Početkom osamdesetih moj prijatelj, friško diplomirani ekonomist, zaposlio se u velikom industrijskom poduzeću na mjestu nabavnog referenta. Kad su ga posjeli za radni stol i zatrpali kubikom formulara, vjerovao je da će, koliko sutra, potezom pera ugovarati transporte strateških sirovina i energenata, strojeva i alata ili barem rezervnih dijelova za moćnu mehanizaciju tvrtke. Ali vraga, ti prevažni poslovi bili su rezervirani za iskusne referente, ozbiljne igrače s bezbroj utakmica u nogama.
Njemu, mucavome početniku, dali su manje zahtjevan, premda jednako častan zadatak. On se trebao postarati da radnim ljudima iz kolektiva nikada ne uzmanjka razvijača, fiksira, letvica, ljepila, laufera, pješaka, crnih veštita, bijelih košulja... Poduzeće je, naime, imalo cijeli niz...
