Svojom novom knjigom “U raljama crvenoga zmaja” u izdanju Naklade Bošković, don Andro Ursić, brački svećenik u (ne)miru, ponovno je skrenuo pozornost javnosti na sebe. On je i do sada svojim javnim istupima, komentarima i člancima znao uzburkati javno mnijenje, nanijeti gnjev te iste javnosti na sebe, ali i pobrati mnoge simpatije i podrške za odlučnost, jasne stavove i to sve onako, iskreno, bez dlake na jeziku.
Bio je zahvalni sugovornik za medije jer je svoje stavove javno branio i obrazlagao, ali istodobno svoje neistomišljenike nikada nije želio uvrijediti niti podcijeniti. Komentirao je on teme o kojima su mnogi šutjeli pa i u crkvenoj hijerarhiji.
Oporbenjak po prirodi
Iako se kao svećenik nalazi u miru don Andro Ursić ne miruje. Za tog svećenika hvarske biskupije može se mirne duše kazati da je oporbenjak po prirodi. Osim što se sukobljavao s bezbožnim komunizmom imao je, blago rečeno, i nesuglasica i unutar crkvene hijerarhije.
Od početka svoje svećeničke službe don Andro se nije uklapao u uobičajene klišeje i stereotipe. Tako ga je za svećenika hvarske biskupije trebao zarediti papa Pavao VI. u Vatikanu. S obzirom da je nosio dugu kosu, protokol je tražio da se mora podšišati i na ređenje otići s kratkom kosom.
Tadašnji mjesni biskup Celestin Bezmalinović ga je na to upozorio, ali je don Andro odbio šišanje, a to je značilo kako je uskratio sebi priliku da mu svećenički red polaganjem ruku udijeli Vrhovni svećenik, odnosno Papa. To je san mnogih prezbitera, ali i veliko priznanje.
Međutim, tu njegove muke nisu završile jer ga je s dugom kosom odbio zarediti i njegov biskup Celestin Bezmalinović. Pomoć je potražio od tadašnjeg splitsko-makarskog nadbiskupa i svog profesora na Bogosloviji Frane Franića koji ga je s dugom kosom unatoč zaredio za svećenika 22. lipnja 1975. u Kaštel Lukšiću. Franiću nije smetala duga kosa mladog svećenika. Tim činom je novozaređeni svećenik don Andro pokazao kako će biti ustrajan i nepokolebljiv u svojim stavovima.
Cijelo vrijeme aktivno se borio protiv bezbožnog komunizma, a posljedice je više puta osjetio na svojoj koži. Prvi put kada je kao mladi kapelan bio fizički napadnut od poštara kao kapelan u Hvaru 11. studenog 1978., a napose 1989. godine, nakon što je na splitskoj Pjaci prosvjedovao protiv odlaska na vojnu vježbu odnosno protiv tadašnjeg Zakona o vojnoj obavezi, pozivajući se na priziv savjesti. Bio je obučen u svećeničku reverendu, a na prsa je objesio karton s natpisom “Moram u zatvor jer želim ljubav i mir bez oružja”.
Prethodno mu je, naime, zbog odbijanja odlaska na vojnu vježbu sudac za prekršaje odmjerio petnaestodnevnu zatvorsku kaznu pa je svećeničku odoru zamijenio zatvorskom uniformom. Njegove sve žalbe bile su odbačene. O tom njegovom prosvjedu prvi je pisao naš list, Slobodna Dalmacija, i to kolega, tada reporter, Robert Žaja.
Župnik neće ‘kremenjaču’
Bilo je to 7. lipnja 1989. Na stranici 10. izašao je tekst s naslovom “Don Andro neće ‘kremenjaču’” zajedno s fotografijom na Pjac. I danas će don Andro posvjedočiti kako je članak bio napisan vrlo korektno i da je točno preneseno ono što je u razgovoru s novinarima kazao. Taj događaj obilježio je njegov ljudski i svećenički život. Šest godina je odbijao otići na vojne vježbe, ali je svaki put uputio žalbu napisao s opširnim obrazloženjem.
Ni njegov novi biskup Slobodan Štambuk, koji ga je jednom posjetio u zatvoru za vrijeme izdržavanja zatvorske kazne nije, kazat će don Andro, na njegov takav prosvjed gledao baš blagonaklono.
Zanimljivo je spomenuti da je gotovo u isto vrijeme kada je dobio poziv za izdržavanje zatvorske kazne dobio i dekret biskupa Štambuka koji ga je imenovao župnikom Supetra, bračkog središta. Dakle, čim je skinuo zatvorsku uniformu preuzeo je supetarsku župu koja je poslije hvarske najvažnija i najveća u trootočnoj biskupiji.
Za vrijeme župnikovanja koje je trajalo 23 godine obnovio je župnu crkvu i župnu kuću, kampanel, orgulje, više crkvica, utemeljio je crkveni muzej, te postavio spomenik svetom Viktoru, zavjetnom zaštitniku Supetra i velikoj humanitarci Majci Tereziji. Zanimljivo je spomenuti kako je u atriju župne crkve njen kameni spomenik otkrio američki glumac Martin Sheen, veliki poštovatelj lika i djela te planetarno poznate svetice. Osnovao je crkveni zbor i obnovio bratovštinu svetog Roka te organizirao proslavu vrijedne obljetnice, 400 godina od utemeljenja župe.
