Otprilike ovako se može sažeti reakcija jednoga od organizatora bikijada po Dalmatinskoj zagori, koji su se obratili “Slobodnoj” nakon najave iz Ministarstva poljoprivrede da će se mijenjati Zakon o zaštiti životinja, u smjeru zabrane borbi bikova.
Naravno da je naš sugovornik, koji se očito ipak više brine za vlastiti prihod nego za ovu tradiciju novijeg datuma, temeljito pomiješao kruške i jabuke, pokazavši da mu nije baš stalo ni do jednakih prava svih ljudi, zbog čega je onda nekako teško povjerovati i da mu je stalo do rogatih životinja.
Međutim, bojim se da u ovom slučaju iza ovako hitre reakcije Ministarstva poljoprivrede na inicijativu Prijatelja životinja ne stoji sistematska briga o boljitku sela, već najjednostavnije političko pomodarstvo! Odnosno, pokušaj ukrcavanja u vlak “političke korektnosti” što bi nas, makar deklarativno, trebalo prečicom dovesti u društvo uistinu naprednih društava. Naposljetku, stvar se čini kao čisti zicer: ovakvu je odluku puno lakše najaviti i provesti nego, recimo, reformirati inače preusitnjenu domaću poljoprivredu, zašto ne po uspješnom poljskom modelu...
Lakše je zabraniti bikijade nego riješiti sve probleme seljaka, od kojih je većinu ova vlast naslijedila od prethodne, ali to ne pravda nepostojanje konkretnih poteza. Iako nije samo Ministarstvo poljoprivrede krivo za to što je, primjerice, cesta od Drniša pa gotovo do Plitvica praktično “cesta duhova”.
Uostalom, ova “odgojna” mjera, kojom bi se trebalo dokinuti, kako kažu Prijatelji životinja, “zlostavljanje životinja koje trpe strah i ozljede”, udar je i na svojevrsni ispušni ventil ovdašnjih seljaka.
Šaroliki su to skupovi, svojevrsni kičasti amalgam nekadašnjih sijela, seoskih svečanosti i modernih turbo-folk svadbi, gdje je najnormalnije vidjeti napirlitane seoske ljepotice kako u štiklama gacaju po blatnjavom makadamu i guslara u narodnoj nošnji. To je mjesto susreta “neprilagođenih” doseljenika u gradove i njihovih potomaka - ne zaboravimo, u bivšoj Jugoslaviji je neposredno nakon Drugog svjetskog rata bilo tri četvrtine poljoprivrednog stanovništva; a zanimljivo je i da se tijekom sedamdesetih godina samo u Split doselilo oko 50.000 ljudi, što u knjizi “Split kontra Splita” u kontekstu sraza urbanog i ruralnog ističe sociolog Dražen Lalić - ali to je zapravo i mali sajam folklora.
Ako ste skloni olako pobornike borbi bikova proglasiti “zatucanim primitivcima”, imajte na umu da su pri izglasavanju zabrane koride u katalonskom regionalnom parlamentu “za zabranu” bili nacionalisti i krajnja ljevica, dok su “protiv” bili konzervativci i socijalisti. Brojni umjetnici (npr., književnica Almudena Grandes ili, recimo, redatelj Augustin Diaz Yanes) izjasnili su se protiv zabrane, pa ih nitko nije nazvao nazadnjacima, dapače... Većina stanovnika mjesta Guijo de Galisteo na referendumu o trošenju lokalnog proračuna pretpostavila je zadržavanje borbi s bikovima čak i otvaranju novih radnih mjesta!
U našim okvirima, bikijade su u neku ruku derivat politički forsirane retradicionalizacije s početka devedesetih, što je podrazumijevalo mitologizaciju povijesti, povratak korijenima pa makar ih u nekim segmentima morali “novokomponirati”. Sve pod kapom snažne etnifikacije politike kao jedne od glavnih značajki ovdašnje tranzicije, na što je upozoravao i pokojni splitski sociolog Srđan Vrcan.
Usporedbe s koridom
Za one koji se prave da ne razumiju o čemu je riječ, spomenut ću sociologa Milovana M. Mitrovića, koji je slične tendencije u srpskom društvu na prijelazu stoljeća opisao kao - “poseljačenje cjelokupnog načina života”. Jer, eto, kad se već ne možemo pohvaliti Nobelovom nagradom za znanost, uvijek možemo posegnuti rukom u duboku vreću tradicije. No, takvo se stanje u svakom slučaju ne može “liječiti” zabranama! I utoliko je ova zabrana licemjerna. Svjetonazor se mijenja polako, a na selu možda više nego igdje - kroz želudac, tj. povećanje životnog standarda. Možemo još danas uvesti humanije standarde odnosa prema životinjama, ali to neće smanjiti zaostalost sela.Primjer? Prije ulaska u EU oko 70 posto seljaka iz spomenute Poljske bilo je “protiv EU-a, koji će nam sve uzeti i uništiti nas”. Danas je oko 90 posto poljskih poljoprivrednika za EU, jer im je integracija donijela mogućnost korištenja EU fondova, plasman na europsko tržište. Dakako, sve to uz pomoć Ministarstva poljoprivrede, koje je pripremilo osnovne uvjete za to.
I zato, ministre Jakovina, ostavite se bikova. Imate u resoru pametnijeg posla. Vlast koja narodu ne nudi ni posla ni investicija, dakle, kruha, ne treba dirati ni igara. Zabranom ćete postići samo to da će se cjelokupna priča preseliti nešto istočnije, u Hercegovinu, ili u prostor ilegale. Onaj tko prezire “primitivizam” bikijada, koje se nipošto ne mogu uspoređivati sa španjolskom koridom, i dalje ih može, kao i do sada zaobilaziti. Ili gledati istodobno na TV-u borbe modernih gladijatora u kavezu, u borbama bez gotovo ikakvih ograničenja u brutalnostima.
A Mudonja i Garonja će se pobosti, čim se ugledaju. U improviziranoj seoskoj areni, uz povike kao što su “U boj, u boj, za narod svoj”, ili na pustoj livadi, njima ionako svejedno.
HRVOJE PRNJAK
