StoryEditor
ZagoraPODNO SVETOG ILIJE

Mario Mendeš kopa na 1500 metara visine: Mogu svi ti slavonski, lički, benkovački krumpiri stat jedan do drugoga, ali samo ovaj biokovski je čisti as

1. kolovoza 2020. - 18:33
Mario Mendeš ponosan je na plodove svog radaVojko Bašić/HANZA MEDIA

Cijela se Dalmacija dala u krumpire, gdje god se okreneš, sadi se, kopa, trči vikendima na selo, dižu iz mrtvih zaboravljeni vrtli. Od kada je korona zaplesala, pojavila se bojazan od biblijske gladi, teške zime.

Kažu nam otočani kako se i u džetseterskom gradu Hvaru život preko noći preokrenuo i da umjesto strane valute domaći sada maze motike i freze. I miloglede krumpirovu zelenu cimu u svojim vrtlićima.

Mi smo našli mjesto gdje je krumpir bogovski niknuo, 'krošnja' mu je zelena i raskošna, zdrava, visoka barem metar. Da je čovjek divlji vepar, koza ili ovca, bacio bi se odmah sa stine ravno na nju koliko ju je milina vidjeti.

Nalazi se na Biokovu, nebu pod oblake, na 1500 metara visine, malo ispod Sv. Jure, pola sata hoda od Vošca, doslovce Bogu iza leđa.

Na plodnoj njivici u guduri, na kojoj već 47 godina Makaranin Mario Mendeš sadi svoje blago. I s pokojnima materom i ćaćom je tu i 'ora i kopa' ka dite, kaže nam dok po ljutom zvizdanu dahćemo po strmini u poskokovoj dragi.

- Ma di je teško odat, ajde, bogati, kamen, dva, gori-doli, kilometar ili pet manje-više. Kakva vrućina, nekada su moji stari po dvi ure odali nanoge s obale dovde gori u planinu.

U pogonu od četiri ujutro

Krenili bi ujutro u četiri, kad zmije još spavaju. Šta je tu teško, di vam je mladost, a vidi mene penzionera od 70 godina kako skačem po kršu – brzo će Mario.

U vremenu kada se krumpir vadi, s dvojicom sinova i rodijacima i po 500, 600, 700 kila on na leđima digne uzbrdo do ceste. Isto ga je ove godine sve nešto strah.

Nema kiše. Ima već 30 godina da je Bog odgore zatvorio špinu. Pa više ne baca ka prije svakog popodneva od šestog do devetog mjeseca vlagu na zemlju.

Dovoljno da napoji pusta polja kojih je nekada bilo puno u biokovskim gudurama. A u njima i glavatog kupusa s glavom od po 12 kilograma.

- Takvog kupusa nije bilo nigdi na svitu. Ali klima se prominila. Vata me straj da će mi ova lipota ove godine umrit. Nema kiše ni zeru, ako ne padne u roku od deset dana, sve će nestat. Srce te zaboli od tog scenarija kad gledam ovu moju sortu red lejdi. Puca od zdravlja, nikad boljeg simena.

To je Biokovo uzgojilo. Mogu svi ti slavonski, otočki, lički, benkovački krumpiri stat jedan do drugoga i zaigrat u kupe i špade. Ali ovaj biokovski je čisti as. Najbolji na svitu, nema mu ravna. Izazvat ću svakoga s njim – veli Mario.

Ovako vam stvari stoje, nekada davno prije Austro-Ugarska je svitu s današnje Makarske rivijere, te onima iz Zabiokovlja dala u vlasništvo parcele na Bijakovu.

Nisu Dalmatinci lijeni

Obitelji su se od toga prehranjivale, živjele po nekoliko mjeseci u svojim planinskim stanovima. I dandanas ih ima, na stotine malih poljoprivrednika, nasljednika starih generacija koji se još uvijek dižu na planinu. I onda kada kažu da su Dalmatinci lijeni.
- Ma kakvi lijeni, satima se pješačilo u brda, želo travu, oralo.

Po triput dnevno su se dizali na polja – veli Mario.

Onda su došla druga vremena, ljudi su se dali u gradove, otišli u gastarbajtere, postali turistički djelatnici. Srećom, ima njih još dosta što čuvaju svoje međe, na njima ponovo počinju, kao Zagvožđani, sadit brkulju, staru sortu pšenice.

Dok su ovi s Makarskog primorja više okrenuti krumpiru.

- Svaka ova mala plodna njiva između brda je privatno vlasništvo nas s obale i susida iz Zabiokovlja. Ali ova moja lokacija je najdalja i najviša od svih s mora šta još rade na biokovskim poljima. Ja sam baš puno gore visoko.

E sad, kako se to napaja vodom? Ma kako će se napajat nego s neba. Ko bi vodu dovdi donija, bože mili, nema tog criva, ni love koja bi to isfinancirala. Biokovska polja vodu dobivaju samo od kiše. To je takva zemlja da bi da je ideš navodnit, na kraju pucala. Zato čekan kišu ka ozebli sunce, jer bez nje ovo će sve uvenit – priča Mario.

Svake nedjelje već dugi niz godina on s rodijacima Bartulom i Mariom Žarnićem dolazi na vrj Biokova vidjeti kako nasadi rastu. To im je već postala navika i rekreacija. Ne može bez zemlje, lovac je, planinar, ljubitelj prirode.

Plane sve koliko ga traže

Od kada je biokovski Park prirode ljudima od planine počeo donirati sjeme, priča je postala još jednostavnija. A i drago mu je, 500, 600, katkada i po 700 kila krumpira kapne s visine.

Ma da ga je dvije tone, i to bi odmah planulo koliko ga traže.

- Ma nije mi ni drago da ovo pričam za novine, otimaju se, ženo moja, ali to sve ide samo za nas, za obitelj. Zato jer je najbolji, jer reste među klisurama, u ono malo plodne zemlje šta skupi svu vlagu. Među travom ivom, koja piva: momče, ne čupaj mi žila, od mrtva ću te napravit živa. Kraj majčine dušice.

I rupe u kojoj živi poskok kojeg tu viđan već 15 godina. Za đavla ga baš danas nema. To je Biokovo – veli Mario.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

11. rujan 2020 15:21