Novi splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić službu je preuzeo 28. listopada u solinskoj crkvi Svete obitelji, pa iako nije prošlo onih prvih sto dana uhodavanja na mjestu 99. Dujmova nasljednika, spremno je prihvatio odgovoriti na naša pitanja za ovaj božićni intervju. Intervju smo, inače, radili prije nego je objavljena Deklaracija “Fiducia supplicans”, o pastoralnom značenju blagoslova, pa o toj temi nismo posebno razgovarali.
”U nepune dvije godine promijenila su se četiri nadbiskupa na čelu Splitsko-makarske nadbiskupije. Ne znam može li se i ovdje primijeniti ona izreka ‘varietas delectat’, da promjena veseli, ili da je ugodna. No, ono što je najbitnije jest znati neke stvari prihvaćati snagom vjere jer se samo tako mogu i razumjeti.” Ovo ste rekli u zahvali nakon preuzimanja službe. Jeste li vi u vašim godinama prihvatili mjesto nadbiskupa kao čast ili kao ponizni sluga u vinogradu Gospodnjem?
– Ako bi se nešto u Crkvi prihvaćalo zbog časti onda bi to bio teški promašaj. To ne bi imalo nikakve veze s evanđeljem. Osim toga ne znam zašto bi bila velika čast biti splitskim, zagrebačkim… nadbiskupom, a mala čast biti gospićko-senjskim biskupom? Nešto je časno ako se savjesno obavlja, i to je jedini kriterij.
Kada Crkva nešto od nas traži imamo pravo navesti svoje razloge zbog kojih smatramo da to ne bi mogli najbolje nositi, ali ako najodgovorniji u Crkvi smatraju da ti razlozi nisu dostatni i da trebamo prihvatiti određenu službu, onda se, s pouzdanjem u posebniju Božju pomoć, to prihvati. I to je to!
Upoznajete se ovih dana sa stanjem u Splitskoj crkvi. Je li bolje ili gore nego što ste očekivali kad ste prihvatili biti na čelu Splitsko-makarske nadbiskupije?
– Preuzeo sam nadbiskupiju Splitsko-makarsku 28. listopada, a to znači da je od toga prošlo tek malo više od mjesec i pol dana. U tom vremenu sam barem 15-ak dana bio odsutan iz nadbiskupije, što zbog obaveza u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji ili nekih prije preuzetih koje nisam mogao otkazati, tako da je to sve skupa oko mjesec dana moga djelovanja u nadbiskupiji.
Upoznat s poteškoćama
Kroz to sam vrijeme upoznat s određenim poteškoćama koje treba rješavati, ali sam upoznao i puno toga lijepoga što samo treba njegovati.
Više od sedam godina služili ste u puno manjoj Gospićko-senjskoj biskupiji. Mogu li se uspoređivati vaša prošla i sadašnja biskupska uloga?
– Djelovanje biskupa u jednoj ili drugoj biskupiji je u mnogo čemu slično. Zna se koje su dužnosti biskupa, i one su takve u svakoj biskupiji. Jasno, razlika je u veličini biskupija, u broju župa, broju svećenika i pastoralnih djelatnika, te institucijama koje neka biskupija ima ili nema (Bogoslovno sjemenište, Teološki fakultet, Ženidbeni sud, itd.). U tom smislu možemo govoriti da mi je u Gospićko-senjskoj biskupiji bilo lakše jer je puno manja biskupija, ali posla nigdje ne nedostaje.
”Bez svetih svećenika, bez svećenika jake vjere i iskustva Boga, budućnost Crkve je neizvjesna”, kazali ste u Vepricu početkom listopada na prvom susretu sa splitskim svećenicima. Koliko poznajete svoj kler i planirate li personalne promjene u krugu najbližih suradnika koje ste naslijedili?
