Rekonstruirali smo događaje iz povijesti malog bračkog mjesta: ‘Samo jedno misto na svitu ima mačku u kampanelu, a to je naš Sutivan‘

stdClass Object ( [id] => 1025434 [title] => Rekonstruirali smo događaje iz povijesti malog bračkog mjesta: ‘Samo jedno misto na svitu ima mačku u kampanelu, a to je naš Sutivan‘ [alias] => rekonstruirali-smo-dogadaje-iz-povijesti-malog-brackog-mjesta-samo-jedno-misto-na-svitu-ima-macku-u-kampanelu-a-to-je-nas-sutivan [catid] => 250 [published] => 1 [introtext] => [fulltext] =>

Sutivan, bračko mjesto na sjeverozapadnoj strani otoka, postaje sve poznatiji i privlačniji po svojoj mački u kampanelu. Teško je pronaći mjesto ili grad s čijeg zvonika njegove stanovnike, turiste ili slučajne prolaznike, uz sakralne motive, gleda mačka, i to izrađena od bijelog bračkog kamena. Postavljena je na ogradu pokraj velikih zvona elegantnog kampanela, a bistri joj je pogled usmjeren na sutivansku rivu i njegove krovove te je nijemi svjedok brojnih događanja u tom otočnome mjestu.
Međutim, postavljanju mačke u kampanel prethodila je burna povijest koja će se dugo prepričavati i prenositi s generacije na generaciju.

Za stanovnike tog mirnog bračkog mjesta nije bilo gore uvrede od one "Stivanjani, imate mašku u kampanel!". Zbog te za njih strašne uvrede sijevale su šake, letjele beštime i pogrdne riči, izbijale tučnjave, razbijale se glave i prijateljstva, a znali su i vapor kamenovati. Nerijetko su stradala i stakla na vaporu, a ponekad i pokoja glava. Žene su s balkona i prozora petavale roge, a muški su znali pokazivati golu stražnjicu onima koji su ih s vapora provocirali i zadirkivali.
Stivanjani su mogli oprostiti sve, ali ne i ono "imate mašku u kampanelu". Pamtilo se to čitavog života i nije bilo popusta i oprosta. O maški u kampanelu i burnim događajima vezanim uz nju pisali su sutivanski župnici u svojim ljetopisima, ali i Marko Uvodić u listu "Novo doba", a i naš list iz pera Miljenka Smoje.

A kako se mačka popela na kampanel i postala svojevrsna novovjeka legenda, priča je koja seže u tridesete godine prošloga stoljeća. Nitko sa sigurnošću ne može posvjedočiti zašto bi Stivanjani izgubili busulu nakon spominjanja tog četveronožnog kućnog ljubimca u njihovu kampanelu.

Ipak, priča koja je postala najprihvaćenija i stanovnicima Sutivana najdraža glasi ovako.

Lovio jedan čovjek ribu, ali umjesto ribe izvukao je iz mora hobotnicu. Sav sretan, ribar se vratio u porat i odnio ulov svojoj ženi u malu kamenu kuću, u blizini župne crkve. Čekajući da taj slastan zalogaj bude pripremljen, otišao je do "peškarije", a njegova je žena poklopila hobotnicu u velikom loncu i stavila ga na vatru. Nakon toga je brzim korakom otišla u butigu kupiti kapulu bez koje je upravo bila ostala, a zna se da nema dobrog šuga bez kapule.

Međutim, ni hobotnica u loncu nije mirovala. Podigla je poklopac i izišla iz lonca, a potom se neopaženo iskrala iz kuhinje i krenula prema moru. Kažu da hobotnica uvijek nepogrešivo zna gdje je more bez obzira na to gdje se zatekne u svijetu. I tako, dok je po kogulama klizila prema moru, sretna što je izbjegla sudbinu ribarskog objeda, na putu joj se ispriječila mačka, i to "mačka od porta", koja je poznata po svojem lukavstvu i spretnosti i s kojom nema šale. Prepoznala je to i hobotnica, koja je spas potražila penjući se uza zid vitkog zvonika. Hobotnice su inače vrsni penjači, što je pomalo iznenadilo i mačku, koja nije željela ostati bez plijena pa je brzo skovala drugi plan. Ona šmugnu kroz vrata od zvonika, prestraši pritom župnika u sakristiji i krene uskim drvenim skalama prema vrhu kampanela kako bi sačekala hobotnicu u zasjedi. Kad je stigla na razinu na kojoj su velika zvona, proviri kroz kamenu ogradu, ali shvati da ne zna s koje će strane hobotnica naići pa skoči s ograde na ogradu i krene u krug oko zvonika kako bi je na vrijeme spazila. I tako nebrojeno puta.

Slučaj je htio da je upravo u tom trenutku u sutivanski porat pristao "vapor" koji je držao prugu Split – Sutivan – Milna. Nekoliko ljudi primijetilo je mačku kako trči, skače i vrti se kao luda po ogradi oko zvona i naviruje preko ruba. Ubrzo je čitav brod u čudu promatrao taj neobičan prizor.

