Imati u obitelji ovisnika o drogama ili nečem drugom, primjerice alkoholu ili kocki, pričinja patnju i ovisniku i svim članovima obitelji. To je svojevrsni pakao u kojem se izmjenjuju trenuci nade s potpunim očajem, u krugu laži, krađa pa i nasilja koje nekad i kobno završi. Droga je u današnje vrijeme tema o kojoj se sve manje priča u javnosti, a sve je više ima, i to već kod najnižih dilera oko škola pa do viđenijih poslovnih i tzv. ‘uglednih‘ društvenih krugova.
- Kad smo se susreli s ovisnošću u našoj obitelji, jer nam se sin počeo drogirati, krenuli smo od Zavoda za javno zdravstvo do privatnih psihologa i socijalne službe, da bi nam u jednom trenutku bilo rečeno da ‘oni ne znaju što mi hoćemo‘, da cijela ta škola u koju je išao naš sin ‘konzumira marihuanu‘. Ja to nisam željela prihvatiti - govori nam Vesna kako je počeo njihov dug put iz pakla droge do oporavka starijeg djeteta.
Odluka koja je spasila dijete
- Kako je vrijeme odmicalo, rekla sam ‘ajde dobro, možda je samo marihuana‘. Počneš se tješiti s tim. Ali ubrzo je došlo vrijeme njegovih katastrofalnih ocjena i groznog ponašanja. Nije dolazio doma cijeli vikend, zvali bismo policiju. Osjetila sam se potpuno beznadno. Nisam više znala gdje pokucati i što činiti. Rekla sam ‘Bože, ili digni mene ili to dijete, ja više ne mogu‘ - priča ova dubrovačka mama.
- Par dana kasnije bili smo suprug i ja u jednom restoranu i sreli ondje dva naša svećenika. Ja sam u tom momentu rekla ‘samo još u ove dvojice nismo pokucali‘. ‘U ove dvojice‘ - prekorava se. - Pošli bi mi na svetu misu, ali nismo znali što tamo radimo. A jedan od te dvojice je već sutradan bio u nas doma. Poslala sam mu poruku u messenger, predstavila se i rekla koji problem imamo. Spomenuo nam je zajednicu Cenacolo, a mi smo ostali u šoku. Mislili smo da je to neka grozna komuna, sekta... Pa naše dijete ‘samo puši malo trave‘! A on bi njega u komunu... - sjeća se danas svoga protoka misli.
- I tako je suprug pošao na brod, a sin je pošao drastično nizbrdo. Kad se vratio s broda, rekla sam mu da ipak nazovemo te ljude u Cenacolo. Momci su nas pitali kad bi mi došli, mi smo rekli ‘odmah‘. ‘Gorjelo‘ je. Išla sam svaku subotu u Cenacolo u Međugorje, bez sina, jer on nije htio ni čuti za zajednicu. Slušala sam sva ta svjedočanstva i nakon pet mjeseci skupila snage, zaključala kuću i rekla suprugu ‘ako želiš spasiti dijete, vrijeme je da se ostaviš broda‘. Sin je živio na ulici, nismo znali ni je li živ. Bio je to mučan period, bilo me sram okoline, nitko te ne razumije. Ideš u Međugorje, moliš Boga, a izbacila dijete iz kuće. Još te i osuđuju... - govori Vesna o tim jako teškim danima.
- Kad je prva bura zapuhala, došao je na vrata u ljetnoj robi, ali smo znali ako ga pustimo u kuću, gotovo je. Zamolili smo policiju da ga vrati s kućnog praga - zasuze joj oči i danas.
Ali donijeli su jedinu ispravnu odluku, koja je u konačnici spasila njihovo dijete.
- Naš sin nam se sada zahvaljuje - kaže ova požrtvovna mama. - Ustrajali smo, i malo nakon tog dana, pristao je otići u Cenacolo.
- Sve se to dogodilo uz pomoć tih ljudi koji su nam gurnuli krunicu u ruke i naučili nas moliti, kleknuti i vjerovati. Rekli smo malome da smo tu za njega 24 sata, ali samo ako želi ući u zajednicu. Pod naš krov više ne može. Zazvao je jedan dan i rekao ‘znam da ne mogu doći u kuću, čekam vas u parku, vodite me u zajednicu‘. Prošlo je pet godina, dobio je blagoslov za izlazak iz zajednice, ali se odlučio još malo vratiti k njima. Tamo je našao svoj smisao života - zaključuje Vesna.