– Mislim da s ovim nisam rekao ništa novo i ništa nepoznato. Bez ljudi jake vjere, ili još jasnije, bez svetih ljudi, Crkva neće biti prepoznata kao mistično tijelo Kristovo i kao “sakrament sjedinjenja s Bogom” (LG 1). Bez svetosti Isus neće biti prepoznatljiv i neće imati moć privlačnosti. Za kršćane svetost nije savjet nego imperativ.
S mnogim svećenicima se još nisam susreo, nisam upoznao, zato za sada ne razmišljam o nekim većim promjenama.
Oprez, đavao nudi svoj put!
Najveću ljagu na licu Crkve, pa i u našem narodu, počinili su svećenici pedofili koji nisu prezali i od seksualnih napastovanja dječaka i djevojčica. Što im se to dogodilo da su tako zastranili i što bi trebalo učiniti da toga zla više ne bude u crkvenim redovima?
– Nadovezujući se na prethodno pitanje mogu samo reći ako se svećenik ne trudi da bude što svetiji, đavao će mu ponuditi neki drugi put, a na tom putu koji nudi đavao sve je moguće. To je bez sumnje đavolsko djelo. Mi mnogi smo bili zbunjeni kada smo slušali o tim stvarima u Crkvi i činilo nam se nevjerojatnim. Nismo znali da to postoji.
Sjećam se kada sam bio student teologije u Rimu pa nam je profesor moralke govorio o homoseksualizmu. Bilo je i studenata iz Afrike koji uopće nisu razumjeli o čemu on govori. Tako je i mnogima bilo na početku slušati o ovim nastranostima. Crkva je tu zarezala do kraja i nadam se da će ta pošast biti posve iskorijenjena iz njezina perivoja.
Jedna od prvih vaših potpisanih odluka bila je i ona o suspenziji svećenika don Ivana Tadića, donedavnog profesora na KBF-u u Splitu. Koji je njegov grijeh?
– Suspenzija svećeniku don Ivanu Tadiću je dana od mog prethodnika, prije nego što sam ja preuzeo Splitsko-makarsku nadbiskupiju. Dan-dva prije objave dekreta o suspenziji u javnosti zamolio sam nadbiskupa Želimira da se odgodi objava suspenzije, koju je don Ivan već primio, jer sam ja s njim malo prije toga razgovarao i molio ga da povuče tužbe koje su u mnogo čemu besmislene i da snage koje ulaže u to usmjeri prema puno korisnijim stvarima. On mi je obećao da će razmisliti o mojim riječima. Ja sam se nadao pozitivnom ishodu i zbog toga je odgođena objava dekreta. Međutim, don Ivan nije promijenio svoj stav pa sam morao objaviti dekret o suspenziji koji je donio moj prethodnik.
O čemu se radi? Don Ivan ima puno privatnih tužbi protiv pojedinih osoba. Čuo sam da ih ima ili je imao desetak. To su uglavnom tužbe (koliko mi je on sam govorio jer ja ih nisam vidio) da je on u nečemu na Fakultetu bio diskriminiran, zatim da je bio od nekoga oklevetan, povrijeđen, da mu je jedna gospođa prijetila smrću, da na Teološkom fakultetu i Sveučilištu ima, po njegovu mišljenju, korupcije.
Što se tiče korupcije, rekao sam mu, da nitko od nas ne smije štititi ili zataškavati korupciju, ali, ako ima osnove za to, neka prijavi Državnom odvjetništvu koje bi to gonilo po službenoj dužnosti. Međutim on to tjera privatno. Tuži jednu majku, koja ima troje djece i k tome je sveučilišna profesorica, da mu prijeti smrću, jer mu je jedna osoba prenijela da je ona rekla da će ga “natući” ili nešto slično. Ma, dajte… Zar zbilja netko misli da on od straha ne smije izići na ulicu jer bi ga ta gospođa natukla?!
Tu su još neke osobne uvrede i slično. Tu su angažirani odvjetnici, troši se novac i bespotrebno opterećuje sudstvo. On odbija svaku pomisao na mirenje i praštanje.
