Zadarski paraatletičar Vladimir Gašpar unatoč hendikepu postiže iznimne rezultate u bacanju koplja. Njegova je upornost zadivljujuća!

Mnogima od nas prođe dan, tjedan, mjesec, godina, pa tako u krug dok ne shvatimo kako moramo učiniti nešto za sebe, kako nam nitko drugi neće ništa donijeti na pladnju. Očito se takvim razmišljanjem vodio i Zadranin Vladimir Gašpar, član Atletskog kluba za osobe s invaliditetom "Fortius", jer je odlučio okrenuti svoj život svjestan svojeg hendikepa koji ga naoko čini drukčijim od ostalih, međutim, dovoljno je zaviriti u njegovu životnu priču i lako je vidjeti kako je naš Vlado, kako ga zovu brojni prijatelji, sportom privukao pozornost na sebe. U ovom trenutku prvi je europski paraatletičar u bacanju koplja, iza sebe ima brončano odličje na EP-u, osvojio je sedmo mjesto na Svjetskom prvenstvu u Dubaiju, nedavno je u Splitu oborio hrvatski rekord, i sve to zahvaljujući svojoj upornosti i želji da promijeni svoj svijet, u neku ruku i probudi svijest ljudi koji ga okružuju. Nije bilo nimalo lako okrenuti životni tijek...

Borilište u dvorištu

– Nije mi teško govoriti o tome da sam osoba s hendikepom koji izvrsno nosim na svojim leđima, iako moram priznati da mi nije bilo nimalo jednostavno isplivati iz svakodnevice. Nikad neću zaboraviti svoje dane u osnovnoj školi, kad su moji vršnjaci igrali nogomet, košarku, odbojku i druge sportove, a mene nikako nije bilo u ekipi, stalno sam sjedio na klupi. I onda bih došao kući i plakao. Što je najgore, tek bih pred ogledalom shvatio zašto je to tako. Nisam se obeshrabrio, odlučio sam svima kroz sport pokazati kako jednako kao i drugi imam pravo na svoj komadić neba. Moje dvorište bilo je moje sportsko borilište, uzeo sam loptu, počeo igrati nogomet, košarku i nedugo nakon toga, kad su moji školski kolege vidjeli da mi sport nije nepoznanica, svaki put su me zvali u svoju ekipu. Tako je i danas – veli Vladimir.
U njegovu upornost reporterska se ekipa "Slobodne" mogla uvjeriti na "Bagatovu" igralištu. Točno u dva sata poslije podne, u vrijeme kad se ni cvrčku ne cvrči na grani, Vlado je pod nadzorom i savjetima trenera Edija Stipića neumorno bacao koplje....
– Jedino se ovako može doći do vrhunskog rezultata – dobacio nam je Gašpar, nasmijao se, pogladio brkove i uzeo koplje, te nastavio vježbati. I dok se on ozbiljno prihvatio posla, Stipić nas je ukratko proveo kroz priču o tome kako je Vladimir uopće dospio u atletiku.

Osnivanje kluba

– Jednog dana nazvao me je Ante Rubeša, Zadrani ga znaju kao osobu koja se bavi politikom, međutim, razlog zbog kojeg me je zvao bio je čisto sportski. Znao je da sam godinama bio atletski trener, onda se neko vrijeme prebacio u nogomet, potom u veslanje, pa me je upitao: "Možemo li osnovati atletski klub za osobe s invaliditetom? Imam jednog prijatelja koji se želi baviti tim sportom." Nisam previše razmišljao, rekao sam kako to nije nemoguća misija, odradili smo potrebne formalnosti i tako je utemeljen AKOI "Fortius", usput i AK "Fortius". Nedugo zatim upoznao me je s Gašparom i priča je mogla krenuti, uz moj zaključak kako Vladi dugujem zahvalnost što sam se vratio atletici – u jednom je dahu izgovorio Stipić, okrenuo se prema Vladi i autoritativno ga ukorio: "Gledao sam preko oka i vidio da se koplje jedva vuče kroz zrak!" Vlado se samo nasmijao, nije bilo potrebe za raspravom.
– Ne krijem da ima dana kad me baš i ne "puca" prevelika volja, ali onda razmislim i pokrenem se u tren, te tako zaboravim prethodnu misao o težini treniranja. Edo je zahtjevan učitelj, ali da nije tako, tko zna kako bi se priča razvijala. Nerijetko jedan drugome kažemo istu rečenicu: "Da nije tebe, ne bih se bavio atletikom, odnosno vratio joj se" – kazao je Gašpar i nastavio krajnje iskreno.
– Onoga trenutka kad sam se pojavio na svojem prvom treningu ni ja ni trener Edi nismo znali koju bih disciplinu mogao prihvatiti. Ali na trenutak se moram maknuti od atletike i kazati kako mi je nogomet više u srcu, međutim, nije bilo kluba ni natjecanja u kojem sam se mogao okušati. Došao sam do zaključka da se ipak najbolje mogu izraziti kroz atletiku, "kraljicu sportova", samo je bilo pitanje koja mi disciplina najviše odgovara. Razmišljali smo o tome hoćemo li kuglu ili disk, na koncu je odluka pala na koplje – prisjetio se Vladimir, o kojem Stipić ima samo riječi hvale...

