Kad prolazite magistralom kroz Obod nemoguće ju je ne primijetiti. Ulubljenog krova i derutnog pročelja, ova zgrada izgrađena tijekom Austro-Ugarske Monarhije na osami već godinama propada. Mnogi misle da se radi o napuštenoj onodobnoj željezničkoj postaji, ali samo rijetki znaju njezinu povijest i aktualne vlasničke odnose. Iz Odjela za arheologiju i spomeničku baštinu Konavala doznajemo kako je riječ o mlinici obitelji Guljelmović, danas u privatnom vlasništvu nasljednika ovog cijenjenog konavoskog iseljenika iz Latinske Amerike. Sestre Katica Nazlić i Lile Pernar dogovorile su kako će mlinica pripasti Katici, odnosno njezinu sinu, uglednom zagrebačkom odvjetniku Duji Nazliću koji nam je potvrdio kako se priprema za zahtjevnu obnovu zdanja u izvornom obliku:
Kamen i cigla
- Mlinica je napravljena desetak i više godina prije Prvog svjetskog rata po istom arhitektonskom nacrtu kao i svi gospodarski objekti tog tipa. Planiramo ga obnoviti tako da izgleda isto kao u najboljim danima. Ima prizemlje, prvi kat i dio pod kosim krovom. Prizemlje i prvi kat su jako visoki, zgrada se prostire u visinu, a u širinu nije toliko velika, dimenzije su joj 11 puta 8 metara, tako nešto, unutarnji tlocrt. U prizemnom dijelu koji je, kako sa sjeverne strane ‘pada’ teren, prema magistrali je zapravo u zemlji, a u zgradi dolje je mlin koji su gurali volovi, a sastoji se od tri kamena kola, a okolo je bila vezana stoka, dva vola ili dva konja – priča nam Nazlić i dodaje kako su kamen i drvenarija do danas zadržali izgled, a prepoznaje se i štala koja se sastojala od kamenog mlina, s podom od drvenih greda.
- Propao je krov, to je uočljivo svima s magistrale. A i prije rata bio je loš, a u ratu ga je pogodila malokalibarska granata, srećom ne eksplozivna, samo je napravila rupu. Da je eksplodirala, mogla je sve zapaliti jer je mlinica tad još bila puna slame. Stradala je mlinica i u potresu 1979., vidi se na južnoj strani mlinice gumno za vršidbu žita, betonski krug betoniran valjda kad se radila magistrala. S te strane su napuknuća od dna do vrha. Iako izvana djeluje masivno kao dubrovačke gradske zidine, od klesanog kamena, to je varka. Istina je da su mlinici kutne strane od punog kamena, a ostatak je obloženi kamen, a iznutra je građevinska cigla, barem na prvom katu. Moći ćemo je potpuno obnoviti na starinski način, doslovce kao lego kocke, skinuti kvalitetan žućkasti kamen i ponovno iskoristiti da djeluje originalno – kaže Nazlić, pa se osvrće na izoliran položaj mlinice njegova pradjeda:
- Kad je prošla magistrala, napravljen je usjek za cestu, tako da je mlinica ostala odsječena s južne strane, od starog dijela Gornjeg Oboda gdje je većina kuća. Svako teško vozilo koje prođe po magistrali, izaziva vibracije. Kod obnove moramo na to računati, kad je pradjed to gradio prije 120,130 godina nije imao tih problema. Našao je stanac kamen i na živoj stijeni izgradio mlinicu, a mi sad moramo pozvati statičare da procijene utjecaj teških vozila na zgradu – veli vlasnik.
Nazlićeva teta, Cavtajka Ljiljana Pernar upoznala nas je s još intrigantnih detalja vezanih uz mlinicu njezina djeda Iva Guljelmovića:
Orijentir Oboda
- Mlinicu su radili talijanski radnici iz Trsta, đedo je zgradu prilagodio da bude mlinica za mljevenje maslina. Moj otac je tamo mljeo masline sve do 1963. Imala je tri kola za mljevenje, tako da su na Obod dolazili ljudi i iz Župe i Konavala jer su tad mlinice obično ima dva kamena kola, vrtio ih je konj. aša učiteljica pokojna Luce Martinović vodila nas je dvaput gledati kako radi. Moj djed Guljelmović bio je generacija Vlaha Bukovca, dvije godine stariji, živio je u Južnoj Americi. U iseljeništvu je dobio ideju za gradnju zgrade slične željezničkoj stanici. Mlinica je imala velike funjestre kroz koje se moglo unositi vreće maslina. Ona je kao orijentir Oboda upisana u vojne knjige i za vrijeme Austro-Ugarske i za vrijeme bivše JNA. Uz nju je išla stara austrijska cesta, već tad su našoj obitelji uzeli dosta zemlje, a onda je prošla magistrala, pa je došao potres 1979...
Ljiljana Pernar otkriva kako se njezin djed Ivo Guljelmović nadimka Vrbo, u Paragvaju bavio trgovinom voćem, povrćem i kožom, i imao silna imanja. Kao veleposjednik ostavio je za sobom testament koji se čuva u Državnom arhivu u Dubrovniku.
Oženio se mnogo mlađom djevojkom, pokojna baba Kate je bila od familije Ruso iz Močića, imali su desetero djece. Najdulje je živio njezin otac, umro je u 96-oj, a imao je samo 12 godina kad mu je otac umro 1917..
- U Kneževu dvoru čuvaju se djedova pisma Baltazaru Bogišiću, on je bio za to da se napravi put preko žala od Cavtata do Oboda, čak je trebao biti Baltazar biti krsni kum mom tati, ta pisma su pisana pravim arhaičnim hrvatskim jezikom.
‘Put se treba napraviti između Cavtat i Oboda, narod hoće...’, tako je pisao. Đedo je bio veliki čovjek, Bukovac je naslikao dva portreta moga đeda - kaže nam Ljiljana.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....