"Stivanjani! Eto vam maška u kampanelu!" s dozom ironije povikao je jedan od putnika, što su drugi podržali smijehom i pokojom zajedljivom primjedbom.

Međutim, na tome nije stalo. Sudbina je htjela da je odmah sutradan nakon što je vapor odriješio "cimu" netko zajedljivo povikao "Stivanjani! Eno vam maška u kampanelu!" premda tada više mačke nije bilo u zvoniku.

I tako su ta podbadanja i zafrkancija postali gotovo svakodnevna pojava, a na tu rugalicu stanovnici Sutivana sve su žešće uzvraćali. Iz dana u dan s jedne strane stvaralo se sve više smijeha, a s druge strane sve više ljutnje.

Uz pomoć Roka Zuanića, crkovinara, inovatora i čovjeka koji o Sutivanu zna puno, zavirili smo u ljetopis, odnosno kroniku te bračke župe. Don Toma Ivanović, posljednji župnik sa sutivanskim korijenima, u dva je navrata opisao napetu atmosferu koja je vladala u tome mjestu. On je za župnika ustoličen 27. srpnja 1899. godine i na toj je dužnosti bio sve do svoje smrti 1936. godine.

U svojem ljetopisu posebno je izdvojio događaj od 8. srpnja 1934. godine. Bila je nedjelja, večer, oko 20 sati. Po njegovu zapisu, u sutivanski je porat uplovio brod "Sušak", krcat putnicima poput šipka. Među njima je bilo obješenjaka, skandalivaca i onih koji su popili malo više pa su uzvicima "Eto vam mačka u kampanelu!" počeli izazivati i provocirati Stivanjinine koji su čekali brod na glavi mjesnoga gata. Brzo se stvorila velika gungula, strka, vika i buka. U tom metežu, zapisao je sutivanski župnik, Vicko Zanki je posrnuo i dobro se okrvavio. Stivanjani su škrgutali zubima kao da hrskaju orahe te su uzvraćali pogrdnim riječima. S vapora je poletjela i pokoja boca prema Stivanjima, koji su potom poletjeli prema žalu da bi dohvatili i uzvratili kamenjem. Putnici na parobrodu su se posakrivali. Ipak, kapetan broda uvidio je da prijeti pogibelj, pa se uspio na vrijeme otisnuti od obale i na taj način spriječiti kamenovanje parobroda.

Među putnicima bio je, navodno, jedan detektiv koji je izvijestio nadležne službe o svemu što se dogodilo, a isto je učinila i mjesna vlast u Sutivanu. Izazivače nereda i provokacija čak je policija u Splitu i uhitila. Međutim, nakon tog incidenta nastupio je red koji su morali održavali – žandari. Da bi se spriječili takvi neredi uzrokovani provokacijama, zapisao je don Tomo Ivanović, žandarska bajuneta svijetlila je ili na parobrodu ili na gatu.

Tako su, barem privremeno, žandari uzeli stvar u svoje ruke i spriječili daljnje skandale. To najbolje svjedoči o tome kakva je napeta atmosfera vladala.

O istoj temi pisao je u svojoj kronici sutivanski župnik godinu dana prije, kad je spomenuo kako gotovo da nema parobroda koji na odlasku ne provocira Stivanjane i ne ruga im se uzvicima "Eno vam maška u kampanelu!", zbog čega su nekada znali kamenjem porazbijati i stakla na parobrodu. Spomenuo je kako je o tim događajima u dva navrata pisao i Marko Uvodić u listu

"Novo doba". Još jedan sutivanski župnik, don Mate Blašković, napisao je 1953. godine pjesmu u kojoj je opjevao burna događanja oko mačke u kampanelu, ali je nije želio javno objaviti bojeći se da se ne zamjeri svojim župljanima.
Ostalo je zapisano da je zbog tog omraženog povika 1949. godine jednog lijepog ljetnog dana na odlasku iz Sutivana ponovno kamenovan nedužni vapor, kojemu su razbijena stakla na salonu, a neki kažu i pokoja putnička glava. Taj je čin uzbudio javnost, pa je i naš Miljenko Smoje u svojoj kolumni u "Slobodnoj Dalmaciji" pozvao Stivanjane i Milnarane, ali i sve druge, da smire strasti.

Nakon svih burnih događaja, Roko Zuanić najzaslužniji je za to što je mačka dobila svoje mjesto u kampanelu, s kojeg se ne miče od 2004. godine.

– Ja kao Stivanjanin nisam se nikada ljutio na zafrkanciju s maškom, ali mi je istodobno pomalo smetalo zašto se mnogi moji sumještani tako žestoko ljute i burno reagiraju. Tu ljutnju želio sam pretvoriti u zajedničku šalu – iznio je svoj plan Stivanjanin Zuanić.

