- Bilo je to 2017. godine – dobro se sjeća toga Luka Đurović. Nek uđe u zapisnik kako je tad imao samo 13 godina, ali i podatak kako je godinu prije prvi put nastupio na dubrovačkim danima trčanja.
- Da, 2016. sam trčao utrku na pet kilometara, ali mi je to bilo odmah malo. Od 2017. trčim polumaraton, glavnu utrku.
Sa 16 godina je istrčao maraton, i to Zagreb Maraton. Bilo je to prošle godine. Vrijeme 3 sata, 59 minuta i 7 sekundi. Podvig kad se zna kako je rođen krajem 2002. godine. Ostalo je zapisano kako nitko mlađi od njega nije ni nastupio na 28. Zagrebačkom maratonu, a od ukupno desetak natjecatelja rođenih 2000. godine i mlađi, koji su se našli na startu, nitko nije bio brži od njega.
- Za sad moj jedini maraton – dodat će.
Ne i posljednji, jer ne misli stati. Njegova zadaća je prepuna zadataka, koje je postavio ispred sebe.
- Htio bih iduće godine istrčati maraton u Tokiju. Volim trčati, što duže dionice, te volim putovati. Istina, kad sam bio s Du Motionom u Americi nisam puno mislio o trci, već kako ću s tatom Alanom vidjeti što više. Išli smo u Ameriku letom preko Istanbula. Bili smo dan u Istanbulu, te potom krenuli za Ameriku, a tamo smo skoknuli do San Francisca. Bio sam u novoj dvorani Golden State Warriorsa. Posjetili smo Alcatraz. To je bilo top.
U svoju zadaću zadataka nije upisao samo maraton u Tokiju.
- Želim istrčati svih šest najvećih maratona svijeta, dakle, i London, i Boston, i Chicago, i Berlin te New York. Daniel Marušić, koji još ima istrčat samo jedan, maraton u Bostonu, pričao mi je o tim najvećim svjetskim maratonima. Svaki sam već odgledao preko interneta. Prošao ih na taj način od starta do cilja.
Trčanje i plivanje voli...
- ...a ne volim biciklu. Opet, najviše volim trčati, više nego plivati. Ali, volim plivanje. Još ga treniram te idem na natjecanja s Jugom.
Zadnji nastup je imao u Stonu.
- Opet sam nastupio u utrci na četiri kilometra. Cilj mi je bio pobijediti i to sam uspio. Prošle godine sam bio drugi. Ove godine nije bilo stonskog maratona, a na kojem je glavna nagrada put u Kinu te nastup na utrci po Kineskom zidu. Možda uspijem jednog dana osvojiti stonski maraton te otići u Kinu.
Dva puta je pobijedio na utrci po dubrovačkim zidinama.
- Ove godine je cilj bio uzeti i treću titulu, ali je sve odgođeno zbog korone, te ćemo to pokušat iduće godine. Utrka stonskim zidinama je teža od trke dubrovačkim zidinama. Stonske zidine su strmije i duža je stonska utrka.
Prvu pobjedu na dubrovačkim zidinama izborio je s vremenom 11:24, a 2019. je išao brže - točno 11 minuta.
- 2018. je padala kiša. Sjećam se kako mi je Alen Bošković, direktor Du Motiona, rekao: 'Nemoj trčat k'o muha bez glave, pa se razbit. Pazi, klizavo je'. Godinu poslije, sjećam se, Luka Rajčević, koji je slovio za favorita, išao je dosta prije mene, točnije, on je završio nastup, a ja još nisam bio krenuo. Išao je 11 minuta i 4 sekunde. Mislio sam, to je nemoguće nadmašit. Zbog toga sam, bilo je to negdje na pola puta, 15-ak sekundi šetao. I kad sam stigao do Minčete, te se krenuo spuštati, gledam, vrijeme 8:58. Sjurio sam se tad na Stradun, te Stradunom do cilja. Uspio sam istrčati četiri sekunde bolje vrijeme od Rajčevića. Mama Jasmina je bila u cilju. Ona je također mjerila vrijeme, te sam odmah znao po njenoj reakciji kako sam uspio.
Triatlon ga trenutno ne zanima.
- Radije bih trčao maratone, nego nastupio na Ironmanu. Iako, tko zna. Možda poslije kad se 'dogovorim' sa sobom oko vožnje biciklom.
Oduševljen je akvatlonom.
- To mi je najdraže, plivanje i trčanje, dvije discipline koje volim.
Nedavno je u jednom danu odradio dva. Prvo je nastupio na akvatlonu u sklopu Multi sport lige Triatlon kluba Dubrovnik u Kuparima, a nekoliko sati poslije u Boki Kotorskoj na akvatlonu Luštica Bay.
- U Kuparima sam bio drugi, a u Boki Kotorskoj prvi. Inače, Daniel Marušić, predsjednik Triatlon kluba Dubrovnik, kad je najavio akvatlon u Kuparima, spomenuo je kako je šteta što je akvatlon u Boki Kotorskoj isti dan, a ja sam rekao: 'oba su isti dan, zašto ne', i odlučio sam nastupiti na oba.
