Fra Marko Nimac je iz župe Banjevci kod Stankovaca na novu dužnost na Visovcu stigao potkraj rujna ove godine, kako bi upravljao samostanom i svetištem Gospe od Milosti starim 600 godina.
Inače, dolazi iz Lišana Ostrovičkih, iz mnogoljudne obitelji sa šest sestara i četvero braće. Zaređen je prije 27 godina, kada nije mogao ni sanjati da će postati gvardijanom franjevačkoga samostana i svetišta Gospe od milosti na Visovcu.
Iznimno komunikativan, nadahnut humanošću, kulturom i vjerom, prihvatio se života i dužnosti na čelu male fratarske zajednice na drevnoj Lapis Albe, Bijeloj stijeni, usred impresivne rijeke Krke.
Prilazeći Visovcu brodom “Dika” kojim upravlja neumorni Neven, u ove hladne predbožićne dane, kad Nacionalni park Krku i Visovac ne opsjedaju turisti kao za toplijih mjeseci, uplovljavali smo u zagrljaj ovog mjesta kontemplacije i mira. U tom ozračju nas je dočekao fra Marko u svome novome habitu, u vrtu otoka koji je i u prosincu pun zelenila. Bez ikakvog blagdanskog ukrasnog blještavila.
Razgovarali smo u maloj dvorani, gdje se sastaju redovnici, novaci i njihovi gosti. Poslužili su nas kavom i čuvenom visovačkom travaricom.
Opasnosti relativizma
Koliko redovnika ima na Visovcu pred kraj ove godine?
- Ovdje su na službi meštar novaka, njegov zamjenik domeštar, tri novaka i ja. Možda će doći još dvojica. Tu bude i nekoliko radnika i koji žive u okolici. Ali, vidjeli ste i sami, ovdje nema životne hladnoće. Jer svakome tko na Visovac zakorači, ne samo nama, ovdje u srcima gori. Mi vjerujemo da je tako od samoga početka, od prije gotovo 600 godina, kad su na Visovcu bili prvi misionari, sljedbenici svetog Pavla, a potom franjevci koji su došli 1445. godine iz Bosne, iz Kraljevske Sutjeske. Oni su obnovili svetište, samostan i crkvu nakon pohara osmanskih osvajača koji su kroz povijest harali ovim prostorima. Ali nas nisu uništili. Jer se i naša povijest ne temelji na mitovima, već na snazi istine. Bilo je razdoblja kad je novicijat na Visovcu pohađalo i po tridesetak novaka. Želimo da jednom tako opet bude.
Kao jedno od naših marijanskih svetišta, Visovac je i značajno turističko odredište u okviru Nacionalnoga parka. Kosi li se to na bilo koji način s duhovnošću i samostanskim načinom života Visovca?
- Ja bih prije rekao da se ta dva, naoko suprotna životna načina, dopunjuju, a ne suprotstavljaju. I među turistima mnogo je vjernika i hodočasnika. Ja u tome vidim sklop duhovnosti i kulture, različitih kultura kao istinske ljudske tečevine. Na tome se temelje i zasade naše kulture koja se i ovdje tako brižno čuva kao plod naših predaka i njihove snage duha.
Je li to i jedna od poruka s nedavno otvorene velike izložbe o blagu Visovca u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu?
- Svakako. Kroz više od 500 izložaka obuhvaćenih na izložbi može se vidjeti, spoznati upravo bogatstvo ljudskoga duha, njegovanje i vrijednosti kršćanske tradicije koje ipak nisu bez opasnosti u današnjem svijetu. Mislim prije svega na globalnu pojavu relativizma u smislu jedne vrste političke diktature misli u nekim sferama života, koji se iskazuje u širokome spektru djelovanja skupina moći, vlasti i utjecaja. Pritiscima relativizma izloženo je danas i naše društvo.
Nova vjera iz ruševina
Za organiziranje postave izložbe zaslužne su i dvije žene?
- Da, to su znanstvenice Anđelka Tolić i Lada Bilić koje su radile i na organizaciji i opremi izložaka te na njihovoj obnovi. Uz ekipu iz Nacionalnog parka Krka koji je i nositelj projekta. Zanimljiva je pojedinost da su se u prigodi izložbe i za promociju Visovca tiskali i materijali za Croatia Airlines, pa će, eto, Visovac s njima letjeti svijetom.
Vaš kraj u Lišanima je tijekom srpske agresije na Hrvatsku silno stradao, porušene su i neke crkve?
- Agresor je u svome rušilaštvu razorio ili spalio šest naših katoličkih crkava. I to je bio dio naše velike ratne tragedije. Ali iz nje je sa slobodom izrasla i nova snaga vjere i volje, pa su sve crkve obnovljene, odnosno, sagrađene su nove.
Nego, recite, vi niste jedini član obitelji koji se posvetio duhovnom životu. I jedna vaša sestra se odlučila za duhovno zvanje časne sestre?
- Da, moja starija sestra Branka, sada časna sestra u mirovini, bila je vrlo angažirana u službama redovnica u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj... Služila je neko vrijeme i u Šibeniku, u samostanu sestara franjevki od Bezgrješne. Bila nam je mnogima za primjer.
Naposljetku, kako danas doživljavate Visovac na kome ste proveli i novicijat?
- Doživio sam ga i proživljavam kao izvor našega duha i naše kulture. Uz poštivanje različitosti u smislu mira i ljudskoga dobra. Pax et Bonum.