Tako je 2001. godine, kad je ljutnja već bila ponešto splasnula, kupio kamenu mačku koja je bila izrađena u radionici u Nerežišćima. Pod okriljem noći, zajedno s jednim pomagačem popeo se u zvonik i postavio mačku. Događaji koji su uslijedili posvjedočili su da je sa svojom idejom ipak preuranio. Odmah sutradan, a tako je bilo i idućih dana, mačkino ukazanje pokrenulo je plimni val nezadovoljstva. Bilo je dosta onih koji su podigli svoj glas protiv postavljanja mačke, prijetili su da će provaliti u zvonik i sami se obračunati s mačkom, a na žestokom udaru našao se i mjesni župnik.

---

Sličice iz pomorske bitke ispod famoznog kampanela

Jo von tamo ne ću doć,
Jer jo tamo ne smin poć,
Ma nikad – sve dok son živ!
A sve je vaš narod kriv:
Vaši – vrozi i žbrikuni,
Mikulini kumpanjuni,
Ko će š njima na kraj doć –
Zoč ne mogu mirno proć?!
S broda viču: "Njao, njao!
Mac! Ono je!! Mjao, mjao!"
A jo, pod crikvon: "Jao! Jao!!
Bit će sada hihotanja,
Hvahvišćanja, smihatanja,
Triske, buke – beštimanja…"
Na vrh Mosta Zorzin skače,
Put vapora skalo gaće,
I plesko se po gu – u
– Slab ežempal divnjam, dici –
S broda vaši: "Mijau! Mijau!!"
S rive naši: "Vau! Vau!!"
I kad vaši jače: "Mijau!!!"
Tad i naši jače: "Vau!!!"
Naši grozno beštimaju
Zvižđu, skriču, beču, laju.
Žene kunu i urliču,
Sa ponistrih roge miču.
Dižu pesti, gadno suju,
S balkunadih put vas pjuju.
Bože, pusta smihatanja,
Kletov, vike, beštimanja…
Ma ko bi smi u vas poć?!
Ne bih već smi doma doć!

Don Mate Blašković
Sutivan, 12. siječnja 1953.

---

Bilo je, doduše, i onih koji su pozdravljali čin postavljanja umiljate životinje, ali su oni, posvjedočio je Roko Zuanić, bili u manjini. Kako se ne bi raspirile stare svađe i da bi se smirile narasle tenzije u malome mistu, Roko je kamenu mačku uklonio.
Međutim, tri godine poslije, dakle 2004., naš je sugovornik uoči karnevala i maškara ponovno istu mačku postavio u kampanel i od tada stoji na istome mjestu.

To drugo mačkino ukazanje prošlo je bez ozbiljnije ljutnje.

– Mačka je prihvaćena i Stivanjani se više ne ljute. Ponosan sam što sam aktivno sudjelovao u tome – prisnažio je sretni i zadovoljni Roko Zuanić.

Mačka ne samo da je prihvaćena, nego je na dobrome putu da postane prepoznatljivi zaštitni znak mjesta, poput Kavanjinova ljetnikovca iz 1690. godine, kompleksa kuća "Ilić" ili katakomba na novom groblju.

– Samo jedno misto na svitu ima mačku u kampanelu, a to je naš Sutivan – rekao je sutivanski općinski načelnik Ranko Blažević, a na tom je tragu i netom izrađena brončana skulptura djevojčice s mačkom u krilu koja svojoj majci pokazuje na slavnu prethodnicu na kampanelu. Brončana skulptura nosi naziv "Djevojčica s mačkom", a njezin je autor splitski akademski kipar Ante Strinić.

Skulptura je u kratkom vremenu stekla toliku popularnost da je Turistička zajednica raspisala natječaj za dodjelu imena svojoj novoj mještanki. Uz stanovnike Sutivana, na tom natječaju mogu sudjelovati vikendaši, posjetitelji i turisti. Mnogi su već odradili svoj selfie s djevojčicom i njezinom mačkom. Pokraj skulpture sreli smo Zijadu Jurić koja, kazala je, malo živi u Sutivanu, a malo više u Splitu. Sviđa joj se nova skulptura, a čula je i za priču o mački u kampanelu.

Franjo Mlinac, ravnatelj Narodne knjižnice, najavio je kako će uskoro iz tiska izići brošura pod nazivom "Mačka u kampanelu, ponos i predrasude". Voditelj općinskih komunalnih poslova Petar Anibalović tvrdi kako je skulptura "Djevojčica s mačkom" odlično primljena i vjeruje kako će u nadolazećem ljetu plijeniti pažnju mnogih turista.

– Mačku smo prilagodili novom vremenu i novim zahtjevima. S njom krećemo u promidžbene i marketinške akcije, s njom krećemo u svijet – poručio je prvi čovjek Sutivana načelnik Ranko Blažević.
Tako je mačka, na čiji bi se spomen generacijama stanovnika tog bračkog mjesta nakostriješila kosa i krv udarila u glavu, sada postala ponos Sutivana.