Razgovaraju dva poznanika prije otvaranja jedne izložbe u Dubrovniku.
- Znaš li po čemu se razlikuju dobre od loših izložbi? - upitao je prvi.
- Ne znam, odgovorio mu je sugovornik onako začuđeno, ali nekako spreman na duhovit odgovor.
- Po dobrom pršutu, otkrije mu poznanik.
Upravo ovaj mali neobavezni dijalog preslikava skalu vrijednosti kulturnih događanja u Gradu. Kvaliteta izložbe, koncerta ili predstave mjeri se po svježini kanapea i bogatstvu švedskog stola. Nedavno je u Kazalištu Marina Držića igrana predstava „Odjenuti gole“, a na dubrovačkoj je kulturnoj sceni neprestano na repertoaru komad „Nahraniti gladne“.
Kako, pobogu, nahraniti gladne kad se pred stalne posjetitelje kulturnih događanja (u daljnjem tekstu: dubrovački kulturnjaci) stavljaju nemogući uvjeti?! Predavanje je u 19, promocija knjige u 19,30, koncert u 20, a otvaranje izložbe u 20 sati – sve u jednoj večeri. Sve po modelu „đuture“.
Kultura = konzumiranje
Prije svega, treba upoznati prosječnog dubrovačkog kulturnjaka. Dubrovački kulturnjak besposličar je iz obitelji posvuduša koji kulturne događaje prvenstveno koristi za popunjavanje želudca, a potom i vremena. Njegov prirodni habitat veća su okupljališta ljudi bogata toplim ili hladnim obrocima, pristojan domjenak namiriše i na udaljenosti od 200 metara. Usna šupljina gotovo mu je anatomski prilagođena i enzimski toliko bogata da tri do šest kanapeića može smlaviti bez da trepne, a samo uz guc vina potaraca pozamašnu gvantijeru. Njegova probava može primiti enormne količine hrane pa se pretpostavlja da u njegovom želudcu u svako doba cirkulira jedan Higgsov bozon koji upije svu tu silnu energiju.
Mnogi teoretičari koji se vole razbacivati velikim terminima kao nadobudni gimnazijalci i medicinari latinskim jezikom govore o „konzumiranju kulture“ i „konzumentima kulture“ iako na sva zvona kritiziraju pomahnitali konzumerizam. Može li se za ljubitelje sporta reći kako konzumiraju utakmicu, a ne samo pivo uz utakmicu ili su pak oni koji odu u neku vjersku ustanovu pošli konzumirati vjeru? Konzumiranje kulture znači da se slobodno može napisati „izložbu najbolje upotrijebiti do tog i tog datuma“ kao što to piše na mesnim narescima i paštetama (jer oni se zaista i konzumiraju). Ruku na srce, odnosno pjatinić u ruke, ali ovi „papirolozi“ su imali pravo – kultura je postala kompenzacija za večeru.
Šalu i karikiranje na stranu, ali dubrovačke kulturnjake čine uglavnom isti ljudi i novinari. Dovoljno je samo pogledati sliku festivalske publike. Jer, zašto bi slikari dolazili svojim kolegama na izložbu? Zašto bi glazbenici dolazili slušati druge glazbenike? Zašto bi pjevači zborova i zborovođe sjedili u publici na gostovanjima stranih ili drugih domaćih zborova? Zašto bi pisci išli na tuđe promocije knjiga? Zašto bi profesori išli na koncerte svojih učenika? Zašto bi studenti uopće pratili kulturna događanja, lakše je „napasti Bastilleu i pokrenuti Facebook-revoluciju“ kad im se uzme Kulturna iskaznica? Naravno, ima ovdje pohvalnih izuzetaka, ali podij je prepušten stalnoj publici.
Najčešće dolaze oni koji su rodbinskoj ili bračnoj vezi s umjetnikom, organizatori ili suorganizatori, a oni koje kultura iole zanima, nalaze se manjini. Na brojnim bi izložbama tako novinari često činili 70 posto ukupne publike dok je javna tajna među fotoreporterima da slikaju svakog od deset posjetitelja posebno kako bi dobili nekakvu fotogaleriju!
Sudaranje termina
Prema jednoj legendi, možda iz vremena dok su se oko imovinsko-pravnih odnosa i zemljišta na dubrovačkom području kopljima i mačevima sporili Rimljani, Avari i Slaveni, zabilježena je večer u Dubrovniku u kojoj nije došlo do sudara termina između dva ili više kulturnih događanja. Nakon toga je sve prepušteno „Kulturnom kalendaru“, a „Kulturni kalendar“ podvrgnut je estetskom kirurškom zahvatu pa se sad zove „Kalendar događanja“.Međutim, i dalje ulazi u antologiju najboljih bajki poput: „Snjeguljica i sedam patuljaka“, „Djevojčica sa šibicama“ i „Dubrovnik – Europska prijestolnica kulture 2020.“ Bez obzira je li „Kalendar događanja“ konačno iz statusa „OFF“ prešao iz statusa „ON“ i tko ga uopće koristi, neosporiva je činjenica da je on kondenzacija davno ispuhanih najava.