Banaliziranje i njhovo ‘pa možda bude dobro‘
I Anino dijete bilo je u problemima s drogom.
- Počelo je jako rano, u višim razredima osnovne škole. Kad smo saznali da puši cigarete, on je već pušio travu, a kad smo saznali da puši travu, već je bio na teškim drogama. Prvi doticaj s drogom je imao na školskom igralištu, van nastave, sa svojom ekipom. Simptomi su bili klasični - promjena ponašanja, popuštanje u školi - apsolutno nikakvu kontrolu nismo imali nad njim. Išli smo po roditeljskim sastancima o prevenciji ovisnosti, ali nigdje ti nitko ne kaže što možeš dalje kad uvidiš problem. Kad bismo zakucali na vrata nekih institucija, rekli bi nam, banalizirajući cijelu stvar - ‘ma puši malo trave, pa možda bude dobro, pa mlad je, ne može sa 16 godina biti ovisan‘, a ti vidiš da ti dijete propada. Kad bih čula Hitnu ili policiju, odmah bih pomislila da je on u pitanju... Kad bih vidjela na mobitelu neki broj koji nemam memoriran, umrla bih od straha da nije iz bolnice... - govori o tim mukama koje je prolazila mama Ana.
- Pred sinov 16. rođendan već sam guglala komune, ali svjetovne komune ne primaju djecu u tim godinama jer se smatra da tada ‘ne mogu biti ovisni‘. Onda smo čuli za obitelj čiji je sin u zajednici Cenacolo. Oni su nam pokazali put. Odrasla sam u vjerničkoj obitelji, ali sam se i sama u adolenscenciji udaljila od vjere - svjedoči Ana.
- A zamislite, u mene muž je stalno išao na mise i na zornice, za razliku od mene - dodaje na temu vjere supruga čovjeka koji je kao već oženjen i otac, uslijed problema s alkoholom, morao potzražiti pomoć u Cenacolu.
- Kad sam spoznala njegov problem, u pojedinim institucijama su mi rekli da se trebamo ponašati kao većina, ‘normalno‘, a ja ću vam reći da je ovaj grad pun droge, alkohola i drugih ovisnosti i to je za većinu ‘normalno‘ - kaže. - Imam i ja troje djece, i što bi na kraju oni trebali, prilagoditi se toj većini? I osuđivanje je strašno prisutno. Osuđuju se djeca međusobno tko ima teniske Nike, a tko iz Deichmanna, a kamoli neće mog muža za kojeg već sad misle da je na Golom otoku, tako im zvuči ta riječ ‘komuna‘ - kaže žena čiji je suprug trenutno u Italiji u zajednici.
‘Što će svijet reći‘ je potpuno nebitno
- Meni je kćer u zajednici - započinje svoju priču Anica. - Na fakultetu je upoznala mladića koji se drogirao dugi niz godina. Ona je rekla da ima mladića, ali nije rekla koji on problem ima. Sve je krenulo rapidno. Morali smo ići po nju jer je bila jako loše. Sreća Božja, taj mladić se dogovorio s njom da idu skupa u zajednicu, pa je dobro ispalo. U mene muž nije bio za to, govorio je ‘gdje će u komunu‘, a nije ni pošao ni vidio kako to izgleda. Dobro je kad su ljudi otvoreni za rješenje. Treba vidjeti svojim očima kako to izgleda, da ljudi tamo zdravo i normalno žive. Divno je vidjeti ih sretne, kako mole, pjevaju... Moja kćer sada kaže ‘ja sam slobodna‘ - opisuje Anica.
- Onda mi je i sin pošao u Cenacolo. Nije imao nikakvih problema s opijatima, nego je išao na 40 dana živjeti s njima, oni to zovu ‘ iskustvo‘. Moram vam reći da svoga sina nisam vidjela da se tako smije dugo vremena! - s velikim i sretnim osmijehom kazuje Anica. - Imao je problem sam sa sobom, sve bi započeo, a ništa završio i onda je rekao ‘mama, ja idem‘. To je dobro za svih, ne samo za mlade s problemom ovisnosti - govori Anica.
- Prepoznala sam problem kod svog sina u prvom razredu srednje - dodaje Dragica. - Bio je do tada poslušno dijete, a onda je odjednom počelo ‘pusti me na miru‘. Izgurao je nekako srednju školu. Muž je govorio ‘a što će svijet reći‘, a ja sam rekla ‘što me briga što će tko misliti‘, bitno je bilo njega spasiti. Pritisla sam ga, potjera je dugo trajala. Počela sam ići svaki dan na misu. Pet godina je trajala borba - kaže iskreno.