Dugo godina je uređivao “Bračku crkvu”, list bračkog dekanata kao i “Mozaik svetog Petra”, list supetarske župe. Sam je pisao uvodne komentare i mnoge druge članke. I tu je bilo različitih reakcija i komentara”izvana i iznutra”. Tako mu je jednom njegov nadređeni biskup Štambuk nezadovoljan njegovim humorom i vicevima cijelu pošiljku vratio nazad, a isto su to jednom iz istih razloga uradile i časne sestre. “Ako su bili nezadovoljni mojim vicevima mogli su ih preskočiti i čitati ozbiljne teme” kazao mi je don Andro sa smiješkom na licu. Nedugo nakon što je prestao uređivati list “Bračka crkva” se ugasila.
Knjiga o gay paradama
Njegova knjiga “Gay parade manifestacije izopačene seksualnosti”, izdana 2011. godine, uzburkala je javnost pa su se od nje ograđivali i crkveni krugovi. Tada je napisao kako je gay udrugama mjesto u Dolini gubavaca.
“Riječ je o metafori jer svi su oni djeca Božja, za svih njih se molim Bogu i oni su u fokusu moje svećeničke pažnje i brige. Ali, smatram kako se radi o nemoralnom i izopačenom činu, jednoj vrsti bolesti. Gay parada jest manifestacija izopačene seksualnosti. Kako bi to izgledalo kada bi primjerice kleptomani ili piromani javno manifestirali svoje sklonosti” - pojasnio je ponovno svoje stavove supetarski župnik.
Njegova knjiga bila je tiskana u četiri tisuće primjeraka i gotovo je u potpunosti razgrabljena. Dio je podijelio, a dio je prodan. Još i danas, dodao je don Andro, ima onih koji ga zovu i traže primjerak knjige.
Kada je u kolovozu 2012. dobio biskupov dekret o premještanju iz supetarske župe u župu Pučišća, gotovo cijeli Supetar se podigao na noge. Sastavljena je peticija koju je potpisalo 1.500 osoba, a među njima je bilo i onih koji su rijetko ili nikako prelazili crkveni prag. To najbolje svjedoči koliko je don Andro bio cijenjen i omiljen u “glavnome gradu Brača”. U godini kada je slavio 25. obljetnicu misništva biskup Štambuk ga je promaknuo za počasnog kanonika, a u dva mandata je bio i dekan Bračkog dekanata.
Malo je poznato da se don Andro okušao i kao glumac. U siječnju 1990. godine u Škripu je TV Zagreb snimala film “Kugina kuća” pa je za potrebe filma glumio svećenika u pogrebnoj povorci i na pokopu. Nije tražio honorare, a za uzvrat organizatori su mu poklonili kopiju filma.
Nadalje, na glazbenom natjecanju “Uskrsfest” održanom u zagrebačkoj prvostolnici 1988. godine dobio je zlatnu pisanicu jer je njegova skladba “Majko našeg Brača” bila proglašena najboljom. Ta pjesma postala je svojevrsna himna vjerničkog puka Brača.
Umirovljeničke dane naš sugovornik provodi u Selcima u kući koju je naslijedio od svojih roditelja i u kojoj je rođen te na imanju od 20 tisuća metara četvornih, nadomak Selaca, koje je pretvorio u svojevrsni ranč i svoje odmorište.
Na ranču vodi brigu o dva ponija, jednoj manjoj kobili, dvije guske, pet pataka, 20 kokoši, a ima i mačku sa četiri mačića i psa. Podigao je i dvije poljske kućice te zasadio 30 stabala maslina i tri trešnje. Na ranču je podigao kameni križ visok pet metara u znak zahvalnosti svojim roditeljima koji su neumornim radom obrađivali ovo polje te na spomen i slavlje 40 godina svećeničke službe. To je uklesano i u kamenu ploču u podanku Križa.
Poklon kamena gitara
U svojoj rodnoj kući uz svoj stan uredio je i dva apartmana za iznajmljivanje turistima te je 2014. godine utemeljio Galeriju Ursić. Opremljena je slikama i skulpturama različitih donatora, te predmetima i oruđima iz obiteljskog nasljeđa. Ima tu i različitih knjiga, a posebno mjesto zauzima kamena gitara koju su mu poklonila kamenarska škola Pučišća dok je obnašao župničku službu.
Kod roditelja je don Andro bio jedini muški potomak, a ima dvije sestre. Kod kuće i na ranču dio poslova je obavio vlastitim rukama.
“Molim se Bogu, ako me župnici pozovu na ispomoć ili zamjenu rado se odazovem i vodim brigu o domaćim životinjama” - opisao je svoje umirovljeničke obveze s kojima se uspješno nosi.
“Nisam siguran, ali nisam ni posve odustao” - odgovorio nam je don Andro Ursić na naš upit kani li napisati još koju knjigu.