Znate li da jedna Zadranka ima najposlušnijeg psa u državi? Njeno je ime Lucija Marenić i vlasnica je mješanca Lokija koji je prošli tjedan pomeo konkurenciju na natjecanju „Kup satnik Krešimir Ivošević” u Dugom Selu i osvojio titulu regionalnog prvaka Hrvatske po NP-A programu.
Ništa to ne bi bilo čudno da Lucija prije pasa nije trenirala ljude, a Loki nije imao problema u ponašanju.
Priča ove 33-godišnjakinje zaista je zanimljiva: počevši samo od činjenice da je more zamijenila – kopnom.
- Znam, i danas me mnogi pitaju jesam li luda što sam ostavila Zadar? Ali, kad nađeš čovjeka kojeg obožavaš, zaista nema veze gdje si – smije se Luce, kako ju od milja zovu prijatelji, koja 2017. godine preselila kod muža u Sisak. Prije nego je odlučila “dignuti sidro“ i uploviti u bračne vode, u rodnom je gradu nekoliko godina radila kao fitness instruktorica. Pa zašto je onda jedna moderna dalmatinska šminkerica odlučila kompletno promijeniti svoj život i postati licencirani trener pasa i vlasnica Obrta za dresuru pasa?
- Sve je počelo zapravo vrlo spontano, gotovo slučajno. Nakon preseljenja u Sisak, otišla sam u sklonište za životinje. Tamo sam se često susretala sa psima koji su imali dosta trauma pa su bili ili agresivni ili u velikom strahu. U želji da im pomognem kako spada, po pravilima struke, odlučila sam se obrazovati na polju dresure pasa – govori Luce koja je nakon toga provela dvije godine školujući se: prvo za vodiča gdje samo usmeno ispitivanje traje tri sata, a BHV ispit sa psom dodatna tri sata. Nakon toga, polagala je ispit za licenciranog trenera poslušnopsti po NP-a programu, koji je pak zasebna priča.
- Od nas 16, koliko nas je bilo u generaciji te godine, samo sam ja položila licencu. Vjerujte mi, ljudi zaista podcjenjuju ovo zanimanje, a samo školovanje je vrlo, vrlo zahtjevno. Ja sam svog Lokija nabavila baš u vrijeme kad sam trebala polagati za vodiča jer za ispit morate doći sa svojim psom. I iskreno, tražila sam psa koji je bio pomalo problematičan i kojem je trebala pomoć. Zapravo sam sebi postavila izazov: ako je ovo za mene onda ću od najgoreg psa napraviti prvaka – prepričava nam Luce kao da je predvidjela budućnost. Jer zaista, uspjela je od psa koji 10 mjeseci nije izašao iz vlastita dvorišta i koji uopće nije bio socijaliziran, stvoriti šampiona u kategoriji vježbi poslušnosti po Nacionalnom programu osnovnog školovanja.
- Došao je kod mene s jako puno problema: nije bio socijaliziran i izrazito reaktivan na svoju okolinu, pun energije koju nije mogao kontrolirati... S obzirom na to da sam ja za njega bila stranac, prije svega smo on i ja morali izgraditi kvalitetan odnos i poštovanje, pa rješavati sve ostale nakupljene probleme. Trajalo je to dugo, no kroz trening, učenje, socijalizaciju te naravno puno ljubavi i jako puno strpljenja, Loki je postao moj kolega, član obitelji i moj najbolji prijatelj. Njegova je priča zapravo jako lijepa priča o uspjehu jednog blesavog mješanca – uz osmijeh, gledajući zaljubljeno u svog Lokija, govori nam Luce koja inače strastveno priča o svom pozivu i o psima s kojima svaki dan radi.
- Veliku ljubav prema životinjama, pa tako i psima, osjećam otkad znam za sebe. Još sam kao mala donosila svojim roditeljima razne životinje koje bi našla na ulici, pa bi moji znali luditi na mene – smije se prisjećajući se te dodaje kako ju je život, tek nakon preseljenja u Sisak, usmjerio točno tamo gdje želi biti, a to je sa – psima.
- U najgoroj godini, 2020., odlučila sam otvoriti obrt kako bi mogla raditi i pomoći svojim sugrađanima u dresuri pasa. Drago mi je što danas sve više ljudi uviđa da nije sramota tražiti pomoć, dapače, uvijek svima predlažem kad nabave štene da ga daju na dresuru, bez obzira na ponašanje. Da se mene pita, to bi bilo obavezno. Često se dešava da ljudi uzimaju psa zato što je ta pasmina sad popularna ili je pak lijepa, a pritom uopće ne razmišljaju odgovara li taj pas njihovom načinu života i karakteru. Ipak, veseli me činjenica da se u posljednje vrijeme promijenio pristup ljudi prema psima, sve ih se više poštuje, razumije, a i zakoni se lagano mijenjanju što je odlična stvar – ističe Luce naglašavajući kako je rad sa psima dug put koji nikad ne staje. Osobito ako se radi o natjecateljskom psu.
- Put prema uspjehu nije pravocrtan. Mora se svaki dan trenirati, da pas bude siguran u ono što od njega tražim i ne zaboravi stvari. Također, ni ja sama ne prestajem učiti. No, kad voliš svog psa i ono što radiš, onda ti ništa nije teško. Zamislite, s najboljim ste prijateljem, nadilazite prepreke i osvajate medalje, ma kud ćeš bolje od toga!? - iskrena je ova zanimljiva djevojka te dodala kako je sportska kinologija nije sport u kojem sudjeluješ sam sa psom.
- Tu su i drugi kolege koji te usmjeravaju i pomažu kad god mogu. Ovaj je sport poput drugih, uz konstantne treninge, iskustvo starijih kolega izrazito je važna stavka: na tebi je da to njihovo znanje iskoristiš i izgradiš sebe kako najbolje znaš – govori Luce te ističe kako u ovom sportu nije teško biti žena jer je zastupljenost između muškaraca i žena koji se natječu gotovo jednaka.
- Pas sluša vlasnika, nebitno jel' on muško ili žensko. Jednostavno je: dobar trener jednako je poslušan pas – zaključila je Luce..
