StoryEditor
MišljenjaMAŠTELA

Ako si oženio pravu ženu, ona je multipraktik, višenamjenska, a čak ne moraš ni dijelove mijenjat! Odavno smo prerasli ono ‘žena, majka i domaćica’!

Piše Maja Milošević
18. svibnja 2020. - 11:17
Tonći Plazibat/HANZA Media
Ako i ne radi sto stvari u jednom momentu, žena barem misli na sve njih. Eto, recimo, prokleto kuhanje. Dok danas pohujem šnicele, istodobno razmišljam kako ću sutra skuhat neko hovno u toču kako bi ga mogli pogrijat i prekosutra, u prokleti četvrtak, kad se nemam kad, da prostiš, ni popišat. Dok mašina pere robu, objed se krčka, istodobno se skidaju filmovi i čitaju neki eseji. Ako si oženio pravu ženu, ona je multipraktik. Višenamjenska. A čak ne moraš ni dijelove mijenjat. Osim ako ti je dofizdila njena poveća guzica pa je pošalješ na onaj ekstremni makeover da joj je otfikare i njome nahrane prace. E to je dobar dio.

Odavno smo prerasli ono ‘žena, majka i domaćica’. A đe je tu doktorica, npr.? Ono kad utoneš u blaženi san čista obraza, a nečija te ruka okrutno probudi da ga boli mozak, trepavica ili kua. Pa ti moj znaj u te ure iz one kutije s lijekovima odabrat pravi. Štojaznam, muči ga proljev, a ti mu daš lijek za smirenje. I sad i dalje sere, ali ga momentalno boli kua. Za koji lijek nemam. Dobro da su živi. I zdravi. Ko zna čime su godinama trovani? Đe je tu krojačica...

Ono kad se kupe nove proklete rebe pa ih treba na ruke pokratit. Zbog čega su mi i dandanas natečeni prsti. Čovječe, ni nos više ne mogu kopat kako treba! A ko nije na ruke pokraćivo rebe, taj ne zna što je šivanje. I to žutim koncem po kome se lako prati tijek mojih misli. S brda-zdola. I onda to majčinstvo. Kad je mali, umireš od grižnje savjesti što ideš radit, a njega ostavljaš ko kufer na kolodvoru. A kad odraste, šetaš ko duh Hamletova oca po kući i zoveš ga na mobić u četiri ujutro s vječnim pitanjem: Đe si, kuću ne viđeo? A zaboravljam da se i u mojoj mračnoj prošlosti krije par takvih povrataka u sitne ure uz pitanje moje stare: Ko te vidi u te ure? Pa, vide me isti ko i ja. A što oni rade u te ure?

Ja sam totalno traumatizirana mati. I kao u romanima Stephena Kinga, iz moje glave izranja raščupana luđakinja koja vrišti ko pokvarena ploča: Đe je? Kad će doć? Je li dobro? Je li gladan? Fali li mu štogod? Nekad sam vrištala kad bi ugledala nekakvog pauka. Sad ga samo odvalim lijevom rukom i tako prilijepim za zid. Gdje raspečen ostaje dok ne dođe pitur u proljeće. Un ti Iruda, kaže pitur Piccasso, ja mislio da je instalacija mrtve prirode. Zašto ne možeš bit ko neke druge majke – pitalo me jednom moje dijete. One što cijeli dan presjede u kafiću s cigarom i to pored neke takozvane i samozvane face, i što je boli kua đe si i s kim si?

One što joj je važnija slika celebrityja u javnosti nego dijete s problemima koje očito vapi za pažnjom? Intanto, ja sam se rastegla na sto strana. I to otkako se od mene traži samo lova. Baš zato što se od mene traži samo lova. Osjećam se ko pauk koji je udaren debelom knjižurinom tipa Rat i mir i ostavljen tako raspečen na zidu. I sad samo čekam Piccassa da me inkarta.
loading...

Izdvojeno

06. kolovoz 2020 10:03