Poražavajuće brojke govore da se svaki peti adolescent susreo s ne tako bezazlenim narkoticima, sintetičkim stimulansima poput amfetamina ili ecstasyja, dok je svaki drugi adolescent u Hrvatskoj, kako navode rezultati europskih istraživanja, probao marihuanu, piše Slobodna Dalmacija.
U plovidbi Europskom unijom, Hrvatska svojim brodom "uspješno" navigira geslom" Bolje prvi u selu, nego zadnji u gradu", odnosno, ukoliko nam već ne uspijeva istaknuti se među najboljima, onda daj barem visoko mjesto na europskom začelju. Zar zaista ne možemo napraviti više po ovom pitanju?
Ovogodišnje, nove analize otpadnih voda na prisutnost droga Europske agencije za praćenje droga objavljene krajem ožujka, u kojima su se analizirale otpadne vode iz 104 grada Europske unije i Turske (kao partnera) na prisutnost šest različitih vrsta droga, u koje se ubrajaju stimulansi (amfetamin, metamfetamin, kokain i ecstasy) uz marihuanu i ketamin, svjedoci su strelovito rastuće konzumacije iz godine u godinu.
Na toj poražavajućoj ljestvici, Zagreb je kod rezultata gotovo svih supstanci, osigurao mjesto u prvih dvadeset gradova; ravnopravno stavši rame uz rame liberalnoj turističkoj meki Amsterdamu, Berlinu i sličnim gradovima.
Prof. psihologije i stručna suradnica splitskog Nastavnog zavoda za javno zdravstvo Katarina Čolak Jurić, kroz čiji su ured u Službi za mentalno zdravlje tijekom godina prošle mnoge mlade osobe koje su se borile s ovisnošću o narkoticima, odlučila je s nama podijeliti kolika je dubina problema, njegovim potencijalnim "krivcima", sudionicima, ali i rješenjima. U savjetovalište dolaze mahom adolescenti koje šalju roditelji ili sud, dok je manjina onih koji dođu samoinicijativno.
Porast konzumacije narkotika kod mladih koji izaziva negativan odraz na društvo i istovremena "društvena" revnost na obrasce ponašanja tih istih mladih osoba, međusobno su toliko stiješnjeni da im je gotovo nemoguće uvidjeti paradoksalnost njihova međuodnosa. Zar se porast ovisnosti kod adolescenata ne bi trebao računati kao podbačaj društva da oblikuje i oformi mlade osobe, a ne vlastiti podbačaj pojedinca koji još nema do temelja razvijen sustav vrijednosti, koji je i tako nedovršen, u tim godinama posebno labilan?
Mladost prožeta neiskustvom, a željom za stjecanjem istog, eksperimentiranje i istraživanje mogućnosti koje se protežu kroz svijet odraslih u kojem se očijukanje s opojnim sredstvima gdjekad mladima učini kao dobra, čak i povlaštena ulaznica za taj isti svijet, s kojom dijete može "preko reda", a zatim i nestabilna obiteljska struktura, fluidnost moralnih vrijednosti društva koje, evidentno, i samo prolazi kroz krizu identiteta, samo su neke mogućnosti koje adolescente tako spretno, kao nehotice, "guraju" u svijet opojnih sredstava i kolotečinu ovisnosti.
Filmska i glazbena industrija hiper proizvode glorifikaciju konzumacije narkotika, stoga ne čudi i sam podatak da mladi, odgajani u toj hibridnoj kulturi narcizma i hedonizma, sve više posežu za opojnim sredstvima. Ono što bi trebala biti bezbrižna zabava, lud izlazak i dokazivanje hrabrosti pred društvom, ubrzo se pretvori u ovisnost s kojom je teško funkcionirati u svakodnevnom životu.
Roditelji su danas primorani balansirati između vlastite stresne svakodnevice u koju je kriza, i ekonomska, i sociokulturna, duboko prodrla i između svoje uloge autoriteta djetetu, koju mu društvo, više nego prije, sve učestalije otima iz ruku.
U svom radu često ističete obiteljsku strukturu kao čvrst temelj izgradnje zdravog pojedinca. Koliko su temelji same obitelji narušeni?
