U božićne dane okruženi smo blagdanskom baštinom koja tijekom godine ostaje skrivena, pa je stoga možda manje prisutna u našim povijesnoumjetničkim razmatranjima, a i u vlastitim emotivnim zalihama.
Božićno blago, prava senzacija za koju mnogi znaju, ali ga se baš često ne sjećaju – spava u slavnom Musteru, redovničkom utvrđenom sklopu u vinogradima iznad Komiže, benediktinskoj opatiji iz 12. stoljeća i župnoj crkvi svetoga Mikule pred kojom se na blagdan patrona pomoraca i ribara pali drvena gajeta. U lađi crkve je cijeli "Oltar Betlehema" koji trajno, svih dvanaest mjeseci u godini, izlaže božićni prizor i očarava svakoga tko ga uspije vidjeti.
Smatralo se da je komiški Betlehem jedan od dvaju najstarijih u Hrvatskoj, odmah iza onoga u franjevačkoj crkvi na otočiću Košljunu; datirani su u 17. stoljeće. No u znanstvenoj literaturi, kao djelu nepatetične, "male" umjetnosti, posvećeno mu je veoma malo priloga.
Prethodni komiški župnik don Ivica Huljev, koji je mnogo radio na popularizaciji baštine, nedavno je o njemu napisao lijep tekst. Ali od povjesničara umjetnosti nekoliko redaka ostavio je davno tek Cvito Fisković, koji Betlehem karakterizira kao pučki rad, prisutan u crkvi vjerojatno već od početka 19. stoljeća, navodeći također da je stanoviti majstor sredinom 18. stoljeća dobio nalog da ga preboji, te da je na njegovu starom oltaru navedena 1692. godina.
Ove je godine povjesničarka umjetnosti i književnica, akademkinja Željka Čorak, u ciklusu tradicionalnih božićnih predavanja u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti održala predavanje "Slava Bogu na Visu" o komiškom Betlehemu.
Prorijeđeno čovječanstvo
Zbog čega ste odabrali komiški Betlehem kao temu predavanja?
– Vidjela sam ga prvi put prije nekoliko godina i kada je trebalo izabrati ovogodišnju temu, a teško je nekome tko nije propovjednik govoriti o Božiću uvijek iznova, nekako mi se probio na vrh neispunjenih želja, toliko je jak bio dojam koji je na mene ostavio na prvi pogled. Kako se inače bavim "velikim" urbanizmom i arhitekturom, meni su ti mali betlehemski urbanizmi i arhitekture neopisivo privlačni; u njima postoji cijeli niz ne samo prostornih obavijesti, nego i prostornih poruka.
Uz Košljun, uz sve lijepe i vrijedne barokne jaslice u sjevernoj Hrvatskoj, za mene je komiški Betlehem nešto najljepše što u božićnoj baštini posjedujemo. Sigurno su na tom polju moguća još neka otkrića, ali ne postoji mogućnost da će ovakvoj cjelini, iz tako dubokog vremena, išta konkurirati. Osim samih središnjih likova Djetešca, Marije, Josipa, tu su, dakako, vol i magarac, te sedam anđela, od kojih jedan svira instrument nalik violini.
Ali iznad toga "donjeg neba", u niši posutoj zlatnim zvijezdama na modrom svodu prostire se "gornje nebo", cijeli jedan svijet; grad Betlehem u svom krajoliku, iznad kojega lebdi anđeo; s nazupčanim zidinama, s gradskim vratima, kulama i tornjevima poput malog San Gimignana, s običnim malim kućama, s dva manja utvrđena grada lijevo i desno u planinama, a u tom drvenom gradu i brdima sve vrvi od života; dolazi povorka kraljeva na konjima i devama, pastiri vode svoje ovce, tu su koze, pas, magarci, volovi, krave; vidi se da je (prorijeđeno) čovječanstvo, u kojemu su ostale tek dvije žene, radilo svoje male poslove kojima su iščeznuli atributi; tu su, zatim, pojedine kuće u krajoliku, sve utvrđene, pa crkve, pa vegetacija – šiljasti čempresi i čempresi raširene krošnje…
Bez obzira na naivnu modelaciju likova, oni su veoma izražajni; svaki je lik lik za sebe, nema nijednoga jednakog haljetka, a nema ni jednake životinjske fizionomije… Pokreti su živi i uvjerljivi, kompozicija, unutar osnovne simetrije, dinamična i, recimo tako, pozivna: gledatelju je vrlo sugestivno ponuđeno da promijeni svoje mjerilo, uđe u davni pejzaž i postane dionik scene.
Ima li između tog malog Betlehema i Komiže nekih sličnosti?
– Gradovi unutar zidina i oni stisnuti reljefom rastu uvis; središte Zagreba dvokatno je i trokatno, a Komiža je i četverokatna i peterokatna pa je "visok grad", poput malog Betlehema; gustoća njezina ritma, skyline kojemu pridonosi Kaštel, također su srodni Betlehemu; da ne govorimo o drvenoj crkvici, koja odgovara opisu prvotne musterske opatske crkve; pa piramide tornjeva sa završnim kuglama, kao na Zonkovu palocu (Zanchijevoj palači), i mogli bismo još nabrajati. Ali na to ne treba nužno gledati kao na doslovne analogije, to pripada u zajednički jezik vremena…
Samo dvije ženske figurice
Zašto ste rekli da je čovječanstvo ovog modeliranog grada na oltaru "prorijeđeno"?
