Igor je vazdazelen i vazdaživ, kao čuvarkuća, kao bršljan. Kao Igor. Igor Mandić…

Ne, nije ovo nekrolog Igoru Mandiću. On je odavno već umro. Na ustima ili na tipkovnicama onih koji ga nisu čitali. A mrzili su ga, ili su ga šibali, jasno, najviše oni koji ga nisu čitali. Neki drugi su ga čitali, ali ga nisu razumjeli; a, neki treći su ga čitali i razumjeli, ali nikako nisu htjeli prihvatiti sud kako su ga, ipak, shvatili.

Igor Mandić bio je zrcalo u kojem su mnogi ugledali kreaturu svoje vlastite face! Zato su ga izbjegavali i prešućivali, kudili i proganjali, zanemarivali i omalovažavali. Razbijali su to zrcalo, ali avaj, paradoksalno mu dajući za pravo: jerbo, u svakoj krhotini istriskanog zrcala umnožavali su i multiplicirali odraz te iste svoje face, lica licemjerja, koju su tobože kanili prikriti ili zamaškarati.

Igora Mandića prvo sam gledao i slušao, pa tek onda čitao. Još kao školarac zapazio sam njegove televizijske nastupe, iskričave i svađalačke eskapade koje su se od svega inog razlikovale. Skrenula mi je pomnju vika što je dopirala s ekrana, ali, premda tada to još nisam znao razumjeti, isto sam mogao osjetiti: nije to bilo kočijaško beštimadursko urlanje, već salonsko beštimamolsko lamentiranje: kontrolirani bijes nadmoćnog intelekta nada mediokritetima s dizelaškim pogonom. Kad su se u partijskim kancelarijama određivali kadrovi što će te večeri palamuditi na televiziji na zadanu temu, a onda tu dođe još i Igor Mandić – koji je, uzgred, i kad je bio u nemilosti, a u nemilosti je bio uvijek, nalazio puta do publike (i) preko televizije – onda su njegovi sugovornici i neslagatelji u studiju izgledali nalik na automehaničarsku radionicu u kojoj je majstor upravo rastavio motor Lade Samare ili Stojadina…

Uvijek usamljen

U novinama je bio trajno, nezaobilazan poput dirigenta na simfonijskom koncertu… Ako ne u Zagrebu, a onda u Beogradu, što je još više širilo njegovu popularnost među većim brojem konzumenata.

Kao tinejdžeru svidio mi se prčeviti svadljivac s televizije, a, kako je uvijek bio ne u manjini, već usamljen, nekako sam se automatski svrstavao na njegovu stranu. Ja otočanin, a Igor – otok! Izoliran od svih. Jedan put, drugi put, treći… i, poželio sam ga čitati u novinama. Bile su mi frapantne njegove političke ekspertize isprva u "Slobodnoj Dalmaciji" pa onda i u "Vjesniku" (govorim o 90-im godinama), premda me politika nije nešto zanimala. Analitičnost i beskompromisnost koje su počivale na rijetko viđenoj erudiciji i načitanosti, učinile su me njegovim velikim fanom i poklonikom i onda kad se s njim ne bih slagao ili kad bih smatrao da je pretjerao. Nisam tada znao ni što je erudicija ni što su to premise i hipoteze u analitici, ali me je moj nekakav beštijamski magnetizam mamio k animalizmu njegovome, u to me je utkao i tamo zadržao…

Tih godina počeo sam po antikvarijatima tražiti i kupovati njegove knjige, a kad sam i sâm počeo pisati književne kritike, tragovi koje je Mandić ostavljao za sobom bili su mi nešto poput "obavezne literature". Naravno, previše sam ohol da bih nekoga kopirao ili se upustio u eklekticizam (to je valjda ta škorpionska samouvjerenost i galantnost naspram vlastitom egu: baš kao i kod Igora), ali nisam želio propustiti pročitati ništa što bi on napisao, ter to u se usisati da u meni ostane bilo kao konzultantsko utočište kad ustreba, bilo kao nekovrsni antivirusni program kad neka nenadana kušnja ili napast odnekud zavreba…

I, kad sam objavio svoju prvu knjigu književnih kritika, Uzimanje mjere – koje su kritike bile razasute po novinama i časopisima, a među njima su bile i tri što su se ticale njegovih knjiga – poslao sam mu je poštom na njegovu zagrebačku adresu. Nažalost, popratno pismo nisam sačuvao, ali znam kako sam mu u njemu komplimentirao rad, izrazio divljenje naspram svemu što čini i izrazio žaljenje što, pored svega ostaloga, nisam imao priliku čitati njegove dvije knjige glazbenih kritika, eseja, polemika.

