Dok su pažnju svjetske javnosti zaokupili veliki otpori protiv policijske brutalnosti i rasizma u Americi, dosta bliže nama, u Albaniji, trajali su prosvjedi protiv državne vlasti i još se potpisuju peticije zbog nečeg posve drugog. Riječ je o zgradi Nacionalnog kazališta u Tirani koja je srušena prošlog mjeseca, unatoč višegodišnjim otporima kulturne javnosti i političke opozicije.
Rušenje objekta koji je desetljećima bio glavno kazalište u Tirani, a kojeg su Talijani izgradili 1939. za vrijeme fašističke okupacije Albanije, izazvalo je prosvjede i sukobe s policijom.
Zgradu Nacionalnog teatra je “Europa nostra”, pan-europska federacija za kulturnu baštinu, u ožujku 2020. izabrala među sedam najugroženijih spomenika u Europi, kao izuzetan primjer moderne talijanske arhitekture iz 1930-ih i jedan od najistaknutijih kulturnih centara u Albaniji kojima prijeti uništenje. Ali, to nije pomoglo. Po noći 17. svibnja Nacionalno kazalište je srušeno. Prosvjednici su tvrdili kako je rušenje započelo dok su neki od njih još bili u zgradi.
Građani se nisu pomirili s rušenjem Nacionalnog kazališta. Peticiju da ga se opet podigne do sada je potpisalo oko 17 tisuća ljudi. U peticiji zamjeraju Vladi što je zemljište na kojem se nalazila zgrada prepustila gradskim vlastima Tirane koje žele sagraditi poslovni neboder.
Napravit ćemo ljepše i još starije
Albanski premijer Edi Rama pokušao je uvjeriti javnost kako će Tirana dobiti suvremenu zgradu kazališta, pokazao je simulaciju, ali to izgleda nikog ne zanima. Zanimljivo da je žestoki nacionalni protest izazvala zgrada nastala u doba Mussolinijeve okupacije.
Fašisti su zagovarali naseljavanje Talijana u Albaniju, premda su omogućili Veliku Albaniju koja je uključila Kosovo i dijelove Makedonije, Albanci od toga nisu imali koristi, jer je Italija eksploatirala rudna bogatstava i politički ih je učinila potpuno ovisnima.
No, bilo je i nekih pozitivnih stvari za vrijeme tog zločinačkog režima. Poboljšana je infrastruktura, projektirane su široke ceste, trgovi, reprezentativne palače, hoteli i zabavni sadržaji. Tako je srušena zgrada Nacionalnog kazališta za vrijeme talijanske okupacije bila kino i služila za zabavu talijanskih vojnika.
Monumentalni zahvati u prostoru grada, s velikim simetričnim kompozicijama zgrada, širokim avenijama pogodnim za vojne parade i velikim trgovima za okupljanja, stvorili su scenografiju koju bi poželjela svaka diktatura. Tako se komunistička vlast jednostavno uselila u fašističke objekte na kojima je promijenila insignije.
Za najznačajniji objekt poslijeratne vladavine smatra se “Piramida”, izgrađena 1985. koja je bila mauzolej komunističkog diktatora Envera Hohxe. Taj objekt je prepoznat kao arhitektonska vrijednost, ali i kao simbol urbane Tirane kojem se može dati nova namjena. Peticija protiv rušenja je prikupila 6000 potpisa pa je 2018. objavljeno da će “Piramida” postati IT centar za mlade. Tako je propao plan Demokratske stranke da objekt sruši kao simbol neželjene prošlosti, a na njegovu mjestu sagradi novu zgradu.
Zanimljivo je kako su se uloge okrenule, onda je protiv rušenja bila Socijalistička stranka, koja je danas pod vodstvom premijera Edija Rame i gradonačelnika Tirane Eriona Veliaja srušila Nacionalni teatar iz 1939., a protiv čijeg rušenja je uz kulturnu javnost i NGO udruge ustala Demokratska stranka.
