Kada već turistički poslanici nisu bili u stanju oživotvoriti ideju o zeleno-modroj brazdi, s druge strane Mosora i Biokova, prije desetak godina, iako stidljivo, u taj “zagorski vilajet” uputili su se sami turisti željni aktivnog odmora daleko od otočne vreve i gradske gužve.
U kojem nema guranja po plažama, borbe s agitatorima ideje cjelodnevnog kupanja i obveznih cjelonoćnih rezervacija ručnika i ležaljki, nedostatka parkirnih mjesta i sveg tog stresnog šušura zbog kojeg su i “pobjegli” kako bi svoj odmor proveli u komadiću raja.
Upravo u zavjetrini dalmatinskih planinskih masiva u Zagori su otkrili njezinu važnost, koja svojim sadržajima kompatibilnim morskim ukupnu turističku ponudu čini puno atraktivnijom.
I tako iz godine u godinu turizam je na velika vrata ušao i na područje Omiške zagore, Poljica, Zadvarja i Šestanovca. Zvao se on ruralni ili imao neki drugi predznak, za goste tog podneblja manje je bitno.
Mladi londonski profesor geografije Alex Morell Katune smatra tim komadićem raja u koji vrijedi zaći. Prvi put je u Hrvatskoj, a Zagoru vidi kao neotkriveni biser nedovoljno izreklamiran kao područje za kvalitetan odmor duše i tijela.
– Ono što sam u ovih nekoliko dana tu doživio ne može se opisati u par rečenica. Izvanredni domaćini, prekrasne kuće, a tek priroda, nedirnuti dragulj koji se ne da usporediti s bilo kojim mjestom na svijetu. Proputovao sam brojne europske i afričke zemlje, ali takav mir i duhovnu slobodu nisam nigdje osjetio.
Posebno sam zadivljen načinom života ovdašnjih ljudi. Njihovoj ležernosti, dobrodušnosti i susretljivosti koja se očituje na svakom koraku. U dućanima, na ulici ili u selu, svejedno. Drugi razlog je stabilna klima i vremenski uvjeti. Ne kao kod nas u Londonu gdje u danu imate nekoliko kišno-sunčanih ciklusa s temperaturom nimalo nalik vašoj – oduševljen je viđenim Alex Morell.
Ni cijene mu nisu problem. Dok one u većim gradskim sredinama kao što je Split uspoređuje s cijenama u engleskoj metropoli, pa možda su čak i više, tvrdi profesor geografije.
Očaran je i hranom, prvenstveno ribom. Neshvatljivo mu je, kaže, sjediti u restoranu uz Cetinu i jesti netom ulovljenu ribu. To nema nigdje na svijetu.
Stoga ga upravo takve sredine očaravaju. Daleko od stresnog načina života, pa i stresnog turizma koji prate velike gužve, i na prometnicama i na plažama.
Iz istih razloga u Katunima je smiraj našla i osmeročlana obitelj Huber iz njemačkoga grada Dachaua u Bavarskoj. Nakon Medulina, središte starohrvatske župe Radobilje, drugo je hrvatsko mjesto koje su posjetili. I, kažu, nisu se pokajali. Ostaju petnaestak dana u agroturističkom domaćinstvu “OliveTree”, ambijentu upravo po njihovu guštu.
– U zaleđu smo, u kamenitoj utvrdi gdje čujete samo ptice. Ovdje vozila uopće ne prolaze, a prostora za šetnje, u obilju. Ono što nam je potrebno kupimo u supermarketu, udaljenom kilometar ili dva od Šestanovca. Ni tamo ne idemo automobilom. Isključivo pješačimo. Osim toga, ovo je područje jako dobro povezano s unutrašnjosti, jednako kao i s morem. To smo i tražili. Daleko od svega, a opet blizu – govori nam Susanne Huber, koja je jednako očarana prirodom i ljudima.
– Priroda je očaravajuća, a ljudi izuzetno ljubazni. Malo je sredina koje pružaju ovakav odmor. Sve jednostavno, a opet sve u skladu sa standardima življenja modernog čovjeka. Upravo tako što treba ljudima za jedan kvalitetan odmor – dodaje Susanne.
I ostali članovi obitelji zadovoljni su izborom, najviše njihova domaćica Marijana Ribičić, vlasnica impozantnog objekta u kojem se odmaraju.