– Obitelj je sastavni dio tkiva jednog društva, a društvo se kroz vjekove mijenjalo. Sve promjene koje su se događale u društvu, bilo političke, gospodarske ili sociološke, prelijevale su se na obitelj. Tehnološkim rastom i razvojem došlo je do ubrzanih promjena, dinamika je jako snažna, što je počelo stvarati velike pritiske na zaštitni omotač obitelji. Nekoć je tradicionalna obitelj imala čvrstu, nepropusnu membranu. Mnoge stvari nisu lako ulazile u obitelj. Mi kao pojedinci, pa tako i obitelj, ne možemo dati adekvatan odgovor na izazove, kojih je sve više. Temeljna uloga obitelji je zaštita, prvenstveno djece, ali zapravo svih članova. Ta zaštita je moguća jedino ukoliko postoje ujednačeni obiteljski ciljevi, kojima streme svi članovi.
Ti ciljevi proizlaze iz jednakog sustava vrijednosti, i tada cijela obitelj djeluje u istom pravcu kako bi se očuvao psihofizički integritet cijele obitelji. Dvije temeljne dimenzije roditeljstva – postavljanje granica i struktura, odnosno kontrola djeteta i zaštita i podrška su potpuno u jednom disbalansu. Danas roditelji sve više pomažu djeci, radeći zadatke primjerenije njihovoj kronološkoj dobi. Danas se zato suočavamo sa sve većim brojem djece niskog samopoštovanja i niske samoefikasnosti, koja teško podnose život i potpuno su onesposobljena za suočavanje sa stresom.
Konfliktne, dugotrajne rastave braka u kojima djeca jako pate, ali i odnosi koji bi trebali završiti rastavom, a ne završe, u kojima su djeca očevici neuspješnog odnosa, također, ostavljaju svoj pečat na njih.
Ipak, djeca i mladi koji kod vas završe, bilo iz stabilnih obitelji, bilo iz onih malo manje stabilnih, dijele iste navike ili slične obrasce ponašanja. Gdje je propust kod odgoja djece koja dolaze iz naizgled skladnih obitelji?
– Bilo bi očekivano da korisnici usluga, bilo našeg savjetovališta, bilo u nekim drugim institucijama i udrugama, budu djeca gdje su ozbiljnije obiteljske problematike, češći konflikti, svađe, narušena obitelj. Međutim, u mom dugogodišnjem radu, ono što mi je upadljivo, s jedne strane dolaze djeca naglašene obiteljske problematike, dok s druge strane, čini se kako je voditi dijete kod psihologa postao trend. Samoinicijativno ih često dovode roditelji koji su zapravo jako tjeskobni u svojoj roditeljskoj ulozi i nesigurni oko svojih roditeljskih postupanja.
Mnoga problematika kod djece provuče se ispod radara roditeljima koji su zaokupirani svojim problemima. Kad netko dovede dijete, mora znati da se djetetov problem može uspješno riješiti jedino ukoliko je cijela obitelj spremna na promjene. Bilo zbog stigme, bilo zbog straha, mi često ne saznamo kompletnu obiteljsku pozadinu. Saznamo je tek djelomično, i to većinom od djece. Neki put i vrlo kasno. Nekad se dogodi da uopće ne saznamo pravu bit.
Savršen roditelj ne postoji, no u težnji da to bude, roditelj se često kostimira u ulogu prijatelja, da bi se za čas prebacio u ulogu tiranina. Što je za vas dobar roditelj?
– Današnji roditelji za razliku od onih prije, imaju paletu mogućnosti spoznati mnoge informacije o roditeljstvu: bilo putem interneta, putem javnih radionica i nastupa, literature i sl. Današnji roditelji su jako dobro "obrazovani". Stječem dojam da su, od tolikog broja informacija i različitih uputa što bi trebali a što ne, roditelji izgubili tu svoju roditeljsku intuiciju. Vrlo često im, kad me pitaju savjet, kažem da to nitko ne može bolje znati od njih, jer ipak oni najbolje poznaju svoje dijete.
Rekla bih da je dobar roditelj onaj koji je u "dobre" sam sa sobom. Kad roditelj to nije, i pati od nekih poteškoća bilo na planu mentalnog ili tjelesnog zdravlja, postaje neizvjesno kako će roditeljstvo teći.
