Pokraj ogromnog imanja u Sinju, poznatijeg pod nazivom Hipodrom, živjela je jedna djevojčica koja je od prvih godina života gledala konje kako trče po livadi. Takva je okolina, kako to obično biva, utjecala na njezin životni put i od nje stvorila istinsku obožavateljicu tih gracioznih životinja.
Premda ovo zvuči kao početak bajke s konjima, takve su priče većinu vremena tužne, jer tek na kraju ljudi spoznaju da je konj više od životinje koja služi svojoj svrsi. Zato ovo nije još jedna takva priča.
Tea Dolić je 20-godišnja djevojka koja živi kao u bajci, ali u onoj kojoj nije potreban princ, nego samo konj. Kako i ne bi kada te prekrasne, veličanstvene, elegantne, umiljate i odane životinje osvajaju na prvu. Provoditi svaki dan i cijeli dan s njima Tein je životni san, a ova entuzijastična mlada djevojka prepuna energije, želje i volje za učenjem, svladavanjem novih vještina i, u doslovnom smislu te riječi, preskakanjem prepona čvrsto je odlučila slijediti svoj put.
Kao što smo već spomenuli na početku ove priče, Tea je počela dolaziti na Hipodrom kao malo dijete, a jaše konje od osme godine. Međutim, teško je na kraju dana "odlijepiti" se od tih prekrasnih životinja čiji svaki pokret promatrate s pažnjom i uzbuđenjem, pa je tako malena Tea s 12 godina odlučila upitati jednog alkara može li se brinuti o njegovu konju Viliju. Svaki dan ga četkati, čistiti, šetati, trenirati, hraniti... Danas, osam godina od tog dana, 20-godišnja Tea i 15-godišnji Vili ne mogu se odvojiti jedno od drugog.
– Da vam je čut kako rže kad me prepozna po zvižduku i koracima... Zna točno koja je ura i šta ćemo radit. Trebate vidit kako mi se javlja, pogotovo kada se ne vidimo nekoliko sati – govori nam Tea dok gleda svojeg crnookog ljubimca.
Riječi su njima suvišne, tepanje, pucketanje prstima i zvižduk su dovoljni kako bi se ova dva u potpunosti različita bića razumjela.
Koliko god konjički sportovi, pogotovo u Sinju, bili popularni, za djevojčicu je uvijek neobično da krene tim stopama. Ljudi su je pitali što će joj konj i gdje će ona s njim, ali odgovore na takva pitanja nikada nije tražila, samo je znala što želi. Naime, naša sugovornica je vjerojatno jedina djevojka koja je ostvarila san svake sedmogodišnjakinje, a to je da posjeduje svog konja.
No, iza toga se krije još jedna bajkovita priča. Alkar Alen Filipović-Grčić, koji je s Vilijem osvojio Baru, Čoju i Alku, nakon što je njegov konj prestao sudjelovati u toj viteškoj igri odlučio ga je darovati djevojci, koja se o njemu brine gotovo polovinu svog života.
– Brinila sam se o Viliju punih osam godina, čistila ga, četkala, trenirala, istrčavala, hranila i pripremala ga za Alku. Ima dvi godine da Vili više ne trči Alku, ali je još uvijek mlad i odličan konj za preponsko jahanje. Ljudi cijene kada vide da želite uspit u nečemu, a ovo mi je dar do kraja života, ovo mi je najveći san – govori nam Tea i gleda Vilija, svoju prvu ljubav i biće kojem je dala svu svoju pažnju.
– Neko vrime mi je bija govorija: "Tea, kad on ne bude više trča Alku, poklonit ću ti ga." Al ja to nisam virovala, bilo je prelipo da bi bilo istinito. Evo, sad je moj, sljedeći tjedan idemo potpisat papire i službeno će bit moj – kaže Tea i još uvijek ne vjeruje, ali je sigurna u jedno – sav uloženi trud se isplatio.
Dok ga je Tea čistila, Vili se namještao, pozirao i sve se više zaljubljivao u kameru. Pažnja mu godi, a s ovako divnom "šeficom" svjestan je da će do kraja života imati svu pažnju ovog svijeta. Osim Vilija, još jedan konj je imao dovoljno sreće da mu uzde preuzme Tea. Naime, desetogodišnji konj Sokol u vlasništvu je Stipe Boke, vlasnika Konjičkog kluba "Javor", ali će za sada biti još jedan Tein ljubimac kojeg će trenirati za preponsko jahanje.
– Želim zahvalit Alenu što mi je ispunio san, Stipi koji mi je omogućio još jednog konja s kojim mogu trenirati i Denisu Gugiću, alkaru koji mi u Zagrebu pomaže s treningom – kaže nam Tea, ali od toliko sreće koliko su joj ljudi i konji pružili ne zna više što treba spomenuti.
– Ideš li na natjecanja? – upitala sam je.
– Da, idem! U studenom ove godine trebala bi na natjecanje u Zagreb i pripremam Vilija i Sokola za preskakanje prepona. Prvi put ću se natjecat s konjima iz Sinja, jer mi je do sada alkar Denis Gugić u Zagrebu posuđivao svoje konje – rekla nam je naša sugovornica, kojoj je cilj uz intenzivan trening preskočiti preponu na visini od metar i četrdeset.