Nije prošlo puno vremena, i, već poslije desetak dana, stigne mi debela koverta na moju tada velovarošku splitsku adresu: u njoj su bile spiralno uvezane fotokopije obiju tih njegovih knjiga, a na njima zalijepljen papirić sa zahvalom i za praćenje i za poslanu mu knjigu, uz napomenu: "pismo slijedi"… Nije bilo dana, a da nisam doma hitao s nadom kako je Mandićevo pismo stiglo! Ali, ništa… I tako bude večer, pa jutro, dan drugi, treći, četvrti… Prođe i tjedan, dva, tri; mjesec, tri, četiri… I, ništa… U međuvremenu, izađe Igoru iz tiska i knjiga kolumni/polemika – Bijela vrana. A u siječnju 2003. godine u "Jutarnjem listu" objavljen je moj osvrt na tu knjigu.

Dakako, predilekcija je bila uključena, ali sam se zato bio odvažio napisati kritiku s istom raspaljivošću kojom je Igor bombardirao sve oko sebe. Osokoljen svime što sam kod Mandića pročitao, o njemu sam – prije 20 godina, hej, vidi sad mene! – napisao ovo: "Ali, za Mandića ništa nije sveto! Njemu, doslovce, ništa što je ljudsko nije strano! U stanju se suprotstaviti svima: pa i onda kad zna da iz sukoba kao pobjednik izaći ne može! On je poput revolveraša samotnjaka buntovnik a priori; takmičar, koji je u stanju protivniku hladno zadati aperkat u vremenu dok arbitar dobrohotno odbrojava posljednje sekunde meča… U njegovom je slučaju egoizam uvijek ispred altruizma, a prirodno mjesto ma kakve poniznosti kod njega je nadomješteno prepotencijom na petoj potenciji."

Koji dan kasnije, nazovu me iz izdavačke kuće "Prosvjeta", koja je i objavila tu knjigu, s viješću kako je Igor tražio moj broj mobitela i da bi me htio čuti. S radošću sam, naravno, dao dopuštenje prosljeđivanja broja, ali i, jednako tako, osjećao prepast od moguće telefonske artiljerije.

I opet sve po starom: nije bilo dana, a da nisam skakao na svaki zvon mobitela, misleći, i strašeći se, kako to Mandić zove! Ali, ništa… I tako bude večer, pa jutro, dan drugi, treći, četvrti… Prođe i tjedan, dva, tri… I, ništa…

Mislim se, ne smijem biti slabiji od njega i – nazovem ja njega… Dakako, nema on mobitel, ali ima kućni broj, lako je do njega bilo i doći – i… I, digne Igor slušalicu. Prepoznavši mu glas, preskočio sam pitanje o potvrdi točnoga broja: "Dobar dan, šjor Igore, lipi Vam pozdrav iz Splita… Siniša Vuković je." – izgovorim radosno, očekujući i s njegove strane neku vrstu zadovoljstva budući je iskao moj broj. Ma, uslijedilo je lapidarno i studeno njegovo: "E, i…?"

