Houria na arapski znači sloboda, a to je i ime glavnog ženskog lika u tumačenju talentirane mlade francuske glumice alžirskog podrijetla Lyne Khoudri. Naslov filma "Houria" je, dakle, dvoznačan. Dvadeset i petogodišnja Houria traži i pronalazi slobodu u plesu, želeći postati profesionalna balerina i članica alžirskog nacionalnog baleta.
Upoznajemo je kako prakticira baletne korake na krovu kuće s pogledom na more, pomilovana zrakama sunca u zalasku. Dvije stvari tu upadaju u oko. Prvo, "Houria" izgleda kao stvorena za Festival mediteranskog filma Split i prava je šteta da je nismo gledali na FMFS-u.
Drugo, topla, prisna režija redateljice Mounije Meddour ("Papicha", također s Khoudri u glavnoj ulozi) i fotografija snimatelja Lea Lefevrea ("Luzzu") s okom za baletnu/plesnu koreografiju, tj. govor tijela u pokretu, ali i intimnije krupne planove lica. Treće, posvećenost glumice Khoudri u glavnoj ulozi.
Njezin talent dao se opaziti u "Visokoj modi", "Francuskoj depeši", "Tri mušketira" i "Napadu na Pariz", ali ovdje je dosad najbolja. Štoviše, Khoudri djeluje vrlo uvjerljivo i ne iznenađuje podatak da se pripremala za ulogu godinu i pol dana kako bi baletne/plesne scene mogla odraditi sama bez asistencije dublerke.
Kad Houria skine baletanke i otkrije žuljeve na prstima, lako je moguće da su to pravi Khoudrini žuljevi zadobiveni od zahtjevnih plesnih pokreta ("Glavu visoko, izduži vrat. Mislite na labuda. Ruke u poziciju, naklon..."). Ekspresivna Khoudri je duša filma i gledatelj navija za Houriu odmah od početka, brineći se za nju kad u večernjim satima s prijateljicom Sonijom (Amira Hilda Douaouda) posjećuje ilegalne borbe ovnova u kvartu punom sumnjivih muškaraca i kladi se na ishod.
Briga je osnovana: jedne večeri Houriu će napasti muškarac kojemu, kao, duguje novac i u koškanju je baciti niz stepenice. Ona završava u bolnici slomljenog gležnja, sva natučena i zanijemjela od traume i straha da više nikad neće (za)plesati. Pred njom je dug i težak oporavak.
"Mrtva sam iznutra", sugerira ona kad ostane bez načina da se izrazi verbalno (govor) i tjelesno (ples), isprve odbijajući "početak novog života". "Ples je sveto mjesto, tijelo mi je ranjeno". No, kad se nađe u rehabilitacijskom centru s drugim gluhonijemim ženama svih generacija koje su iskusile nasilje, Houria pronalazi snagu za svoj i njihov oporavak vođenjem plesne grupe.
Prijateljstvo žena, sestrinstvo, postaje forte filma koji želi biti politički intoniran i skreće pozornost na položaj žena u patrijarhalnom alžirskom društvu, pa i imigraciju (Sonia planira ilegalni put u Španjolsku), premda je najbolji kad se fokusira na osobno, ne kolektivno, tj. Houriu i njezinu priču.
Tad film djeluje manje kalkulativan (jezik gluhonijemih a la Oscarom nagrađena "CODA") i puno više iskren, nerijetko i dirljiv. Glumica i redateljica osjećaju Houriu kao lik i ljudsko biće, a imaju i osjećaja za njezinu ekspresiju putem plesa, punu simbolike (sloboda). Plesna koreografija je izvanredna u završnici. Ples je esencija slobode za Houriu i njezin film.