Advent je pred vratima, a malo tko se sjeća ili njeguje dubrovačke adventske običaje. Međutim, voditelj Etnografskog muzeja Dubrovačkih muzeja i viši kustos Ivica Kipre podsjetio je na neke običaje iz prošlosti.
- Advent ili došašće praćeno je nizom svetačkih blagdana i običajnih praksi, koje su može se reći ipak bile nešto življe na dubrovačkom selu, nego u samom gradu. Sela dubrovačkog kraja taj su predbožićni kronotop izrazito ispunjen arhaičnim praksama i značenjima, čuvala i očuvala do u 20. stoljeće kao važan dio svoga identiteta. U tom malom odsječku vremena sadržana je važna poruka novog početka, života i nadanja. S prvom nedjeljom došašća započinjala je i nova liturgijska godina, a s njome na određeni način i ciklus godišnjih običaja našega naroda. Nekada je to vrijeme bilo predviđeno za post, obiteljska druženja, intimu doma bez velikih plesnih događanja i zabava, okupljanje oko vatre i ognjišta te ženske poslove oko kuće i predkuće kao pripremu za nadolazeće hladnije razdoblje. No, to je vrijeme već odavno napušteno, a sjaj kućnih lukjernica ili petrolejki i tihe razgovore uz krčkanje kačula na popretu ili špaheru, zamijenio je zavodljivi sjaj izloga, uličnih girlandi i lampica, sjajnih omota i trgovina, ističe Kipre.
Jedan element adventa i danas je prisutan skoro u svakom domu
- Neizostavan dio ukrasa naših domova u vrijeme došašća je i adventski vijenac. On je kao i božićno drvce, bor ili dubak, u naše krajeve stigao iz germanskog kulturnog kruga, no ipak nešto kasnije – sredinom 20. stoljeća, kad se prvenstveno mogao naći u crkvama i imućnijim građanskim obiteljima. On stoga nije bio dio naše tradicije, već je kao i čitav niz drugih stvari 'import', često određen potrošačkom kulturom koja neumorno grabi i koja je naša stvarnost. Oku dopadljivo postalo je dominantna kategorija vrednovanja, a ljudi su postali ogledalo stvari. No unatoč svemu, dobri duh Božića nije nas napustio, nemila pandemija, natjerala nas je da ponovno u fokus stavimo ljudske vrijednosti i potrebu dijeljenja i druženja, tako duboko ukorijenjene i u našu tradicijsku kulturu. Pučki kalendar ovog vremena obilježen je brojnim svetačkim blagdanima, koji su se podjednako kao imendani slavili u Gradu i na selu, često uz prigodne pjesme kolende namijenjene slavljeniku ili slavljenici. Tratamenat koji je uslijedio takvoj čestitci sastojao se od rozulina, travarice, suhih smokava, beškotina, mjendula, oraha, pandišpanja, prikala, hrostula, arancina i dr. Od svete Kate dolazilo je hladnije vrijeme, a i Božić je bio nadomak pa je to vrijeme ostalo očuvano u narodnim izrekama poput: Sveta Kata, snijeg na vrata, Sveta Kate prigni ognju gnjate, Sveta Kate kokošica mjesec dana do Božića ili Sveta Kate božji dan do Božića mjesec dan'. Narodna je kultura upravo taj dan smatrala pravim početkom božićnog vremena. Od tada pa sve do Badnjaka, diljem Dubrovačkog primorja mogla se čuti ženska kolendarska pjesma kako se razliježe brijegom i dolinom. Ovakve kolende su najčešće su izvodile djevojke i žene, dvije i dvije, u prilici svojih dnevnih poslova na polju, kod stoke i oko kuće. Ponekada bi im se znali pridružiti muškarci kući oko ognjišta. Repertoar sižea i motiva tih arhaičnih pjesma izrazito je bogat i otkriva ljepotu duboke slavenske usmene baštine mitološkog predznaka, navodi Kipre te nastavlja:
- Nakon Svete Kate, slavila se i Sveta Barbara. Čašćenje svete Barbare u Dalmaciji je bilo jako rašireno. Posebno se zazivala kao zaštita od groma, pa se tako na Pelješcu govorilo – Santa Barbara, San Simon, libere ne de sto ton, de sto ton, de sta saeta, Santa Barbara benedeta! Na širem dalmatinskom području postojala je i tradicija kuhanja posebnog uvarka od žitarica i sočivica za njezin blagdan. Nekoliko dana prije Svete Barbare djevojke u Konavlima započele bi pripremati drva i grančice za pripalu vatre na kojoj će se pripremati uvarak. Tako prikupljeni svežnjevi grančica nazivali su se varine balice. Uvarak od sočivica i žitarica (graha, slanutka, boba, bobice kuruza, pšenice i dr.) tzv. vara, pripremao se u Konavlima uoči samog blagdana. Dok je domaćica pripremala objed za sutra, čobanice koje su prethodno skupile drva, nalagale bi ih uz pjesmu koja je prizivala plodnost stoke. Za objed su ljudi također jeli varicu, a spremala se i čobanima za pašu. Prilikom uzimanja varica govorio se blagoslov – Koliko zrna, toliko uboraka! Zanimljivo je da se nekada taj dan nije jeo kruh. što se može protumačiti kao tabuiziranje, dok s druge strane jele su se kuhane žitarice i sočiva, kao i sijala ukrasna pšenica, što se danas uobičajeno radi na Svetu Luciju. Posebno je značajan broj žitarica i sočivica što se stavljao u posudu za kuhanje, devet odnosno sedam. To je još jedan pokazatelj koji potvrđuje ovo jelo kao obredno i namijenjeno onostranom, objašnjava Kipre.