On se mora osjećati dobro u svojoj koži, ali i u svojoj roditeljskoj ulozi. To je jedna od najtežih uloga, jer je "projekt" roditeljstva vrlo nepredvidljiv. Ljudi smatraju, ukoliko ne uspijem odgojiti dijete, ja sam kriv. Svaki roditelj ima svoju strukturu osobnosti, roditelji najčešće prenose svoje traume na djecu, a to se može prekinuti jedino radom na sebi, pa i psihoterapijama. No i dijete nosi svoja genetska nasljeđa, a dijete oblikuju i njegove vlastite odluke koje donosi.
Nije lako prepoznati osobu koja je povremeni ili stalni konzument droga. Kako rano prepoznati djetetov ulazak u taj svijet?
– Baš kao što nam je teško vidjeti slova knjige koju čitamo jer nam je previše blizu, roditelju je teško to prepoznati kod djeteta upravo zbog prisnosti. Početak konzumacije, kad se ona događa prigodno, vrlo lako može proći ispod radara. Promjene u ponašanju još nisu velikog intenziteta, no neki pokazatelji promjena u stilu života djeteta su najčešće indikator upotrebe. Očekivano je da će recimo jedan odlikaš, u srednjoj možda malo popustiti, no ukoliko od odlikaša odjednom imamo ponavljača godine, trebalo bi obratiti pažnju. Također, očekivano je da će dijete koji put izostati s nastave, no ukoliko ono uopće više ne ide u školu, to je pokazatelj moguće konzumacije. Nagli prekid sporta, treninga, općenitih hobija, udaljavanje od dosadašnjeg društva i ulazak u novo, roditelju nepoznato, također su pokazatelji moguće konzumacije. U tim je slučajevima najbolje dijete testirati na droge.
Kad je već kasno spriječiti, kako što efikasnije liječiti? Imaju li djeca i adolescenti dovoljno terapijskih zajednica i ustanova koje se s njihovim problemom mogu adekvatno nositi i ponuditi im okruženje i tretman primjeren njihovim godinama?
– Terapijska zajednica "Papa Giovanni XXIII.", ali i neke druge, primaju mlade, dobna granica je 16 godina. Vrlo je velika stigma na terapijskoj zajednici, i to veća od konzumenata, nego od roditelja. Konzumenti terapijske zajednice povezuju s ovisnošću o teškim drogama. U komunu se ide po principu dobre volje, a ne prisile, čak i kad je dijete maloljetno. Ukoliko netko nije motiviran, on može ometati oporavak drugih u terapijskoj zajednici.
Pokušava se prije terapijske zajednice sa psihosocijalnim tretmanom i nizom postupanja kako bi se uspostavila apstinencija kod osobe. Primjerice, naš psihosocijalni tretman se bazira na dolasku jednom tjedno, kad se provodi i motivacijski intervju, ali i test urina na prisutnost droga.
On podrazumijeva cijeli spektar socijalnih i psiholoških intervencija prema osobi koja konzumira droge s ciljem poboljšanja njegova psihosocijalnog funkcioniranja. U to se ubraja psihoedukacija, individualno i obiteljsko savjetovanje i drugi tretmani promjene ponašanja. Neki mladi na taj program ne reagiraju, jer kod njih postoji primarni problem i često već imaju problema sa zakonom. Nisu motivirani, vrlo često prekidaju tretman. Nažalost, ovdje nema adekvatne klinike ni ustanove, pa su neki od idućih koraka, primjerice, domovi za preodgoj, no njih zapravo šalje centar za socijalnu skrb. Veliki je problem i prevencije – unatoč velikom broju savjetovališta i kampanja, mi se borimo s eksponencijalnim rastom konzumenata.
Postavlja se pitanje koliko je preventivnih projekata koji su ustvari sami sebi svrha, baziraju li se na znanstvenim dostignućima. Jednostavno je nemoguće udariti kontru silnom sadržaju kojem su ljudi konstantno izloženi, primjerice na društvenim mrežama, a koji ne prikazuje stvaran život, poput influencera koji fokus stavljaju na novac, izlaske, lijepe kuće i auta i sl. Može se reći da je generator problema puno snažniji, pa se često dogodi da se problem ne može točno definirati.