Gužve su već počele. Dok taksisti turpijaju nokte i čačkaju zube, naši bogati turisti su već okupirali autobuse. Primjerice, one ionako prekrcane stočne vagone za Mokošicu. Pa se iskrcaju na kolodvoru. Potom autobus nastavlja put za Mokošicu – prazan. Jer su Mokošani ostali na Pilama.
Pa čekaju drugi, peti, deveti autobus u kojega će moć stat. Do večeri su doma. Ako uspiju iskopat korijenje koje su u međuvremenu pustili. Krenulo je i predizborno kopanje cesta te silovanje dotjerivanjem naselja, šarena laža za ovce od glasača. Budući da smo imali rusku zimu pa se nije moglo ništa prije radit. Negdje i opetovano. Jer je neki doktor ostavio zacimentiran neki skupi čekić, a ne zna točno đe. Jebo mu pas mater, a znam da mi je bio u špagu!
Avioni i dalje kasne preko nekoliko sati, a prtljaga obično završi u Gvatemali. Nekad promaše aerodrom pa te iskrcaju u susjednoj državi. Potom se vade na buru. Onda te voze autobusom do Grada pa ti dođe isti kua kao da si otpočetka išo autobusom. Ceste su najčešće razrovane kao i seoske ceste u Nikaragvi, a parkirališta nema dovoljno pa se auti parkiraju direktno jedan na drugoga.
Restorani u kojima poslužuju konobari s pozlaćenim gajtanima su skupi ko apoteke, a nude uvijek jednog te istog jastoga koji već duže vrijeme sprema bijeg. Na ulazu te dočeka vlasnica koja ti istrgne ogrtač i pita: A gdje da vam ga zataknem? Kako im nitko ne dolazi, zaposlili su snagatore, ne da izbacuju IZ, nego da dovode U restorane goste, a ovi to rade tako da ti se unesu u lice, zgrabe za ovratnik i nježno prenesu do stola. U nas je najbolje ići u one restorane gdje poslužuje samo jedan mršavi i ispijeni konobar. Naime, taj te nema snage slijedit. Kad se naglo pokupiš.
Zahodi su nam i dalje mjesto za plakanje. Zato što peče za oči. Iako neki, operirani od smradova, u zahod nose novine, normalni ljudi nose peraje i gas - masku. Mada ni novine nisu suvišne, budući da nikad nema papira. Pa poslije najnovije vijesti čitaš s guzice.
Kad dođu npr. Japanci - koji govore kao da su stalno ljuti, pošalju nekoga koji je nekad učio kineski za početnike da im istim takvim ljutim tonom tumači našu povijest: Na desnoj strani vidite zid. Lijevo je butiga od crevaja. Uz nju je put kojim upravo prolazimo. Iznad je plavetnilo dubrovačkog neba. Usput zapjeva pjesmicu Japanska buba, to sam ja iz crtanog filma čime iscrpi svoje bogato znanje japanskih termina. Turisti oduševljeno bacaju šešire u zrak.
Imati dvije žene za hrvatske zakone je bigamija, a za oženjene Hrvate - imati jednu ženu - monotonija pa naši galebovi u vrijeme invazije onih dva i po turista idu u lov na guske. Razgovor ide otprilike ovako: Ne, ja nemati ženu. Ne, ja nemati djecu. Ne, ja nemati kredite. Da, ja nemati ništa. Ovaj, ja imati ono…za ono. Pa je krene klonirati. Tj. voditi ljubav dok ne klone. Kojim tempom? Pa, od piana, preko allegro moderata do crescenda i fortissima. Jer, i Europa i Amerika nas hebavaju zimi. Što mi ne bismo njih ljeti?
Maja