Overlay
ćakula

Najpoznatija Splićanka u svijetu fotografije: Bruna Kazinoti otkrila nam je tajne zanata i velikih setova te riješila najveću enigmu oko svojih radova

Piše Tea Sumić Miletić
Foto Privatni album
28. studenog 2021. - 18:32

Prenijeti emociju, neki manje ili više artikuliran feeling, te tako u promatrača, slušatelja ili čitatelja potaknuti manje ili više artikulirano promišljanje i u konačnici postići razmjenu osjećaja i ideja, to bi, valjda, trebala biti misao vodilja svih koji se upuštaju u kreativne procese. Inače sve ostaje na pukom larpurlartizmu, zar ne? 

Gledajući fotografije Brune Kazinoti Petrić, splitske fotografkinje koja se nakon završene akademije u Antwerpenu uspjela probiti u većini nedostižnu nišu onih koji surađuju s imenima poput Versacea, Diesela i Voguea pojavila mi se jedna manje artikulirana emocija, obavijena velom zaborava i nostalgije - nekakva nejasna reminiscencija na srednjoškolsko razdoblje provedeno u Splitu devedesetih. Točnije u samom centru grada, osobito Peristilu i Getu.

 I zato sam Brunu, kad smo se našle zbog ove ćakule, najprije pitala nešto što damu nije pristojno pitati: kad je rođena i je li izlazila po Peristilu. Kad mi je odgovorila, došla sam do objašnjenja što mi je tako blisko i poznato u njenom radu, premda se ne poznajemo iz "peristilskih dana". Oprostite mi na subjektivnosti, ali jednostavno me previše kopkalo, a možda nisam jedina koju je mučila ista stvar, što mi je to nešto neuhvatljivo, a tako blisko, na fotografijama umjetnice koja je pronašla svjetsku slavu.

Bruna se na moju teoriju o peristilskoj poveznici nasmijala pa smo se zapričale o tome koliko je to mjesto u ono vrijeme, prije mobitela i društvenih medija, imalo jednu svoju vibru. "To je bilo nešto stvarno posebno" priznaje umjetnica, "svaka je ekipa imala svoje mjesto, metalci, hipiji... I danas mi je to sve skupa fascinantno, taj moment i cijela ta arhitektura mjesta na kojem smo se nalazili. Sigurno je to danas dio mene, možda nesvjesno, ali sigurno je".

Nakon povratka iz prošlosti službeno započinjeno s intervjuom i najprije se dotičemo povoda za ovu ćakulu, a to je predstojeća izložba Bruninih radova u Galeriji Škola. Naslovljena jednostavno "Glave", to će biti prva Brunina samostalna izložba u Splitu.

- Izložba će biti otvorena 3. prosinca, a na njoj će se moći pogledati fotografije snimljene u Milanu kao moj osobni projekt, isprintane na ceradi. Za to sam snimanje pronašla četiri modela i odlučila ih portretirati, a snimanje je završilo tako što sam sve modele slikala s leđa.

Što slijedi nakon toga?

- U fazi sam kad bih se ponovno voljela okrenuti svojim osobnim projektima, što zahtijeva puno vremena i energije, ali me uvijek izgradi. Planiram se u to upustiti čim nađem malo vremena da se smislim i krenem.

Iskazivali ste želju za filmom, je li možda riječ o takvom iskoraku?

- Film je nešto šta me stvarno zanima, ali ne znam dovoljno o tome. Treba mi još neko vrijeme da se malo bolje upoznam s tim medijem, možda bi mi najbolje bilo da se s nekim umrežim.

Možete li nam objasniti kako vam polazi za rukom živjeti u Splitu, a raditi vani? Zašto ste se uopće odlučili na takav režim?

- Nakon pet godina života u Belgiji, shvatila sam što to točno znači živjeti vani pa sam zaključila da na taj način privatno ne bih bila zadovoljna, iako bih poslovno možda bila. Stoga sam se vratila. Za posao mi to jest kočnica, ali privatno sam zadovoljna, a to su dvije povezane stvari, isprepliću mi se i bitno mi je da su mi i jedan i drugi aspekt zadovoljeni. Naravno, poslovni dio ne bi funkcionirao bez agentice...

Opišite nam malo kako to funkcionira, s agenticom i klijentima.