Pokazalo se to najviše u listopadu i studenom pa i prosincu prošle godine kada su se očigledno mnoge udruge i organizacije sjetile da im financijsko izvješće ima šupljine kao Zagrebačka ulica pa su "istresali" događanja bez razmišljanja, pravog koncepta i smisla! Nije bilo večeri bez najmanje dva događaja. Termini su se toliko sudarali da je čisto čudo da se u Facebook-grupi „Radarska kontrola Dubrovnik i okolica“ nije pojavio post upozorenja drugim sudionicima u prometu! A da je „Kalendar događanja“ i dalje omot bez sadržaja dokazuje i činjenica da su se tijekom nedavnog otvaranja „Dana kršćanske kulture“ ili početka komornog festivala „Stradun Classic“ odvijala još tri događaja u istom ili približno istom terminu!
Tko god iole prati kulturna događanja u Dubrovniku prostim je okom (i bez dioptrije) mogao uočiti određenu matricu. Svaka ustanova ima svoj dan ili dane. U tjednu tako Dubrovački simfonijski orkestar koncerte organizira utorkom i petkom, premijere Kazališta Marina Držića uglavnom se održavaju petkom, izložbe se u Umjetničkoj galeriji otvaraju četvrtkom, izložbe u galeriji Dulčić Masle Pulitika petkom, izložbe u žitnici Rupe Dubrovačkih muzeja petkom i to u podne, a ne treba valjda posebno objašnjavati kad Dubrovačke knjižnice organiziraju svoje „Putositnice utorkom“?! Ne drže se sve ustanove tih termina, često dolazi do mijenjanja, ali se već na osnovu ovoga mogu izbjeći ili bolje koordinirati događanja.
Treba li pored toga naglasiti kako je tijekom ljeta u razdoblju poplave koncerata zabavne glazbe i trajanja Dubrovačkih ljetnih igara gotovo suludo organizirati bilo kakva dodatna kulturna događanja?! S druge strane, mnogi organizatori događanja često ljutito konstatiraju situaciju: „nitko se od novinara nije pojavio, a uredno smo poslali pozivnicu i vizual, mailom i poštom“. Da, jeste, ali gdje je među privitcima uputnica za kloniranje?!
Aperitiv, soda bikarbona i fizioterapeut
No, dubrovački kulturnjak u svemu tome ima druge izazove: kako se uključiti u hranidbeni lanac i ne poći gladan doma. Prvo je predavanje na jednom kraju grada, onda izložba na drugom, a treba na vrijeme stići na slikavanje i klopu poslije premijere… Pravi pravcati problemi nastanu kad tijekom trčanja s jednog na drugog događaja, dubrovački kulturnjak na Stradunu sretne Pera, Nikšu ili Mara koji su, da nesreća bude još veća, razvezali priču dok se na drugom kraju odvija žderačina u punom jeku. E to su te prepreke na kulturnoj atletskoj stazi! Napeto i neizdržljivo postaje kad se primjerice u kripti Doma Marina Držića ili Festivalskoj palači održavaju promocije odličnih knjiga. Kad tako, očekivano, mase ljude (bez gurmanskih preferencija!) dođu u prostore gdje bi i jedan mali komončin napravio gužvu onda počinje bitka. Sportaši obično nakon svojih utakmica ili utrka idu pod tuševe, a dubrovački kulturnjak-atletičar nema te mogućnosti. Umoran je, uznojen, neugodno mu je, a onda zbog zagušljivosti i manjka zraka u sobičak u koji je došao dolazi do granica izdržljivosti. Zapravo, bilo bi njemu vrhunski, ali kad bi se samo mogao pretvoriti u anaerobnu bakteriju!
Dakle, s obzirom da je „Kalendar događanja“ stao kao zalogaj u grkljanu, više bi se vremena i truda moglo posvetiti gastrointestinalnom traktu dubrovačkog kulturnjaka i njegovoj ishrani. Tko šljivi izložbe, koncerte ili predstave! Neka bude tri, četiri, pet ili šest kulturnih događanja u isto vrijeme na tri, četiri, pet pa i šest različitih mjesta, ali neka na prvom mjestu bude metabolizam dubrovačkog kulturnjaka. Tako bi se na prvom događaju mogao nuditi aperitiv uz zalogajčić ili finger food, na drugom laganije predjelo, na trećem nešto malo toplije, ali neopterećeno vlaknima ili teškim mastima, na četvrtom bi eventu glavno jelo slobodno moglo biti bogato mastima i ugljikohidratima, a na zadnjem događaju večeri mogao bi se posluživati desert – voćni kolač ili za one gastronomske heroje – kolač od čokolade! Mogao bi tu uletit' i poneki sengič za ponijet…
Kako bi bilo da se stvori balans između unesenih masti, ugljikohidrata, bjelančevina, vitamina i minerala? Ili kad već kulturnjaci, novinari i fotoreporteri moraju trčati s jednog događaja na drugi (jer očito drugačije nije moguće) da ih onda bar prilikom ulaza u svaku kulturnu ustanovu dočeka fizioterapeut (u slučaju ozljeda ili istegnuća zbog trčanja) te soda bikarbona (u slučaju otežane probave) kako bi lakše podnijeli maraton. Kako bi bilo da se taj kalendar onda zove „Kalendar labačine“?! Kad kulturnjaci već trče počasni đir, onda bar da školu trčanja pohađaju bez grčeva i žgaravice. Uslast!
B. Lucić