- Običaj sijanja pšenice na svetu Barbaru ili svetu Luciju, koji ima refleksije u korizmenim običajima vezanim uz sadnju i pripremu ukrasnog bilja, leće, graha ili pšenice za Kristov grob – Pokopanje, može se smatrati ranijim praoblikom ukrašavanja kućanstva zelenilom – vijencem, simbolom nove plodne agrarne godine. Radi plodnosti stoke čobani su ovce, ali i drugu stoku, udarali grančicom lovorike govoreći – Vari, vari, varica, da se koti kravica i bijela ovca jagnjića! itd. Udaranje zelenom šibom, najčešće mladicom lovorikom, putem kontagiozne ili prijenosne magije, mladost, zdravlje i plodnost trebali su s biljke prijeći na životinju ili čovjeka. Tako su se i na Mladence djeca udarala štapićem da bolje rastu ili su ih baba i majka udarile koji put govoreći - Uzmi dobro, vrgni zlo! Skuhana vara nekad se jela i dva dana nakon Svete Barbare od čega je ostala uzrečica: Varica vari, Savica (u katoličkom kalendaru toga dana označena su imena Krispina, Sabo, Slavka) hladi, Nikolica kusa. U Dalmaciji se vjerovalo da će vrijeme kakvo bude na Svetu Barbaru biti četrdeset dana iza, ta ako taj dan zagrmi, grmjet će češće. Prilikom kuhanja vare u Konavlima se promatralo odakle će vara provrijeti, pa se slijedom toga gatalo koji će dio sela ili polja dogodine roditi. Isto tako se vjerovalo da će sutra dan puhati vjetar upravo iz onoga smjera gdje je provrela vara, te da će za Božića biti upravo onakvo vrijeme kakvo je bilo na Svetu Barbaru, kaže sugovornik.
Nekim datumima veselili su se i najmlađi
- Sveti Nikola i sveta Lucija dva su blagdana kojima su se osobito djeca radovala. Za Svetog Nikolu pripremale su se čizmice i crevje te su pokloni bili nešto obilatiji, dok su u predvečerje Svete Lucije na dno postelje stavljale bječvice, koje bi svetica napunila narančama, orasima, čokolatinima, beškotinima i zaharama. Za razliku od darivanja na blagdan svetog Nikole, darivanje na Svetu Luciju održalo se u Gradu i užoj okolici te Župi dubrovačkoj, s iznimkama u po kojoj boljoj kući na selu. Sveti Nikola štovao se kao zaštitnik djece, mornara i putnika, pa mu i otud pridjevak sveti Nikola putnik. Tomislav Macan iz Župe dubrovačke, 1964. navodi kako u njegovom djetinjstvu djecu nije darivao sveti Nikola nego upravo sveta Luce. Sve do Prvog svjetskog rata, kako opisuje, djeca su svoje poklone dobivala u bječvicama koje su visjele o funjestrici. Nakon Prvog svjetskog rata taj se običaj pomalo zanemario i prebacio na blagdan svetog Nikole. Proslava svete Lucije u našim se krajevima proširila djelovanjem Venecije u vrijeme renesanse, od početka 15. stoljeća. Sve do reforme kalendara tj. do uvođenja gregorijanskog kalendara, 1582. godine, njezin dan 13. prosinca bio je najkraći dan u godini i od toga dana sunce se počelo lagano penjati. Za pretpostaviti je da je upravo uz takvo shvaćanje vezana i uzrečica iz dubrovačkog kraja – Sveta Luce ukaži nam sunce! Pučka etimologija njezinog imena vezala se uz latinski lux, lucere odnosno talijanski luce – u značenjima svijetlo i svijetliti, pa je Luce stoga bila donositeljica novog svijetla. U talijanskoj predajnoj kulturi zabilježeno je vjerovanje da od njezinog blagdana dan počinje biti duži za duljinu pijetlove noge, što je ostalo sačuvano i u dubrovačkom kraju kroz vjerovanje da od Božića dan se produži koliko kokot može preskočit. Uz toplinu i svjetlost vezano je i pripremanje drva za Božića, koje se obavljalo upravo na blagdan svete Lucije. Po tome je Lucija u nekim krajevima zvana Šumarica, a u našem Drvarica. Poznata je uzrečica Sveta Luce drvarica, 12 dana do Božića, pojašnjava Kipre te dodaje:
- U Župi dubrovačkoj ostala je zabilježena dječja pjesmica: Sveta Luce drvarica, uz kuću ti kladnju diže. Nema li je; žalostan ti Božić sviće. Svetu Barbaru i svetu Luciju osim sijanja pšenicu, vezuje vatra i svjetlost, odnosno skupljanje drva za potpalu. Prisjetimo se varinih balica, ali i Lucinog pridjevka Drvarica. Nadalje, gatanja o vremenu koja susrećemo kod Svete Barbare susrećemo i na dan Svete Lucije. Dvanaest dana od Svete Lucije do Božića, zapisuje se vrijeme jer se vjeruje da oni predstavljaju dvanaest mjeseci, a isto se tako bacaju i papirići i gata o budućem ženiku. Na Svetu Luciju se ponegdje započinjalo s izradom malenog tronošca, koji je trebao biti dovršen na Badnjak, a onaj tko bi se tada popeo na njega u crkvi mogao je vidjeti koje su žene vještice. Vrijeme između Svete Barbare i Lucije i Božića bilo je obilježeno brojnim vjerovanjima, a te dvije svetice pokazuju nam se kao svojevrsni pandani. Vrijedno je i spomenuti i Djetinjce koji se obilježavaju druge nedjelje došašća, Materice treće, a Očići četvrte nedjelje došašća, koji su nekada bili obilježeni darivanjima i čašćenjem prijatelja, rodbine i poznanika, a danas ih se tek rijetki sjete, zaključuje voditelj Etnografskog muzeja.