Prerasli ste turske sapunice na regularnim hrvatskim malim ekranima, poput "Ambasadorove kćeri"? Onda je turska serija na Netflixu "Susret u Istanbulu" (izvorno "Bir Başkadır", engleski "Ethos") vaša šalica čaja ili, bolje reći, kave.
Nimalo slučajno, protagonistica "Susreta u Istanbulu" Meryem, u vrlo dojmljivom tumačenju glumice Oyku Karayel, pri početku serije otkriva psihoterapeutkinji Peri (Defne Kayalar) kako je naučila tajnu dobre kave.
Za 'best of' listu
Tajnu je naučio i kreator/režiser serije Berkun Oya, koji potječe iz kazališta. Osmodijelna "originalna serija" popularnog streaming servisa iz turske produkcije ("Netflix orijinal dizisi") ekvivalent je ispijanju dobre kave. Turske, dakako.
"Ethos" se polako ispija tijekom osam epizoda u trajanju od 45 do 55 minuta i njezin kavoliki miris neće izvjetriti odmah nakon što završi, već ostati s gledateljem barem neko vrijeme.
Posrijedi je odličan turski prilog takozvanoj "peak TV" eri "prestižnih dramskih serija", nešto najbolje u serijskoj ponudi Netflixa od početka godine i ozbiljan kandidat za ovogodišnju televizijsku "best of" listu zajedno sa, zasad, "Losing Alice", "It's a Sin" i "Stateless".
Naravno, Turci ne mogu pobjeći od sapuničastih elemenata pa je spremačica Meryem zaljubljena u svoga bogatog poslodavca, gospodina Sinana (Alican Yucesoy), a ovaj, među ostalim, spava s Perinom psihoterapeutkinjom Gülbin (Tülin Özen) jer u "Susretu u Istanbulu" i psihoterapeutkinje idu kod psihoterapeutkinja.
Međutim, "Ethos" je "nešto drukčije", kako bi se doslovce preveo izvorni naslov "Bir Başkadır". Neizbježna "sudbinska" i ina povezanost među likovima, kao i interakcije tijekom njihovih slučajnih ili namjernih susreta u širem Istanbulu, više pripadaju sferi filmske "short cuts" drame, kakva je bila na vrhuncu popularnosti u devedesetima i početkom novog milenija ("Kratki rezovi" Roberta Altmana, "Magnolija" Paula Thomasa Andersona, trilogija Alejandra Gonzalesa Inarritua "Pasja ljubav" – "21 gram" – "Babel"...).
Ukratko, serija je srodnija kvalitetnim (turskim) novomilenijskim festivalskim art-filmovima izražene kinematografsko-estetske rafiniranosti u režiji, kakve radi briljantni Turčin Nuri Bilge Ceylan ("Tri majmuna", "Bilo jednom u Anatoliji", "Zimski san", "Drvo divlje kruške"), što je Netflix na vrijeme prepoznao i uzeo je pod svoje okrilje.
Visoki stil serije vidljiv je već u uvodnim minutama prve epizode, kad se Meryem s tradicionalnim "hijabom" (maramom) na glavi zaputi, najprije pješice pa busom, od maglovitog seoskog predgrađa do urbanog i užurbanog središta Istanbula.
Pokrivanje glave i uma
Uvodna scena, s nekoliko efektnih kadrova (Meryem prelazi pješke preko mosta iznad prometne vreve), uspostavlja i tematski koncept serije, odnosno sudar različitih socio-ekonomskih slojeva polariziranog turskog društva, još uvijek punog predrasuda i njihova "ethosa", od progresivnog "gornjeg", na čelu s Peri, Gülbin i Sinanom, do tradicionalno-islamskog "donjeg", kojem pripadaju religiozna Meryem, njezin susjed "hodža" (Settar Tanriogen), "kontrolirajući" brat Yasin (Fatih Artman) i njegova mentalno labilna supruga Ruhiye (Funda Eryigit).
Umješnost redatelja Oye izražena je i u dugoj sceni prvog razgovora Peri i Meryem, kad potonja otkriva da pati od nesvjestica i da njezino ime na turskom predstavlja (Mariju) "majku Isusovu" te označava "vjernika". Kamera je statična, ali scena svejedno dinamična i dijalog/interakcija između dviju različitih žena prati se sa zanimanjem.
Serija je prilično dijaloški orijentirana i kao takva strši u Netflixovoj ponudi, ali intrigantna je upravo zbog toga što taj dijalog otkriva (brojne unutarnje demone likova), a i ponekad prešućuje i ostavlja neizgovorenim, odnosno otkrića se iščitavaju u govorima tijela.
Rijetkost je da se (konzervativne) turske serije bave pravima žena, seksualnim traumama, zajednicom LGBT osoba, kvadriplegičarima..., a "Susret u Istanbulu" radi upravo to u inat konzervativnom društvu.
Jedna od najboljih rečenica serije tiče se paralele između pokrivanja glave "hijabom" i pokrivanja (ograničenog) uma, što je strašnije u Oyinom svojevrsnom serijskom spoju Ceylanovih izvanrednih posljednjih dvaju filmova "Winter Sleep" i "The Wild Pear Tree". Da je Ceylan snimio jednu seriju, velika je šansa da bi izgledala kao "Susret u Istanbulu".