Ako znamo da je praštanje i izmirenje Isus stavio u srce svoje Radosne vijesti, kako se može razumjeti svećenika koji je protiv toga? Kakvo evanđelje takav svećenik naviješta? Da se radi o nekim većim stvarima koje treba rješavati na sudu, razumijem, ali tužakati se zbog nekih malih osobnih uvreda, i neuvjerljivih prijetnji, neprihvatljivo je za svećenika. Te njegove besmislene tužbe mnoge od tih osoba psihološki i ekonomski iscrpljuju i oduzimaju puno vremena, neka ih povuče i automatski ne bi bio više pod suspenzijom. On ovdje treba pokazati je li mu više stalo do onoga što traži evanđelje i do njegova svećeničkog djelovanja, ili do njegovih privatnih tužbi kojima zagorčuje živote mnogima.
Dvije župe u Splitu još uvijek su bez adekvatnih crkava i pastoralnih prostora. Jedna je u Spinutu, a druga na Škrapama. Planira li se nešto glede rješenja tih dugogodišnjih problema?
– S tim još nisam upoznat, nisam vidio stanje na terenu, te o tome ne bih mogao u ovom času ništa konkretnije reći.
Kako napreduju radovi na izgradnji Svećeničkog doma u Mravincima, i što je s projektom Katoličkog školskog centra na Dračevcu?
– Dom za starije i nemoćne svećenike koji se gradi u Mravincima napreduje, ali nas i ekonomski iscrpljuje. Nadamo se da ćemo ga iduće godine privesti kraju, ima još dosta naših svećenika koji su u mirovini i snalaze se kako znaju jer u sadašnjem domu nema mjesta.
S projektom Katoličkog školskog centra na Dračevcu započet ćemo čim prije i ne bih mogao reći kada bi taj projekt mogao biti u funkciji. Znam samo da ćemo tu dati sve od sebe.
Prioritet su mladi i mladi bračni parovi
Što bi po vašem mišljenju bilo najvažnije istaknuti u pastoralu u nadbiskupiji, osobito s mladima i mladim bračnim parovima koji su često nakon vjenčanja prepušteni samima sebi, odnosno nema nekih posebnih crkvenih programa za njih?
– To su teme koje svakako spadaju u naše prioritete, ali su i dosta kompleksne. Posebno kada se radi o mladim bračnim parovima. Znam sredine koje imaju za njih posebne programe, ali se oni odazivaju u malom broju. Svakako ću sa svojim suradnicima razgovarati o pastoralu mladih i pastoralu obitelji, te vidjeti što je moguće ponuditi.
Nedavno je završio prvi dio Sinode o sinodalnosti u Rimu. Medijski je naglasak bio na temama poput ređenja žena za đakonise, blagoslovu istospolnih parova. Koliko se ono što se u dvorani Pavla VI. raspravljalo odnosi na Crkvu u Hrvata, odnosno ima li još vjere u našem narodu i vjernosti Crkvi na čelu s Papom?
– Na Sinodi nije bilo ni jednog pitanja koje se nije moglo postaviti i o kojem se nije moglo diskutirati. Crkva ne žuri s nekim pitanjima koja nisu dovoljno istražena u smislu što bi to značilo za život Crkve danas. Pa tako i kada su u pitanju žene đakonise.
Što se tiče blagoslova istospolnih parova, treba znati da to ne znači da se s tim priznaje njihova veza kao bračna veza. Za Crkvu to nije brak, a o tome i nema nekakvih posebnih podjela ili prijepora u Crkvi. A što se tiče blagoslova koji se podjeljuje ljudima, to je nešto drugo. Ako blagoslivljamo životinje, zar da ne blagoslivljamo ljude? Samo se od toga ne smije praviti parada i predstavljati to kao blagoslov jednog braka, jer to za Crkvu nije sakrament, odnosno sveti čin.
S radošću mogu reći da vjere u našem narodu još itekako ima. Zahvalni smo Bogu na tome i molimo ga ustrajno da se ta vjera nikada ne ugasi. Nadamo se da će tako i biti. Jednako tako kada je u pitanju vjernost naroda Crkvi i Papi.