Momentalno sam promrzao kao zec što je noćas bio u potrazi za materom svojom, a crijeva su mi umah krenula uzvodno prema grlu… Tu se gubi svako moje sjećanje, i, poput čeljadeta koje se budi iz kome s manjkom od nekoliko dana u memoriji, pamtim kako je taj razgovor ipak završio u lirskom tonu. Nakon toga znali smo se povremeno čuti telefonski. A za susret u Zagrebu nikako nam se nisu poklapale okolnosti: ili on nije bio u Zagrebu za mojih rijetkih boravaka u njemu, ili bih navratio na pola dana, tek za odgledati opernu predstavu u HNK-u ili nekom drugom kazalištu…

Sve dok, eto, grah nije bio pao kako sam želio. Kazao sam mu kako dolazim tad i tad, te da moram prije toga… na što me je on odrješito prekinuo rekavši otprilike: "Daj nemoj me gnjaviti s tim terminima! Ili se nađimo ko ljudi, na miru, ili me nemoj zvati!" To je ta konkretnost: traženje najbližega i najbržega puta, poput vode… I, bi tako. Na njegov prijedlog, našli smo se oko 13 h u "Buldoga" u Bogovićevoj ulici. Došao sam koju minutu ranije, tako da sam mogao upanati njegov nenametljiv ma uznosit hod, u maniri Clinta Eastwooda. Već pri samom susretu njegov je pristup bio topao i blag, prijateljski s iskrenim osmjehom, tako da se, pamtim dobro, nisam osjećao nimalo stegnut tremom ili grčem strahopoštovanja. Poštovao sam ga najviše što sam mogao, i, to je bilo to. Ušao je u lokal kao kauboj u salun, mirno i pristojno, s nekom dobrodušnom nadmenošću koja je poprilično udaljena od prepotencije, i osjetio sam kako se ćuti baš kao da je on tu doma. A to su potvrđivali i pogledi gostiju što su završavali na njemu onako krupnom i markantnom.

Pušio je cigaru prirodno i s motom da se činilo kao da mu je ona šesti prst na ruci. Strusili smo nekoliko točenih piva iz krigli, uz ćakulanje o operi i književnosti, Splitu i Braču… Zanimalo ga je moje otočko ishodište, ali i provjera stanja stvari u Splitu. Čini mi se da smo u tom zadimljenom separeu sjedili skoro tri sata, poput Melkiora i Maestra u Marinkovićevom Kiklopu, a mojem ponosu i prepotenciji nije bilo kraja dok sam ga slušao kako govori o mojim opernim kritikama što ih je čitao po novinama. Ni na kraj pameti nije mi bilo da on i to prati.

Zahvalio sam mu za fotokopije svojih knjiga o glazbi što mi ih je bio poslao, i, upitavši ga što je s pismom koje mi je bio najavio i koje nije došlo, lakonski je rekao: "A ništa, bit će da ga nisam napisao." (A čekao sam ga tjednima.)

Da, svidjela mu se bila ona moja oštra opservacija o njegovoj knjizi, tojest o njemu, i, tu moju odvažnost on je doživio prispodobivom njemu samom, koji, dakako, nije bio netko tko se razbacivao spisateljskom nježnošću. Štoviše, napisao je osvrt na moju knjigu što sam mu je bio poslao (u časopisu "Književna republika"), identificiravši se s mojim mladenačkim jogunstvom do te mjere da je taj svoj napis uvrstio u prvu svoju intimnu autobiografsku knjigu – Sebi pod kožu… U posveti na njoj, upisao mi je: "Kolegi Siniši, članu ove knjige, napokon, uživo 4/ II/ MMXI/ ZGB/ Buldog PUB".

Te večeri gledao sam u Kazalištu Komedija komad Đerdan Jakova Gotovca, našega Splićanina. U međuvremenu sam nabavio sve njegove knjige (danas ih je sve skupa 33), prateći i dalje po novinama kritike koje piše i intervjue koje daje.

Posljednji susret

Još jedno druženje s Igorom mi se živo urezalo u sjećanje, a bio je to nažalost i naš posljednji susret uživo. Rujan je 2018. godine i našli smo se u jednom kafiću u Ilici, nedaleko od njegovoga doma. Na Kaptolu je dva dana prije bilo otvorenje moje izložbe Biblija, što je zbog atraktivnosti bilo dospjelo i u Dnevnik HRT-a. Opazio je to stari medijski pratitelj i stao me zafrkavati. Iako je bio i apostat i ateist, kulturološki mu je ta činjenica bila vrlo zanimljiva.

Uostalom, on je itekako dobro poznavao sadržaj Svetog pisma, makar nije držao ni do vjere ni religije, dapače.

