Film Leeja Danielsa, "Sjedinjene Države protiv Billie Holiday", koji izlazi za koji dan, skrenuo je pažnju na zanimljiv modni izričaj lgendarne pjevačice, vjerojatno i zahvaljujući činjenici da je kostime za film radio cijenjeni kostimograf paolo Nieddu u suradnji s Pradom.
Zajedno su stvorili osam odjevnih kombinacija, uključujući žutu satensku haljinu sa šljokicama koja će zasigurno postati referenca za nove obožavatelje neponovljive dive.
Holiday je u smislu odijevanja bila daleko ispred svog vremena, primijetio je Niedda u nedavnom razgovoru s novinarima, priznavši da mu je za vrijeme istraživanja koje je prethodilo radu na kostimima često bio u nedoumici oko vremena u kojem je određena fotografija snimljena.
"Pogledao bih fotografiju i ostao zbnjen: 'Koja je ovo godina?'. Vidio bih je s nekim modnim detaljem i mislio:'O, bože, koje lude naočale!'. A tek činjenica da nije nosila grudnjak u vrijeme dok je stav javnosti oko donjeg rublja bio tako striktan...", prisjetio se Nieddu rada na kostimima.
Holiday je u ono vrijeme svojim odijevanjem itekako izazivala javnu sablazan, ne samo izostavljanjem grudnjaka, nego već samim tim što se, kao tamnoputa žena, usudila odijevati tako glamurozno. Za svoj povratnički koncert u Carnegie Hallu u ožujku 1948., nakon 10 mjeseci zatvora, Billie je odabrala dugu haljinu i rukavice do iznad lakta, a kosu je ukrasila svojim zaštitnim znakom, rascvalom gardenijom. Izgledala je poput prave zvijezde, što je uistinu i bila.
Osim na sceni glamurozno se odijevala za svaku javnu prigodu, strahovito nervirajući rasiste i puritance svojim dijamantnim nakitom, krznenim kaputima i skupocjenim sunčanim naočalama.
Radnja filma, u kojem Billie glumi Andra Day, usredotočena je na Holiday na vrhuncu slave, potkraj 40-ih i početkom 50-ih prošlog stoljeća, u vrijeme kad se pjevačica našla na meti FBI-a. Službeno zbog svoje ovisnosti o heroinu, neslužbeno jer je uzburkala duhove, kako svojim nekonvencionalnim životom, tako i otvorenom kritikom američkog rasizma koja je kulminirala javnim izvođnjem pjesme "Strange Fruit" koja osuđuje linčevanje tamnoputih osoba na jugu Sjedinjenih Država.
FBI je zaključio kako je Holiday provocirala javnost izvođenjem kontroverzne pjesme pa je poslao agenta Jimmyja Fletchera kako bi pjevčicu uhitio zbog kaznenih djela povezanih s korištenjem narkotika.
Kada je počeo raditi na filmu, Daniels je, kako je ispričao a Vogue, želio sačuvati dojam veličine koji je Holiday odavala, istovremeno nudeći činjenični prikaz njezina života. "Istina je da je vlast odlučila srušiti tu ženu. Bila je ikona pokreta za građanska prava, modna ikona, gej žena i briljantna pjevačica. Kao i većina Afroamerikanaca u to doba, odrasla je u siromaštvu i imala je kompliciranu prošlost. Učinila je sve što je bilo u njenoj moći, s obzirom na svoje porijeklo. I bila je heroj", istaknuo je redatelj.
Iako je film djelomično fokusiran na Holidayinu ovisnost o heroinu, Billien se izgled, kako u filmu tako i na fotografijama iz onog vremena, ne poklapa sa stereotipnom slikom ovisnika o drogama. Umjesto toga, vidimo je kako uživa u modi i tome što kao slavna pjevačica privlači poglede. Voljela je da ju gledaju u satenu, svili, visokim potpeticama i finim frizurama.
Razlog nije samo estetski nego i u redateljevom tumačenju da je za Holiday - koja je u djetinjstvu trpjela zlostavljanje i koja je nesumnjivo bila traumatizirana svojim progonom od strane vlasti - odjeća bila svojevrsni oklop.
Za tamnoputu ženu u SAD-u toga vremena glamur je mogao podrazumijevati vrstu otpora, a to je sigurno bila jedna od ideja koje je redatelj vidio u njezinom liku.
"Važno je da se, kada govorimo o njenom glamuroznom stilu, sjetimo se koliko je Holiday odskakala od uobičajenog položaja tamnopute žene onog vremena. Tadašnje je društvo imalo problem sa sagledavanjem crnkinja u kontekstu uspjeha. Ljudi su govorili: ‘Kako se usuđuje nositi dijamante, kako se usuđuje nositi krzno’, ali ona se odijevala kao što se trebala odijevati žena njezina karijernog ranga. Predstavljala se točno onako kako je željela i to je samo po sebi bilo revolucionarno".
Federalni agent George White, koji je također istraživao Holiday, otkrio je da je njezin stil dio onoga što ju je učinilo tako opasnom. "Razmetala se svojim načinom života, sa svojim otmjenim kaputima i otmjenim automobilima, nakitom i haljinama. Izgledala je kao velika dama, gdje god se pojavila", rekao je.
Nieddu zaključuje kako je bilo određenog prkosa u svim elementima njezinog života. "Bila je avangardna i neustrašiva, jasno vam je to već samo iz toga što se nije bojala pjevati pjesmu 'Strange Fruit'. Nije se bojala riskirati, a to je opipljivo kako u njenoj glazbi, tako i u njenom prepoznatljivom stilu" zaključio je kostimograf.