– U dopisivanju s don Ivicom Huljevom saznala sam da su za vrijeme Drugog svjetskog rata u Musteru boravili izbjeglice. Oni su figurice Betlehema uzimali za igračke svojoj djeci. Odatle vjerojatno činjenica da su u Betlehemu preostale svega dvije ženske figurice: ženski likovi bili su prikladniji za lutke. Tom zgodom za ogrjev su upotrijebljeni dijelovi nekih oltara, a i stanovit broj knjiga iz drevne musterske knjižnice. Ali nije prorijeđeno samo čovječanstvo Betlehema; prorijeđeno je i stanovništvo otoka Visa i pripadnih mu malih otoka… Tako da je oltar model svoga tla, a morao bi biti i model spasonosne intervencije…
Što mislite o starosti komiškog Betlehema i njegovu podrijetlu?
– U ovoj prilici svrha nije bila znanstvena, nego, recimo tako, popularizatorska, dovođenje pred oči, izazivanje privrženosti i ponosa; stoga preostaje pravi rad na literaturi, istraživanje usporednih situacija, recimo, povijesti crkve Gospe Gusarice i njezinih majstora – a također i talijanske građe, koja je za ovaj primjer svakako referentna. Majstor je mogao biti domaći, ali se morao nagledati talijanskih primjera; na predavanju sam pokazala niz analogija koje, međutim, vode u daleko davnija vremena od uobičajene datacije u 17. stoljeće. Time, dakako, bez pravih dokaza, ne osporavam 17. stoljeće.
U Musteru i u Komiži, općenito, gotika i renesansa gradile su se i oblikovale još u 16. i 17. stoljeću. To je to naše miješanje vremena, koje se nekad, iz perspektive linearnog vremena, nazivalo zaostajanjem. A riječ je o posve drugoj alkemiji trajanja koja doseže jednakovrijedne rezultate u odnosu na ona probojna, krčiteljska djela – ovisno o mogućem rasponu i imenima kakvoća koje tražimo… U svakom slučaju, bez obzira na to koji bio "datum proizvodnje", duh ovoga Betlehema duh je kasne gotike i trpke rane renesanse.
U 15. stoljeću i "napolitanski Betlehem" započinje svoj razvoj, od reljefnih prikaza do skupina slobodnih, pomičnih, premjestivih figurica; duh sijenskih slikara, onaj "Dobre i loše vlasti" Ambrogia Lorenzettija, veoma je blizak komiškom Betlehemu; a Bongiovanni Lupi, primjerice, u reljefu Betlehema iz Rivolte d'Adda, kraj Cremone, oko 1480. pokazuje crte gotovo doslovno usporedive s komiškim oltarom. No, veselje istraživanja tek predstoji.
Cenzura slojeva prašine
Rekli ste da bi Betlehem morao biti model spasonosne intervencije?
– On je dosad, što je na svoj način dirljivo, živio u “organskom kontinuitetu”: upotrebljavao se kao božićni inventar, dobivao je svoju mahovinu i druge, valjda, realistične atribute, “luštrao se”… To je u zadnje vrijeme prekinuto, nabavljen je novi, “uporabni” Betlehem da bi se ova osjetljiva umjetnina čuvala i “konzumirala” samo pogledom. Ne mogu, međutim, ne kazati ništa o stanju u kojemu sam ga zatekla: a prije mene i dizajnerica Alenka Lalić, u lipnju ove godine, koja je išla u Komižu pa ga je na moju molbu pokušala snimiti…
Poslala mi je snimke i opis; snimke nemoguće, pejzaž Betlehema pod debelim slojem prašine, na pozadini zida mrljastog od vlage… Nisam mogla vjerovati pa sam u listopadu ove godine otišla u Komižu i zatekla isto. Kako je oltar visok, a za kratka boravka nisam mogla organizirati skelu i rasvjetu, otišla sam vrlo jadna i neobavljena posla. Uz pomoć novog župnika, don Tonija Avianija, oltar mi je snimio komiški fotograf Marko Vodanović, na čemu sam mu, ne mogu ni izreći koliko, zahvalna.
I da se ne misli da ja nešto predbacujem Komižanima, koji vole i cijene svoju baštinu i održavaju je u granicama svojih mogućnosti. Za ovaj spomenik njihove mogućnosti nisu dovoljne. Oltar je, koliko sam saznala, restauriran devedesetih godina; je li samo donji dio ili cjelina, ne znam. Na donjem dijelu to se vidi, ali na gornjem je cenzura prašine tolika da je teško išta reći.
U svakom slučaju, to nije pitanje amaterskog “luštranja”, makar punog ljubavi, koje može biti samo kontraindicirano, nego strpljivog, vrhunskog, od države željenog i vođenog zahvata kakav ovo vrhunsko i jedinstveno djelo u našem posjedu zahtijeva i zaslužuje: također, kao bitna i uzročnoposljedična cjelina, cijeli Muster. Da bi natpis na vrpci koju na vrhu oltara drži anđeo “Gloria in altissimo Deo” zaista govorio nešto i o nama poštovanjem prema onome tko ga je davno ispisao.