- Klijenti kontaktiraju agenticu, a ona me zatim spaja s njima. Sve bi to išlo brže i lakše kad bih se ja više kretala u određenim krugovima. Trebala bih se više družiti, komunicirati i odlaziti vani, da me se ljudi sjete. Mi ovdje u Hrvatskoj smo njima jako, jako daleko. Ali to ne mora nužno bit nedostatak. Ja u tome vidim benefite, jer zahvaljujući toj distanci nosim novu estetiku, sasvim drugačiju nego što bi ona bila da ja upijam njihove ulične momente.

Kako ste zapravo ušli u svijet modne fotografije? Već na Kraljevskoj akademiji?

- U to sam vrijeme puno radila na portretima pa su me zanimali modni časopisi. Počela sam im slati svoje radove. To je bio moj korak naprijed u trenutku kad zapravo nisam znala gdje dalje krenuti. Slala sam mailove satima, dnevno sam znala poslati po sto mailova, a od sto poslanih bi mi odgovorili na dva...

Je li vam to teško padalo?

- Naravno, ali to su stvari na kojima se izgrađuješ. Ne znači da nisi dobar ako te odbiju, možda u tom trenutku ono što ti nudiš nije ono što klijentu treba. Meni je sasvim okej da moj rad nije svima dobar, a super mi je i da netko u njemu vidi nešto. Najbitnija je stavka da si sam sa sobom okej, ja sam i privatno takva. Trebaš znat šta želiš i onda ideš po to. Treba vjerovati u sebe. I ponuditi nešto svoje. Danas se lako kopira i uzima od drugih, malo se radi na izgradnji, a više na tome kao se probiti i prodati, po sistemu " Idem kopirati ideju koja je drugome upalila". Kad neko nešto izbaci, svi kopiraju njegov način, ide se na trendovski momenat, igra se na sigurno umjesto da se ponudi nešto izvorno. A za ponuditi takvo nešto moraš imat jaku bazu...

Koji je način za postizanje takve izvornosti?

- Sve je to jedna povezana paleta. Danas se ljudi ne bave sami sobom, nisu se izgradili iznutra. Proces je: poznavati sebe i to iznijeti vani te pri tome biti svjestan da se nećeš svidjeti svima, ali da će te tvoj put negdje odvesti. Zvuči jednostavno, a nije, ali po meni je to jedini pravi način za dati nešto prepoznatljivo i svoje.

Je li vas uzrujava kad u tuđem djelu prepoznate svoju, ukradenu ideju, svoju inspiraciju? 

- Te su stvari neminovne, ali zabole, posebno kad se neko probija s tvojom idejom. Zbog interneta se danas to sve tako brzo širi, znam vidjeti neku ideju da bih je poslije vidjela kod njih 50. Ja se, da tako radim, ne bih dobro osjećala sama sa sobom. Namjerno kopiranje drugih je, po meni, znak nesigurnosti i potrebe za potvrdom: nećeš radit nešto svoje, nego nešto za što svi kažu da je super.

A što vas nadahnjuje?

- Sve. Može mi se dogoditi da sad dok tu sjedimo na kavi primijetim nešto, da mi nešto zapne za oko, učini mi se čudno, iskrivljeno... sve što mi izazove neku vrstu emocije meni je inspiracija, bilo da sam to vidjela na filmu, u prirodi... Priroda mi je jako važna, posebno Marjan, moji su diplomski radovi bili portreti i priroda, a ono po čemu me zapazio časopis "Dazed and confused" i tako me spojio s Yamamotom bile su fotografije na kojima sam spajala portrete s fotografijama prirode.

Prepoznatljivi ste i po tome što se vaši modeli skrivaju od objektiva. Što poručujete takvim fotografijama?

- Intrigira me odnos modela koji je okrenut i umjetnika koji je iza objektiva. Fascinantna mi je emocija koja se može iščitati bez
gledanja u oči, bez da si vidio taj neki pokret, atmosferu koja se stvori u momentu fotografiranja. To je cijela jedna priča, a na promatraču je da to protumači. Po meni je tu bitna ta intimnost, opus osjećaja i atmosfera koji se stvaraju. U nekome će to izazvati nelagodu, u nekome mirnoću. Mene uvijek intrigiraju situacije koje nastaju na snimanjima kad zamolim model da se okrene leđima.

Kako dolazite do modela? 