Ali znam: neka je on bio zakleti anti-panreligiologičar, njegov je ateizam, po svojoj čistoći i čestitosti, često bio puno bliži Isukrstu i njegovom nauku, od mnogih Očenaša i Zdravomarija što su ih izbrbljavali, i što ih i sada brbljaju, kršćanski licemjeri i farizeji! Opet smo zalili našu ćakulu kriglama točene bire i, kako je taman u to vrijeme bila hit njegova knjiga Predsmrtni dnevnik, upisao mi je dedikaciju: "Kolegi Siniši, svestranome Vukoviću (Omen est nomen!) Zahvalan na pažnji i drugarstvu" Uz potpis bio je i nadnevak 27. rujna 2018. godine, koji je on uvijek pisao u obliku dvostrukog razlomka…

Igor Mandić, kontra svakoj možda logičnoj i očekivano općeprihvaćenoj percepciji, nije bio onakav verbalni asentimentalni razbojnik i hladnokrvni kurbinsinovski dželat kakvim se naoko legitimirao u svakom svojem lakozapaljivom tekstu. Koristio je "jezik bez prezervativa", kako je sâm navodio. On nije bio varalica kad je samome sebi utvarao hipokoristikom "moja malenkost", niti je to bila ikoja refleksija dobrokotirajuće lažne skromnosti; ne, nikakav oblik hipokrizije on nije prihvaćao i, da, bio je dovoljno ohol da bi na oholiju pristao, da bi himbu fingirao ili nenavidnost lukavo prikrivao.

Tada bi iznevjerio sve što je napisao i misaone balističke projektile koje je ispucao, a savjest i etika tomu nikako ne bi dopustili. Te je filtere davno on sâm u se ugradio. I, otuda sav onaj autoritet, otuda sve ono povjerenje, otuda sve ono divljenje drugih naspram njemu…

Savladavao je protivnike neporecivim znanjem i upućenošću u sve stratume umjetnosti i društvenog života, svjestan aksioma kako znanje i intelekt nemaju alternativu. To potvrđuje i spektar temâ koje je obradio u svojim knjigama (koje je on zvao "knjižice"). Nije tu bilo samo govora o književnosti i glazbi, Krleži i Arsenu, ruganja Čajkovskom i podcjenjivanja Puccinija kao "špageti-kompozitora"; ne, Mandić je prvi u nas pisao o gastronomiji i pornografiji ostavljajući iza sebe briljantne eseje krcate brojnim delikatnostima. Kao istinski bonkulović i sibarit, dipsoman i epikurejac, Igor je "iz prve ruke" iznosio vlastita iskustva i razgolićavao tabue na dotad neviđen način.

Igor je bio istinski homo erectus, namćor i zanovijetalo, skandal-spadalo sa šublerom na umu i britvom u i na jeziku… S njim se, istinabog, bilo vrlo lako ne slagati, ali i podjednako teško argumentirano ga osporit. Sad će Igor za prekobrojne bulumente dojučerašnjih nenavidnika najzad postati prihvatljiv, pametan i voljen, kad će tudumi tješiti se misleći kako je mrtav u smrti sad u svakodnevnoj njihovoj jadnosti sveden taman na tu njihovu mjeru ništavnosti. Ali ne, Igora ako i nema, ostala su iza njega njegova djela. Krater što ga je iskopao ne može ostati nevidljiv. Naročito onima što neoprezno u nj upadnu.

Premda nikad nije bježao i bio je među ljudima, Igor se doimao kao da je još za života bio pokopan na tajnoj lokaciji. I, ako su groblja dosad, po ustaljenoj sentenci bila puna nenadoknadivih i nezamjenjivih ljudi, ukopom Igora Mandića više to nisu…

Ostaju nam sjeta i sjećanje, pamet i pamćenje, i, bandira na kojoj piše ono isto što je bilo zadjenuto i na odjavnoj špici serije Naše malo misto: "Adio i nikad više!" Igor je vazdazelen i vazdaživ, kao čuvarkuća, kao bršljan.

Kao Igor. Igor Mandić…