'Jako je nadaren'

– Vlado ne trenira dugo, ali po njegovoj konstituciji se vidi da je unatoč svom hendikepu izuzetno sposoban, jer se bavio različitim sportovima koji su mu nadogradili tijelo. Jako je nadaren i veselim se svakom treningu s njim jer brzo usvaja znanje. Godinama radim kao trener, profesor sam kineziologije, međutim, nisam znao kakve su sportske mogućnost osoba niskog rasta. Drago mi je što me je Vladimir naučio kako unatoč svemu što ga je pratilo u životu nikad nije odustao, ujedno mi je otvorio nove vidike, zato vjerujem da će se i druge osobe s invaliditetom što više uključivati u sport. Jasno, valja im osigurati uvjete – veli Stipić, koji se ne žali na činjenicu što su se on i Vlado na neko vrijeme dok se renovira ŠC "Višnjik" morali skloniti na drugu lokaciju. Dijele nogometno igralište s mladim naraštajima HNK "Zadar".
O Gašparovim uspjesima punili su se novinski stupci u sportskoj rubrici, tako da se manje-više zna sve o njegovim dosadašnjim rezultatima. Ali novi planovi uvijek postoje...
– Nakon što se moj prvi natjecateljski iskorak dogodio na Grand Prixu u Parizu, mislio sam da mi je atletsko nebo nadohvat ruke. Bojao sam se hoće li ono blještavilo oko mene imati utjecaja na početnu tremu, međutim, prvi hitac te opusti i koplje leti sve duže i duže. Onda je došlo Europsko prvenstvo i brončano odličje, potom Svjetsko u Dubaiju, tako da nakon svakog od njih želiš više. Meni je cilj doći do Paraolimpijskih igara u Tokiju 2021., međutim, tko zna kako će se odvijati ova situacija s pandemijom koronavirusa koja nas je sve usporila. Na meni je da radim kao i do sada, te vjerujem da ću do konca ožujka 2021. izravno izboriti mjesto na Igrama. Ako ne uspijem do srpnja, iste godine imat ću popravni, nadam se prolasku – opet je na njegovu licu zaigrao osmijeh na koji se nadovezalo naše pitanje kako se "brončani" osjećao na dočeku nakon povratka s EP-a u Berlinu.

Bakljada na dočeku

– Moja ekipa iz kvarta, točnije s Brodarice, Ante Rubeša i Toni Opačić, zajedno s drugima priredili su mi bakljadu. Ostao sam u čudu, pitao sam se: "Što je ovim ljudima, nisam svjetski prvak?" Bila je to moja šala s Antom i ostalima koji su moja klapa, s njima se stalno družim – veli Gašpar, koji je nedavno u Splitu postavio hrvatski rekord, koplje je odletjelo na 38,06 metara, 3,16 metara više od dotadašnjeg rekorda. Na svako isticanje rezultata Gašpar se slatko nasmije, uvjeren da se može nositi s najboljima u svijetu koji bacaju preko 40 metara.
– U ovom mi je trenutku najvažnije da me je sport vratio u igru, u život, jer da nije tako, zasigurno bih sam sebe žalio i pitao se zašto sam takav kakav jesam i što sam to Bogu skrivio. Ovako vidim da postoji i druga strana života u kojoj se svatko može iskazati i na površinu iznijeti svoje kvalitete. Drago mi je što se mijenjam osobno, ali i što svijest ljudi u mojem okruženju svakim danom sve više raste – zaključio je Gašpar.

Gašpar je pohađao Obrtničku školu u Zadru, po zanimanju je vodoinstalater, međutim, bez zaposlenja je...
– Nikad nisam dobio prigodu za stalno zaposlenje, ma čak ni privremeno, jer kad vide da sam hendikepiran, odmah me izbace iz konkurencije. Radim nešto "u fušu", uglavnom za prijatelje i susjede, promijenim špinu, vodokotlić i ventil, međutim, ne kukam, nadam se da će mi se otvoriti i takva prigoda u životu. Nisam mislio da ću se ikad baviti sportom, pa sam, evo, tu u atletici – vedrog je duha Vladimir, koji na treninge dolazi svojim biciklom Pony, koji je u derutnom stanju, ali služi svrsi.
– O automobilu ili motoru mogu samo sanjati. Zato je dobar bicikl, kradljivci znaju da je moj pa im možda proradi savjest i ne diraju ga. Uostalom, ionako je za staro željezo – veli Vladimir.

– Na Svjetskom prvenstvu u Dubaiju, još dok smo bili na zagrijavanju, vidim da čovjek baca koplje samo tako, leti kao ludo, onda mi kažu – to ti je prvak svijeta, nemoj se čuditi. A moje koplje nije ni približno aerodinamično kao njegovo. Odradi on dva bacanja u natjecanju i nakon hica koplje se treba vratiti njemu, međutim, nekako sam se uspio ubaciti između dodavača i doći do njegova koplja. Čim sam ga osjetio pod rukom, znao sam da će odletjeti dalje nego moje... U konačnici, bio je to moj hitac za sedmo mjesto. Tko zna kakav bih rezultat postigao da nisam uzeo koplje svjetskoga prvaka.

– Imam samo jednu veliku želju, a to je da okupim hrvatsku nogometnu reprezentaciju nas osoba niskoga rasta. Pokušavam nešto napraviti na tom polju, međutim, ne ide kako sam zamislio, ali neću se predati – veli Gašpar, koji se ne žali ni na činjenicu da je izišao iz kruga B paraolimpijskih stipendista, jer najmanja je krivnja na HPOO-u, više je riječ o sustavu vrednovanja rezultata, dakle, ni brončano odličje nije zalog. Što se tiče financiranja AKOI-ja "Fortius", jednim dijelom sudjeluje Grad Zadar preko Centra za socijalnu skrb, dok ostale troškove pokrivaju kako znaju i umiju.
– Neko ćemo vrijeme živjeti na dug dok se Vlado ne domogne Paraolimpijskih igara – kazao je Stipić.