom gradu poput vas.
Njegova mama je rođena u Novom Sadu, a ja u Rumi. Možda je htio reći da smo obje Vojvođanke (smijeh). Možda ima nešto i u tome. Meni je bilo sasvim prirodno raditi s njime. Išlo je sve spontano i prirodno. On je daroviti glumac, a ja inače gotovo pola života radim s mladim ljudima. Kako na sceni tako i na fakultetu Dramskih umjetnosti, evo trenutno imam petu generaciju glumaca. To mi je potpuno prirodno, volim raditi s mladima.
Jasmilu nazivate majstoricom svog zanata posla. Kako biste je opisali kao ženu i kolegicu?
Mi se znamo dugo godina, pratila je moj rad, nije joj nikad bilo teško sjesti u auto i doći na neku od predstava. Među nama vlada razumijevanje, jednostavno smo se našle, nema tu mistifikacije, to su naprosto slični pogledi na svijet. Zahtjevna je ona, zahtjevna sam ja, svaka na svoj način. To su sve neke od sličnosti koje nas spajaju.
Jeste li i kao profesorica strogi?
Nego što sam, pa naravno! Ako sam prema sebi takva, onda sam i prema drugima. Studiranje je dobrovoljno, pa ako si došao studirati, onda to moraš i pokazati i truditi se. To nije srednja škola nego ispitivanje sebe i svijeta oko sebe na drugačiji način. Uvijek svojim studentima to želim naglasiti. Ne znam kako je na drugim fakultetima, ali na ovome gdje sam ja, mogu reći da su uistinu darovita djeca. Njih tu dovede talent, a mi ih dalje učimo da je važno imati strpljenje, koncentraciju. Da se neke stvari ne mogu dogoditi preko noći. Važno je imati iskren odnos i čista srca stati ispred svakog mladog čovjeka.
Kao u Aidi i ovdje govorite bosanskim naglaskom. Je li vam to bilo zahtjevno? Slušajući vas nikad ne bih rekao da dolazite iz Srbije.
Joj da znate koliko je to meni teško…
Kako uspijevate tako dobro skinuti naglasak?
Tako da vježbam. Svaku večer u hotelu naglas ponavljam i ponavljam prije snimanja sutrašnjih scena. Dakle, ne samo da učim napamet tekst nego se i borim s dijalektom. Mi u regiji svi govorimo isti jezik, ali kad ga trebate igrati, e onda vidite koliko je tu zapravo različitih narječja. Tako da nekad imam osjećaj kao da glumim na stranom jeziku. Osim toga u ovoj seriji ima dosta zahtjevnih riječi s pravnom terminologijom s kojima sam se prvi put susrela. Ali ja sam ipak završila glumu na Akademiji u bivšoj Jugoslaviji gdje su nas četiri godine učili sve dijalekte. I vaš splitski isto. Ne da smo ih učili, nego smo ih ‘razbijali’ što bi rekli klinci.
Dakle, nema sumnje da bi ‘razbijali’ i kad biste dobili ulogu Dalmatinke u nekom projektu?
Snašla bih se, naravno (smijeh).
Priželjkujete li ulogu u nekoj hrvatskoj seriji ili filmu?
Uopće ne radim razliku i nije mi važno je li hrvatska, srpska, bosanska, makedonska produkcija… Idem za dobrim scenarijem i dobrom ulogom. Važno mi je da je priča dobra.
Jedna ste od najzaposlenijih glumica u regiji. Kako stižete sve?
Moja djeca su velika i to je olakotna okolnost. Ne znam što da vam kažem. To je jednostavno moj način života, meni je to normalno. Stvar je u dobrom planiranju vremena.
Prije dvije godine kad smo razgovarali rekli ste mi kako niste zadovoljni današnjim položajem žene na filmu i da sve važne uloge dobivaju muškarci. Je li se nešto promijenilo u međuvremenu?
Apsolutno ništa… I dalje isto mislim.
Jeste li oduvijek znali da ćete biti glumica?
Svaka čast onima koji to znaju u najranijem djetinjstvu i kažu ja ću se baviti glumom. Kod mene se dosta toga vrtjelo oko scene, plesala sam i pjevala, maskirala se… Kad to nisam radila, onda sam crtala. Imala sam potrebu izraziti svoju kreativnost kao dijete. No da sam znala da ću biti glumica - nisam.
Što vam je sve dobrog donijela gluma?