Malo stado
Svjedoci smo kako nekad kršćanska Europa sve više postaje nešto sasvim drugo, zanemaruje svoje korijene i čak u crkvenom smislu ide i prema raskolu, kao što je slučaj s Crkvom u Njemačkoj. Kako vidite budućnost Starog kontinenta u religioznom kontekstu?
– Teško je govoriti kakva će biti budućnost Crkve na europskom kontinentu, ali znamo da je Duh Sveti onaj koji vodi Crkvu i u tom smislu ne trebamo samo paničariti. Bilo je nemalih problema za Crkvu i u prošlosti, ali se Crkva održala i nerijetko postajala jača nakon velikih kušnji.
Osim toga, ne smijemo Crkvu mjeriti samo brojkama. Isus govori o svojoj zajednici kao o “malom stadu”. Nije problem što je to stado malo, nego je važno da ono bude kvasac, da bude sol zemlje i svijetlo svijeta. Ako to bude, ne treba se bojati budućnosti.
U ozračju smo Božića, kad slavimo Kristovo rođenje. Što bi kršćani u svojim životima trebali napraviti kako bi se Bog rodio u njihovim srcima?
– Isus i danas dolazi, i danas se rađa u srcima ljudi koji u njega vjeruju, koji su otvoreni susretu s njim. Hvala Bogu, ima i danas puno ljudi koji imaju živu vjeru, koji Boga ljube i trude se uskladiti svoj život s njegovim zapovijedima.
Iz evanđelja znamo da je Isus došao svima koji bi pokazali i najmanju želju da se susretnu s njim. Sjećamo se njegova susreta sa Zakejem koji ga je samo htio vidjeti i nije ništa drugo očekivao, zatim s rimskim stotnikom, i mnogim drugim grešnicima ili potrebitima. Osoba koja ga želi susresti, susret će ga. Putovi susreta s njim su za svaku osobu drugačiji. Potrebno je samo u srcu pobuditi nostalgiju Boga. Bog tada dolazi prvi nama u susret.
Kad spominjete nostalgiju, sjećate li se božićnih dana iz svoga djetinjstva u Johovcu, u župi Foča u Bosni i s kakvim ste se sve božićnim običajima susretali tijekom svog svećeničkog života u različitim sredinama?
– Odgovor na ovo pitanje zahtijevao bi puno više vremena i prostora nego što mi imamo u ovom razgovoru. Svi mi u sebi nosimo određenu nostalgiju djetinjstva i običaja iz tog vremena. Kako bih rado ponovio barem jedan dan iz tog vremena! No, znamo da se od nostalgije ne živi, nego se trebamo Božiću i danas radovati s dječjim srcem, s dječjom nepatvorenom ljubavlju, onda Božić ni danas neće izgubiti ništa od svoje veličine, ljepote i neizreciva doživljaja.
Split je jedan od najljepših gradova
Jeste li imali prilike do sada upoznati malo grad Split, sviđa li vam se i hoće li nam Hajduk napokon postati prvak Hrvatske?
– Moram priznati da Splitom još nisam prošetao, nego samo autom od jedne do druge crkve. Split nešto poznajem od prije i smatram ga jednim od naših najljepših gradova. Imat ću prilike više se upoznavati s njegovim ljepotama. Vjerujem, ili barem to želim, da su njegovi stanovnici njegova najveća ljepota.
Svakako da bih jako volio da nam Hajduk u ovoj sezoni postane prvak Hrvatske jer ovo je najduži period od kako se nije okitio tom titulom. No, neće biti lako. Nije dobro praviti na igrače preveliki pritisak da to moraju ostvariti. Važno je da se naši mladići trude, da daju sve od sebe, da se natječu fer i dostojanstveno, i mi ćemo biti ponosni na njih.
Na kraju želim Hajduku i svim čitateljima Slobodne Dalmacije čestit Božić te radošću i blagoslovom ispunjenu cijelu novu 2024. godinu.