Tužna komedija o pokušaju deportacije pomalo jalovog bosanskog pjesnika iz Austrije sa Senadom Bašićem u glavnoj ulozi. Redatelj i scenarist Pavo Marinković tako je u intervjuu za “Slobodnu” 2021. ukratko najavio novi film “Vampiri s Miljacke”, uz dodatak da će ga snimati u Zagrebu i Grazu. Taj film se u međuvremenu snimio i promijenio naslov u – “Bosanski lonac” (“Bosnicher Topf”).
S novim naslovom Marinkovićeva “tužna komedija” imala je ljetos svjetsku premijeru na Sarajevo Film Festivalu, gdje je ispraćena uz ovacije publike, nakon čega 12. listopada dolazi u hrvatska kina. Ovacije ne iznenađuju: “Bosanski lonac” je tzv. “crowdpleaser” i može osvojiti srca regionalne publike s pričom o Faruku (Bašić), sredovječnom sarajevskom gastarbajteru u Grazu kojemu prijeti deportacija ako ne podnese dokaz da, kao intelektualac, doprinosi austrijskom kulturnom životu.
Gastarbajteri su prepoznatljivi u zemljama bivše Jugoslavije, koje su napuštali trbuhom za kruhom ili u bijegu od rata, a o njima se rijetko snimaju filmovi. Zajednici gastarbajtera ili “gostujućih radnika” Marinković poklanja dosta vremena u “Bosanskom loncu” i stvara mikrokozmos ex-YU društva.
Faruk se nalazi s njima u restoranu u vlasništvu Stjepe (Goran Grgić) i ima poseban odnos s radnicom Dragicom (Bruna Bebić) s kojom sluša Indexe i pjesmu “Sanjam”, jedan od dva prepoznatljiva hita sa soundtracka; drugi je “Divno je biti nekome nešto” grupe Latino.
No, kao intelektualac, neovisno o tome što je neuspjeli pisac, Faruk se ne uklapa među gastarbajtere radničke klase, ali ni u austrijsko društvo. Upravo je dobio otkaz na lokalnoj radioteleviziji, gdje je napravio prilog o bosanskom loncu, tradicionalnom jelu balkanske kuhinje koje su pripremali rudari. Svatko bi donio što je imao kod kuće (sve vrste povrća ili mesa) i to bi se krčkalo dok su oni u rudniku, da se mogu nahraniti nakon napornog rudarenja.
Naslov filma je, dakle, metaforički. Marinković radi paralelu između rudara i gastarbajtera Faruka koji će se udružiti s “gostujućim radnicima” (domar propalog lokalnog kazališta; Admir Glamočak), ali i lokalcima (kazališna producentica i redatelj tog istog teatra; Brigit Stöger i Andreas Kiendl) kad mu zahtjev za produženje dozvole boravka u Austriji ne bude odobren zato što ga je nakon 12 godina prekinuo na 12 dana, vrativši se u Bosnu zbog sprovoda.
“Ovo nije Balkan, mi smo uređena zemlja”, striktni su austrijski birokrati u vezi dozvole boravka i govore “Bosna nije Sirija i Afganistan, što se uzrujavate?”. Bosna i (bivša) Jugoslavija su “passe” u očima Zapada nakon što su nove ratne zone došle u fokus, a sa njima su “passe” postale i ex-YU teme poput pripremanja bosanskog lonca, zbog čega je Faruk i dobio otkaz. “Profesor jugoslavistike? Što je to? Nešto kao latinski?”, jedan birokrat pita Faruka.
U Faruku, čini se, Marinković prepoznaje sebe s obzirom da je bio domaći čovjek od kulture (filma) u stranoj zemlji, živeći i radeći u Češkoj i Austriji. Odnosno, stječe se dojam da je Marinković u priču djelomično unio vlastito iskustvo nekoga tko je pokušao pokrenuti nešto “vani”, uključujući i snimanje “Bosanskog lonca”, nastalog u hrvatsko-bosansko-austrijskoj koprodukciji.
“Bosanski lonac” je dosad (“Ljubavni život domobrana”, “Ministarstvo ljubavi”) najosobniji, pa i najbolji uradak redatelja koji se potvrđuje kao hrvatska inačica Jana Sveraka i/li Akija Kaurismakija, filmaš suptilnog humora koji operira na granici melankolične komedije i humane drame, uz dašak fine subverzije.
Zanimljivo je da se glavni lik zove baš Faruk, kao i Bašićev lik u popularnoj humorističkoj seriji “Lud, zbunjen, normalan”. Zamišlja li Marinković Faruka iz “Lud, zbunjen, normalan” u nekom alternativnom svemiru ili ne, “Bosanski lonac” umije biti komičan, ali i podjednako melodramatičan.
Balans je prilično ravnomjeran između populističkog humora i ljudske drame, a Marinković uvodi i “meta” notu u priči. Naime, Faruk će pronaći spas u spomenutom kazalištu i lokalna kazališna trupa (Zlatko Burić, Igor Kovač, Julia Franz Richter) postavit će na scenu njegova “Vampira s Miljacke” i izvesti tekst koji je napisao prije rata na uzajamnu korist: on neće biti deportiran i teatar će biti spašen.
Priča doseže emotivni vrhunac kad tijekom izvođenja “Vampira s Miljacke” nestane struje i Farukova sudbina bude dovedena u pitanje. “Predstava se mora odigrati, bez predstave ja sam deportiran”, govori Faruk i odlučuje podsjetiti publiku da je kazalište više od svjetla i efekata – riječ na usnama glumaca. Isto vrijedi i za film poput “Bosanskog lonca”.