Putovanja i divne ljude od kojih sam puno naučila i još učim. Koje nikad ne bih upoznala da se ne bavim ovim poslom.
Gledate li sebe na ekranu?
Nemam problema s time kao kad sam bila mlađa pa sam se ježila čim bih čula svoj glas. Daleko od toga da sam zadovoljna kad se gledam, ali sam mirna. Vidim neke stvari koje sam htjela napraviti i da sam uspjela u tome. Ali, čudno je gledati sebe i procjenjivati. To nije moj posao. Ako su drugi zadovoljni onda sam i ja.
Prilaze li vam ljudi na ulici?
Kako ne… Znaju mi kazati da su se poistovjetili s mojom ulogom. Puno mi se njih iz čitave regije javilo na društvenim mrežama sada nakon što je prikazana serija Znam kako dišeš. To mi je baš divno. Nešto se tu poklopilo.
Hoće li biti druge sezone i nastavka priče?
Puno nas ljudi to pita. Nije bilo u planu, a sad hoće li Jasmila i produkcija nešto odlučiti, vidjet ćemo. Kad smo krenuli sa snimanjem nismo znali da će polučiti ovakav uspjeh.
Majka ste sina i kćeri. U jednom ste intervjuu rekli da vas obitelj čini najsretnijom. Što vas je sve naučilo majčinstvo?
To je toliko kompleksna i slojevita tema. Vi kada postanete majka dobijete na empatiji, mijenja vam se pogled na svaku pojavu u društvu. To je nešto što vas obogaćuje.
Tajna uspješnog braka sa suprugom, također glumcem, Borisom Isakovićem?
Isti pogledi na puno toga u životu.
Živite na relaciji Novi Sad-Beograd. Na dvije stolice, kako se znate našaliti. Usporedite nam malo ta dva grada.
Potpuno su različiti. U Novom Sadu imate mir, usporeniji ritam. Čak vam prijeti opasnost da vam bude i malo dosadno. S druge strane u Beogradu je sve mnogo brže, to je ogroman grad. Možete se utopiti u njemu i nestati. Puno je sadržaja, ljudi su otvoreniji. Ti tragovi stare jugoslovenske prijestolnice još su se održali u Beogradu. Suprug i ja volimo oba grada.
Ljeti ste česti gosti i u Hrvatskoj. Hvar, ako se ne varam?
Tako je! Hvar je naša omiljena ljetna destinacija. Tamo nam je najdraže i baš ga volimo. Iako na Hvaru cijene nisu kao što su nekad bile, ali nam je drago doći.
Srbiju su u petom mjesecu zadesila dva masakra koja su potresla regiju. Uslijedili su i brojni prosvjedi. Jeste li jedni od onih koji su izašli na ulicu?
Kako ne. Ne morate me to ni pitati. To su strašne stvari i mislim da se od toga još nismo oporavili. To su rane društva koje neće tako lako zarasti. Potrebno je ne samo vrijeme nego i rad na tome da se takve stravične stvari spriječe i više nikad ne dogode.
Jeste li izašli na izbore u Srbiji?
Da. Izlazim redovito.
Što bi se trebalo dogoditi da Srbija krene u boljem pravcu?
Trebali bi se svi okrenuti svakodnevnoj kulturi življenja. Političari trebaju brinuti o tome da je ljudima toplo i da imaju krov nad glavom. Da imamo ceste, željeznice, da nam zdravstvo bude dobro, da se ulaže u kulturu, obrazovanje… Svim političarima iz regije bih poručila da se prestanu baviti ‘velikim’ temama i da više osluškuju potrebe svojih građana.
Bili ste angažirani u predstavi Lepa Brena Project. Kako komentirate uspjeh njezine nevjeste Aleksandre Prijović u Hrvatskoj?
Jedva sam donedavno znala tko je Aleksandra Prijović, oprostite, ali je tako. Uopće ne znam njene pjesme. Čula sam za njen uspjeh u Hrvatskoj na društvenim mrežama. Ali zaista ne znam kako bih to komentirala.
Volite li slušati neke od hrvatskih izvođača?
Obožavam. Pokojnog Olivera, Doris, Gibonnija, Ninu Badrić…
Po čemu ćete pamtiti 2023. i što biste poželjeli sebi u Novoj godini?
Po ne baš dobrim stvarima. Vidite što se sve događalo i događa se. Jedva čekam da ode, a u Novoj godini očekujem i nadam se da će doći do prestanka ratova. Svima nam želim mir i samo mir!