Vjeruje u sebe i u svoje konje, ali i drugi vjeruju u njezine snove jer je već godinama promatraju kako raste i napreduje. Tako i Alkar, koji je Tei ispunio životni san, kaže kako je entuzijazam u većini slučajeva jedino što vodi zaljubljenike u konjičke sportove jer uvjeti na hipodromu nisu najbolji.
– Kako bi se Tea mogla razvijati dalje, potrebni su joj bolji uvjeti od onih na hipodromu u Sinju. Potrebna joj je zimska hala, bolje manježe. Postojale su razne priče o povlačenju sredstava iz EU-ovih fondova, međutim, za sada se, što se tiče uvjeta, nije još ništa pomaklo prema naprijed. Kroz zimsko razdoblje, kada se skrati dan, imamo doslovno sat vremena za trening s konjima. Kada je zima, blatnjavo je, kada je ljeto, tvrdo je za jahanje. Ja sam isto bio njenih godina i bunilo me puno stvari vezanih za uvjete u kojima radimo i dandanas, od osme godine čekam bolje uvjete i halu, sada imam 42 godine – ističe Alen Filipović-Grčić, dugogodišnji alkar i entuzijast.
Međutim, kad se nosite s lošim uvjetima i gotovo nikakvim ulaganjima na hipodromu, onda mašta preuzima kormilo.
– Ima malo manje od godinu dana, odlučila sam se intenzivno angažirat oko prepona. Našla sam neke stare, obojala ih, Josip Jadrijević nam je pomogao nabaviti još prepona, djeca iz konjičkog kluba su nam pomogla bojati, zabavili smo se i uspjeli smo ih napravit kako bi mogli trenirat. Mislim da bi ove godine napokon mogli početi intenzivnije trenirat skakanje. Mi se ovdje moramo trudit da nam bude bolje, a ja imam snage za to – sigurna je Tea, koja je odlučila biti promjena za nove mlade generacije koje tek počinju.
– Ima mladih ljudi koji su jako entuzijastični. Kada bi im držala treninge, uvijek bi im dala ono što je meni nedostajalo, jer ja nikada nisam imala osobnog trenera. Sve sam postigla radom, čistila sam boksove, brinila se o konjima, kako bi mi dali da ga jašem. Ova djeca su sada došla u bolje uvjete, imaju besplatnu školu jahanja za djecu iz Sinja, organizirali smo im kampove koji su bili odlično posjećeni i, ako se budu trudili, mogu daleko dogurat – govori nam Tea i već u glavi kuje nove ideje s kojima bi mogla poboljšati uvjete rada na Hipodromu.
Međutim, nije se samo posvetila preponama, ova mlada djevojka istinska je pionirka u još jednoj disciplini – trčanju ženske Alke.
– Sama ideja organizacije ženske Alke nastala je prije desetak godina, međutim, tek se prije dvije godine prvi putuspjela realizirati – rekao nam je Alen Filipović-Grčić, slavodobitnik 297. sinjske alke.
Premda je to isključivo i samo muška viteška igra, ženska konkurencija koja je krenula s realizacijom svoje Alke uveseljava i njih.
– Počelo je jako skromno, kao igra, ali s godinama se prijavljuje sve veći broj zainteresiranih djevojaka, koje ozbiljno počinju shvaćati svoju verziju te viteške igre. Svake godine nešto poboljšaju, prošle godine su sve nosile đilet, a ove godine je bila i Limena glazba Sinj. Sve su to sitnice zbog kojih bi ovakva manifestacija uskoro mogla postati jako popularna – ističe Filipović-Grčić, te se prisjeća kako je i dječja Alka u samom početku bila mala zabava, a već nakon nekoliko godina došla je do zavidne razine i velike posjećenosti.
Ženska Alka je ideja koja je u samim počecima, međutim, zbog sve većeg interesa za takvim natjecanjem, Tea priželjkuje stroža pravila i ozbiljan pristup takvom natjecanju.
– Već bi iduće godine trebalo uvesti nekakvo maksimalno vrijeme u kojem natjecateljica mora galopirati kroz trkalište – ističe mlada alkarica.
Premda se ove godine organizirala tek treća ženska Alka, od kojih je Tea čak na dvjema pobijedila, pomalo kroz šalu, provocirajući, pitamo našeg sugovornika postoji li mogućnost da uskoro i žene stanu rame uz rame s alkarima na sinjskom trkalištu.
– Neće se Statut nikada promijenit – odrješito će Filipović-Grčić i nasmije se.
– Ali svakako bi i osobno volio, kada ta ženska Alka za koju godinu dosegne višu razinu, da se na nekom trkalištu odmjere snage sinjskih alkara i alkarica. Mislim kako bi posjetitelji uživali u tom viteškom pripetavanju. Ma, ako bude trebalo, iduće godine ću i ja s njima trčat žensku Alku, što ne znači da bi pohvatao punte od cura – uz osmijeh će Filipović-Grčić, dodajući kako je iznimno važno raditi na razvijanju bilo kakve discipline konjičkih sportova u cijeloj Hrvatskoj, a posebice u sinjskom kraju.
Eto, bez obzira na loše uvjete, jedna činjenica Tei ide u prilog – rođena je u gradu konjanika i alkara, a sudeći po svemu što smo zajedno s njom tijekom ovog višesatnog druženja proživjeli, može ponosno stati rame uz rame s najboljima, a tek joj je dvadeset.