Ravnatelj knjižnice u mjestu Sali na Dugom otoku, teolog Ante Mihić, gostovao je u emisiji Nedjeljom u 2.
Na početku emisije pojasnio je svoju izjavu "volim čovjeka, bojim se ljudi".
- Uvijek kada pristupam ljudima, želim im pristupati kao osobama. Kad je više od jedne osobe, onda od straha, srama ili inhibicija da ću se ja razotkriti, počinješ se utapati u masu. Čovjek je dobar, ljudi su zli. Najbolje što se može dogoditi jest dijalog dvojice ljudi. Užasavam se bilo kakve mase, od koje vrlo lako nastaje ideologija, totalitarizam i "rusvaj".
Mihić dodaje da je u Lavovu doživio moždani udar te potom napominje.
- Prije moždanog udara ja sam bio mali, sebični, oholi gad koji puno govori, obećava, ali malo radi. No, nisam osjećao esenciju života. Nakon moždanog udara kao da sam se očistio od "šporkice" u svom umu. Kao da sam doživio prosvjetljenje. Moj sveti gral je moždani udar. Kada ne živimo život iz svojega ja, kada paziš što će drugi reći, skupljaš "psihološke ranice", i zapravo se razbolijevamo. Kada ti sebi kažeš "ja jesam, ja želim biti", više nema bolesti, dodaje Mihić.
Dodaje da već godinu dana nije gledao TV.
- U vrijeme kada sam prije gledao TV, poglavito kad sam gledao "sitcome", mozak je plutao, nije bio upregnut. Sada čitam knjige, to potiče moju maštu, oživljava moj um, bogatstvo mozga je nenadmašno. Na TV je sve prezentno, mi "žderemo" te slike. TV ne pokriva život, ona izvlači dijelove života koji su dosadni. Televizija je jako površna, unatoč divnim emisijama.
Knjiga se nikad bolje i nikad više nije čitala, dodaje Mihić.
- Ljudi su zasićeni s površnošću i knjiga ne gubi bitku s televizijom.
Je li Mihić razočarao roditelje i Sali kada se vratio iz sjemeništa s odlukom "nije to za mene".
- Nisam razočarao, već rastužio. Moja mama je bila jako tužna. Nisu bili tužni što ja nisam pop, već su se brinuli da ne propadnem. Nisam iz toga izašao s nekom velikom namjerom. Ja sam radio na tome da okolnosti mene gurnu da idem kući.
Mihić je tijekom života bio i recepcioner, prodavač kruha i konobar.
- Završio sam teologiju, ali u vrijeme socijalizma, to nije bilo priznato. Ali bio sam 15 mjeseci u JNA u Pirotu. Bilo mi je fenomenalno, tamo sam vidio da sam kršćanin. Došao je jedan mali desetar, ohol i pita: "Drugovi, tko je ovdje religiozan?" Ja sam odmah istupio i rekao "ja sam vjernik". Ta moja izjava je otkrila moju bit. Da ja izdam Isusa Krista, od mene ne bi ostalo ništa, rekao je Mihić te potom zaplakao.
- Suze su najbolji znak muškosti. Suze su zapravo bunar koji kopa našu dušu i koliko je on dubok, u njega će više smijeha stati, kaže.
Božić je pred vratima.
- U kršćanstvu je simptomatično da se Božić nije slavio do 3. stoljeća. Jer Uskrs je esencijalni blagdan, on se slavio. Isus Krist je dušom i tijelom uskrsnuo iz groba, ali na transcendentalan način. Da Bog postoji ne možeš dokazati empirijski, da Bog ne postoji, isto ne možeš dokazati empirijski. Što meni kao čovjeku preostaje? Preostaje mi Božić, "da se zagledam u to dite". Isus se poistovjetio s najmanjima, s odrpanim siromasima. Sramota je da postoje beskućnici, "a puno je soba praznih u kršćanskoj Hrvatskoj", dodaje.
A smeta li Antu Mihića ovo blještavilo koje okružuje Božić?
- Ovo što ljudi zarađuju za Advent, neka zarade. Ljudi se muče, a treba i jesti i piti. Esencijalno je bitno da je Bog zaželio postati čovjekom te da prođe tu sudbinu čovjeka. I takav je završio na dvije grede.
Kaže da ga vrijeđa stav nekih "hoch Zagrepčana" koji pitaju što ljudi zimi rade na otocima i moru.
- Nema takvih pitanja, to nisu pitanja na mjestu. Imate radove u polju, tvornicu, maslinike, našu kulturu. Tu su predstave. Kada ti sebe pronađeš, nema boljeg života od života u Saliju.
Na pitanje je li otok zatvorena sredina, odgovara da se radi o ambivalentnoj sredini.
- Naizgled izgleda zatvoren, ali mi ljudi smo zatvoreni jedni prema drugima. Površinski se poznajemo pa su "ćakule i dalje aktualne".