- Surađujem s agencijama, nisam tip koji će zaustavljati ljude na cesti, osim toga u nas to baš nije uobičajeno, nema časopisa koji bi promovirali takvu vrstu fotografije i i ljudi nisu upoznati s takvom kulturom fotografije i snimanja. Morala bih im ispričati cijelu priču da bi me na kraju odbili. Vani mi to rade street casting direktori, šalju mi modele kakvi mi trebaju za određeno snimanje.

Možete li nas malo uputiti kako izgleda rad na velikom setu?

- To je mašinerija, organizacija, sve je pripremljeno prije snimanja, dođemo svi spremni i odradimo svoje. Naravno, uvijek se može dogoditi nešto nepredviđeno... Zna se dogoditi da ti se netko počne petljati u posao pa se nađeš u situaciji da moraš odlučiti kako ćeš postupiti - moraš sve uvažiti jer svi su bitni, ali također moraš postaviti granice i sve to uskladiti tako da su na kraju svi sretni rezultatom. 

Kakva snimanja i kampanje najviše volite raditi?

- Najdraži su mi projekti koje sam radila kao osobne i koji nisu toliko vezani uz modu. Za takve uvijek dobijem najbolji feedback. To su, na primjer, portreti i plakati koje sam radila za Inkubator, mislim na ono dvoje mladih na konju. Nikoli Bebanu tada sam rekla "Okej, napravit ću ti plakat, ali pusti me da radim slobodno". Često se događa da se upravo te fotografije, koje radim po svom guštu, na kraju provuku i budu zapažene i da me zbog njih zovu klijenti za druge stvari. 

Jesu li se neke stvari promijenile u modnom svijetu od MeToo pokreta?

- Primijetila sam da se u odnosu na razdoblje prije njegove pojave puno više pazi na odnos prema modelima. Počelo se više pažnje davati tome da je svima dobro, na ljudskoj razini, pazi se da im je ugodno na snimanju... Ja sam se oduvijek tako ponašala, modelima uvijek kažem "Reci mi ako ti je neugodno u nekoj pozi, ako se umoriš". Stalo mi je da se dobro osjećaju dok ih snimam.

Što je s problematikom anoreksičnih modela, je li zaživjela promjena koju se pokušalo uvesti zabranama angažiranja pothranjenih djevojaka?

- Ono što smatram uistinu pohvalnim je da se već niz godina događa prihvaćanje, ne samo plus size modela, nego općenito modela drugačijih izgledom. Ljepota se danas pronalazi u raznoraznim oblicima, danas je puno više toga prihvaćeno i mislim da je to jako važno. Moda je medij koji ima moć otvoriti ljude za različitost, poručiti ljudima da je sasvim u redu drugačije izgledati. Danas postoje klijenti i tržište za sve tipove izgleda, različitost je sad stvarno prisutna.

Možete li nam izdvojiti fotografe koje posebno cijenite?

- Cijenim cijeli niz autora iz nove generacije, ali posebno su mi dragi David Sims i fotografi starije garde čije bih slike odmah prepoznala čim bih otvorila časopis. Njihovi radovi imaju težinu i značenje, danas je to teško, rijetko tko to postiže. Tu je upala i digitalna fotografija s kojom možeš stvari pogurati u smjeru u kojem želiš čak i ako fotografiju nisi snimio kako želiš. Ja radim s analognim aparatom i kad skeniram fotografije da bih ih poslala klijentu, šaljem skoro "sirov" scan.

Možete li za kraj uputiti poruku početnicima i svima koji bi jednog dana voljeli raditi ono čime se vi bavite?

- Radite na sebi, to je najveća i najbitnija skala: izgraditi sebe i sam sa sobom konstantno raditi što želiš i što tebe veseli. 

Bruna se fotografijom bavi od 14. godine, a nakon završene klasične gimnazije u Splitu upisala je Kraljevsku akademiju likovne umjetnosti u Antwerpenu. Nakon školovanja u Belgiji, ušla je u svijet modne fotografije u kojem je ostvarila zapažene kampanje za velika modna imena poput  Yamamota i Versacea te za klijente poput Voguea Australia, GQ časopisa i Dazed&Confused, da izdvojimo samo neke. Njen se stil naziva sirovim, neki ga smatraju pomalo uznemirujućim, a velika posebnost joj je i vjernost analognoj fotoopremi.

Pratite Stil i na Instagramu!

24. studeni 2024 03:25