To je samo gruba, minimalna brojka, jer u nju nisu ukalkulirani troškovi dnevnih boravaka u bolnici, kojih je bilo nemali broj, ali i troškovi odlaska članova Udruge PTSP-a od 2006. do današnjih dana, kao i plaćanje pratitelja, jer mnogi oboljeli nisu mogli sami putovati u Split. Kada bi se sve skupa zbrojilo, ta cifra bila bi i veća od 15 milijuna kuna. Državi se, bez dvojbi, s malo dobre volje moglo uštedjeti milijune kuna, a oboljelima olakšati da svaki put ne moraju ići u Split.
‘Bili smo spremni urediti i prostore za rad psihijatra’
- Moglo se i mi smo o tome nekoliko puta i razgovarali na razini Udruge oboljelih od PTSP-a iz Imotske krajine, koja je brojila oko 700 članova. Neki su dobili trajnu invalidnost, no i nakon toga moraju, makar jednom ili dvaput u tri mjeseca, imati preglede i tretmane u Splitu. Razgovarali smo, čak i s nekim specijalistima psihijatrima iz KBC-a Split, i ljudi su bili voljni jednom tjedno odlaziti u Imotski. Isplatilo bi se to i njima, a nama pogotovo, jer se ne bismo morali mučiti ići u Split.
No, od toga ništa. Kao tajnik Udruge oboljelih, kao i mnogi naši članovi, uvjeren sam da bi se s malo više volje i organiziranosti, a mi smo u tom smislu bili spremni urediti i osposobiti prostore za rad psihijatra i ostalih službi, moglo pomoći i nama, a državi bi se uštedjela poprilična sredstva. Nas u Imotskom u evidenciji ima oko 150, a na području Imotske krajine sigurno oko 700. Svim time našim članovima trebali su tretmani sve do dobivanja statusa trajne invalidnosti.
No, i nakon toga ljudi trebaju ići makar jednom ili dva puta u tri mjeseca na preglede. Svaki put se napiše putni nalog, a on je između 150 i 210 kuna, pa onda i pratitelj, da ne govorimo odlazak u Split, čekanje, gnjavaža... - riječi su Anđelka Bage, tajnika Udruge oboljelih od PTSP-a Imotski.
Pokušali smo i uspjeli razgovarati s nekim od djelatnika Regionalnog centra psihotraume u Splitu, koji inače vrše tretmane imotskim PTSP-ovcima, no nisu nam htjeli na tu temu ništa reći. Ipak, doznajemo od članova Udruge da su nakon ideje da u Imotski dolaze psihijatri i ostalo osoblje bili opomenuti s viših instancija, kako o tome nema ni riječi i da ostane sve po starome.
Također iz HZZO-a nismo uspjeli odmah dobiti točan broj uputnica i putnih naloga koji su izdani oboljelima iz Imotske krajine, ali zato su nam bivši službenici Zavoda iz Imotskog spominjali velike brojke naloga koji su se isplaćivali. - A moglo se i drukčije, moglo se i uštedjeti da se htjelo, to vam tvrdim sigurno - riječi su jednoga neimenovanog djelatnika HZZO-a.
Dodig: Psihijatri su zatrpani poslomZbog kojeg razloga splitski psihijatri ne odlaze u Imotski i Imotsku krajinu da tamo ambulantno liječe oboljele od PTSP-a? Odgovor je vrlo jednostavan: zato što u KBC-u Split ima jednak broj psihijatara kao i 90-ih godina prošlog stoljeća, kada su psihijatri imali pet puta manje posla nego danas. I ti ljudi jednostano nemaju ni vremena ni termina koje bi mogli odvojiti za putovanje u Imotski ili neko drugo mjesto u Dalmatinskoj zagori. - Pa nas nema dovoljno ni za rad u Splitu. Na Klinici za psihijatriju KBC-a Split ima nas 20 psihijatara, a toliko nas je približno bilo i 90-th godina prošlog stoljeća, kada smo imali kudikamo manje posla. Još na Križinama postoje četiri psihijatra pri Centru za psihoterapiju - kazuje prof. dr. Goran Dodig, predstojnik Klinike za psihijatriju KBC-a Split. Prema njegovim riječima, u Imotskome ima jedan psihijatar koji tamo živi i radi, no on je zasiguno nedostatan da “pokrije“ potrebe za liječenjem svih onih s tog područja kojima je pomoć potrebna. - Ljudi dolaze u Split zbog toga što u KBC-u imamo dnevne bolnice, grupne terapije, a i svaki pacijent ima pravo izbora svoga liječnika. Pa ako ne želi odlaziti onom liječniku iz svog mjesta, mora mu se omogućiti terapija kod drugoga liječnika kojega on odabere. Mi u Splitu imamo ogroman broj pregleda na godišnjoj razini, a nas psihijatara ima veoma malo. K nama dolaze i ljudi iz Omiša, Makarske i drugih okolnih gradova i mjesta. Ujedno, na Klinici imamo i 100 bolničkih kreveta najčešće popunjenih između 80 i 90 posto, što znači da svakodnevno treba brinuti o tih 80 ili 90 ljudi. I kada tom broju pridružite još broj onih pacijenata kojima je potrebno ambulantno liječenje, dobivate brojku kojom su splitski psihijatri zatrpani poslom - kazuje prof. dr. Dodig.
|