- Onda mi je jedan svećenik rekao ‘izgubit ćete sina ako brzo nešto ne poduzmete‘. Ja sam mislila da nisam ja te sreće da bi pristao ući u zajednicu jer je stalno govorio ‘nemojte mi to ni spominjat‘, ‘ma što je vama, vama treba pomoć, a ne meni‘ - opisuje Dragica vrijeme dok ju je sinovljeva oholost još držala na uzdi.
- Jednom je završio u bolnici na aparatima, pa se vratio doma, malo bi se smirio pa opet ista stvar. Svećenik nas je spojio s jednom obitelji koja je imala isti problem. Prvu subotu poslije toga krenuli smo u Međugorje u zajednicu. Rekli smo sinu da ne može više živjeti kod nas. Dolazio je dva jutra onako blijed i mršav i molio da se tušira, da mu damo robu, a mi smo rekli ‘ne može‘. Bio je 15-tak dana kod prijatelja, a onda je nazvao i rekao da će ići u zajednicu. Kad je došao tamo, rekao je da to ne može izdržati, da je gore od zatvora. U zajednici su nam rekli ‘ako ćete voditi narkomana kući, vodite ga i imajte problema cijeli život‘. Ozbiljno sam shvatila tu rečenicu. Stali smo na prvoj benzinskoj pumpi, a ja sam mu rekla ‘što nas praviš budalama, izlazi iz auta‘ i otišli smo kući. Zvao nas je u jedan u noći i molio da im u zajednici kažemo da dođu po njega. Rekao nam je poslije kako mu je bilo strašno neugodno, ali je upravo zbog tog srama ostao. Pet godina je u zajednici - kaže Dragica, pa prepričava što im je spočitao kao grešku u odgoju:
- ‘Bili ste roditelji bez autoriteta. Stalno ste pričali, a nikad ništa niste poduzimali‘ - ponavlja njegove riječi.
Pršuti na očima
Razgovarali smo i s jednim tatom koji je s obitelji donedavno živio u Austriji.
- Sin je s 15 godina počeo popuštati u školi, čak se htio i ispisati. Ubrzo smo ga ispisali jer je htio početi raditi. Počeo bi raditi na jednom mjestu, pa na drugom i svi su mu bili krivi, pa je stalno mijenjao poslove. Upao je u loše društvo. Sve je to nekako išlo dok nismo primijetili čudno ponašanje. Našli smo mu u kutiji nekoliko jointa, a on je, klasika, rekao da to nije njegovo. Bacili smo ih u wc i pustili vodu. Onda je nastala panika jer je za drogu trebalo platiti. Obećao nam je da neće više ništa konzumirati, da je samo probao. Onda su se dogodile situacije gdje je bio agresivan, zaključavao se u sobu, razbijao je... Došao je dan koji je presudio. Tek smo se vratili s godišnjeg, bili smo kod prijatelja, a on je nazvao i vrištao ‘bježimo, sve će nas pobiti‘. Kad smo došli doma, vidjeli smo da je stvar izmakla kontroli, Čekao nas je na vratima s nožem u ruci - sjeća se Davor, čiji je sin nedavno ušao u zajednicu Cenacolo.
- Istu večer sam ga poslao autobusom rodbini u Dubrovnik. Tetak ga je držao pod kontrolom. Odveo ga je svećeniku koji je rekao da je savršen slučaj za Cenacolo, a mi smo rekli ‘pa nije on za to, super je sad kad više ništa ne konzumira‘. Svi mi roditelji imamo ‘pršute na očima‘, ne vidimo situaciju kakva je i guramo je pod tapit - iskreno priznaje ovaj tata.
- Pratili smo situaciju, došao sam u Dubrovnik i uvidio sam da je ipak došao do te faze. Jedan dan ne bi pričao ni s kim, a drugi se ne bi mogao zaustaviti. Bila je borba s njim jer je govorio da njemu to ne treba, da će otići radi nas da nas više ne sluša itd. - govori Davor o sinovljevoj manipulaciji, koju svaki ovisnik dovede do savršenstva.
Sin je na kraju ušao u zajednicu, a Davor u tome vidi nadu u oporavak cijele obitelji koja pati u cijelosti zbog ovisnosti, koju ipak može pobijediti pravilan stav, nepristajanje na maipulaciju, dosljednost i vjera u Boga.