Tri godine se bavi iznajmljivanjem i ni trenutka nije posumnjala u pojam Dalmatinske zagore kao turističke hit-destinacije. Zato se i okrenula mjestu svojih roditelja. Privremeno je napustila splitske kale i Dioklecijanovu baštinu. Prepoznala je mogućnosti splitskog zaleđa i njegovih neiskorištenih turističkih resursa. Mir, tišina, nedirnuta priroda, glavni su pokretači turističke djelatnosti u tim ruralnim sredinama. A gosti iz zapadnoeuropskih zemalja, upravo traže takvo što.
Puno je onih – kaže Marijana – koji uopće ne žele odmor provoditi na morskim plažama. Uglavnom po cijele dane stoje tu, kupaju se u bazenu i obvezno šetaju po selu, i po nekoliko kilometara.
To su uglavnom ljudi bogati duhom koji osjećaju ono što ih okružuje. Ljudi očarani prirodom, ovim našim Mosorom i Biokovom i Cetinom, tom kraškom ljepoticom čije plaže stranom gostu pružaju svojevrstan duhovni smiraj. Taj netaknuti dio raja glavni je argument zbog kojeg “obični” gosti dolaze u našu zavjetrinu – smatra Marijana.
Također, i oni poslovni ljudi izloženi svakodnevnim stresnim poslovnim i inim situacijama u nebrušenom dijamantu srednje Dalmacije sa slikovitom prirodom, kulturnim nasljeđem i tradicijom gostoprimstva vide logičan izbor.
S tim se slaže i Ivan Delić, vlasnik “Ville Delić”, na Kreševu Brdu u općini Šestanovac.
Tristotinjak četvornih metara prostranu katnicu s bazenom, izgrađenu na nešto malo manje od hektara prostranom imanju od prvotne ideje, za vlastiti odmor, pretvorio je u reprezentativan objekt s pet zvjezdica u kojem se uvijek traži mjesto više.
I sam je zarađene novce oplemenio u rodnom kraju vjerujući da gradi obiteljsku kuću za vlastiti komfor u nadolazećim umirovljeničkim danima. Međutim, na koncu se “otelo” kontroli, pa umjesto kućice po vlastitom guštu, na nekih petstotinjak metara nadmorske visine, niknula je vila za odmor.
Jedan je među prvim iznamljivačima u tom kraju i prvi koji je Europi i svijetu pokazao ljepote svoga zavičaja, hajdučke oputine na crnograbovinom obraslog Vitrenika i one kreševske zaseoke do jučer skrivene u suhozidinama i gomilama iskrčenog kamenja sovure.
– To je ono što su tada, a danas još i više traže naši gosti. Njima nije do mora. Dapače, imate osoba koje jednostavno takav vid odmora ne zanima. Kod nas je to uglavnom mlađa populacija. Oni ne izlaze iz bazena i cijelo vrijemo provedu u kući i šetajući selom – otkriva Delić navike svojih gostiju.
Većinom se radi o Nijemcima i Poljacima, a do prije koju godinu Skandinavci su bili željni takvog oblika odmora.
– Starija populacija, pretežito Poljaci, ponekad se spusti do plaža Makarske ili omiške rivijere, dok mladi vrlo rijetko ili nikako. Njima je ovo raj na zemlji i za njih drugo ništa ne postoji – veli Ivan.
Kako bi ih dodatno zadržao, osim predivnog ambijenta kamena i smilja i mirisa zavičaja ovjenčanog aromatičnim ljekovitim biljem, ljubičica i majčine dušice, dodao je i dio modernog, zahtjevnijeg. Novo košarkaško, malonogometno i tenisko igralište, teretana, sauna i nezaobilazna pušnica s kaminom koji se možda i više koristi od bazena.
– To je taj traženi asortiman, a pušnica glavno mjesto sastajališta. Sve se odvija na relaciji kuća – bazen – pušnica. Samo se kupaju i gradelaju. I onda opet “buć” u bazen – to je ono što ih ispunjava – uvjeren je Delić, dodajući da prostor Zagore, općenito, postaje vrlo ozbiljan konzument izbirljivih turističkih poslanika iz cijelog svijeta i da takvo što treba iskoristiti. A opet ne pretjerivati...
Stoga se u jednom slažu i gosti i njihovi domaćini – Dalmatinska zagora je najsjajniji dragi kamen u niski hrvatske turističke ponude. Smještena samo tridesetak kilometar od mora prepuna je autohtonih naselja te njihove gastronomske ponude i gostoljubivih domaćina. A ono što oni pružaju uz prirodno bogatstvo, okružje rijeka, jezera, sela i gradića, jednostavno je taj toliko traženi komadić raja na zemlji za kojim toliko žudi odmora “gladna” Europa i svijet.