Edi Rama bivši je gradonačelnik Tirane i likovni umjetnik. Pred dvadesetak godina stekao je svjetsku slavu time što je dao priliku umjetnicima da sumorne zapuštene fasade zgrada iz razdoblja komunizma redizajniraju apstraktnim motivima. Njegova neosjetljivost i upornost oko rušenja teatra, za čiji spas je ustalo toliko puno ljudi, šokirala je svjetsku kulturnu javnost.
Talijanska arhitektura iz razdoblja fašizma dugo je bila prešućivana kao neželjena povijest. U zadnje vrijeme pokrenuti su dijalozi, a oni su otvorili pitanja: Može li se arhitektura odvojiti od ideologije u kojoj je nastala i čijim potrebama je služila? Odnosno, kakva je pozicija ove arhitekture?
Talijani su gajili modernizam u arhitekturi
Naime, situacija s talijanskom fašističkom arhitekturom je ipak drugačija nego s Hitlerovim naci-kunstom. Dok je Hitler prezirao modernistički funkcionalizam, a Bečki ring (Ringstrasse) sa historicističkim građevinama iz XIX. stoljeća smatrao za vrhunski domet urbane arhitekture, kod “Ducea” to nije bio slučaj.
Fašističke vlasti talijanskim arhitektima nisu branile modernizam. Čak je postojala kratka suradnja vlasti s pionirom moderne arhitekture Le Curbusierom, iako nije došlo do realizacije objekata. Neka djela iz tog razdoblja imala su svoju vrijednost. Pojavljuje se kao futurizam, racionalizam ili vrsta Art Decoa.
Kao avangardni pokret futurizam, ova arhitektura se pojavljuje još prije Prvog svjetskog rata, premda nije bilo realizacija. Projekti futurističkih arhitekata, okrenuti stroju, brzini i sukobu kao vječnom principu promjene, i danas djeluju kao ideje za SF filmove. Nasuprot tome, racionalisti su težili logičnoj konstrukciji, uklanjanju “viška” ornamenata i smirivanju ekstravagantnih formi. Ti arhitekti su htjeli modernu arhitekturu povezati s elementima Mediterana kao kulturnog podneblja. Dok je Art Deco bio međunarodni pokret tridesetih, nastao u vremenu kad modernizam gubi utopijsku misiju i počinje koketirati s dekoracijom.
Za većinu poslovnih i stambenih gradnji iz onog razdoblja danas ne bismo rekli da su služili totalitarnim idejama. Pallazo Guliano u Torinu iz 1928. jedna je od prvih zgrada racionalističke arhitekture, radili su je Gino Levi-Montalcini i Giusepe Pagano. Da tu nije bila riječ o prihvaćanju fašističke ideologije svjedoči što je Levi-Montalcini bio Židov koji se kasnije jedva uspio spasiti od progona pod lažnim imenom.
S druge strane, kao jedna od najvažnijih zgrada iz tog vremena navodi se Casa del fascio (1932. - 1936.) u Comou od talijanskog fašističkog arhitekta Giuseppea Terragnia. Zgrada slovi za remek-djelo modernizma, s kubičnom strukturom, staklenim atrijem i apstraktnim freskama (kasnije uklonjenima). I dok je Casa del fascio bila politički kontaminirana sa svojom namjenom, dotle se Terragniova civilna gradnja “Novocomum”, također u Comou, među teoretičarima arhitekture smatra za masterpiece onoga vremena.
Arhitektura je fašizmu služila i za koloniziranje okupiranih područja. Primjer kolonije s kvalitetnom arhitekturom je Asmara, glavni grad Eritreje, koju su Talijani prozvali “Piccola Roma”. Međutim, crno afričko stanovništo je živjelo u slumovima, a zgrade, od kojih su neke bile iznenađujuće avangardne kao “Fiatova” futuristička koja je bila u obliku aviona, služile su talijanskim doseljenicima.
Ali, i u Asmari su s vremenom prigrlili arhitekturu iz ovog razdoblja kao dio svog identiteta. Danas je grad pod zaštitom UNESCO-a, kao izuzetan primjer ranog modernističkog urbanizma s početka XX. stoljeća te kasnijih graditeljskih aplikacija unutar afričkog konteksta.
Uljezi postali dio identiteta
Kao i u slučaju Albanije i ovdje je pitanju određeni kulturni fenomen. Arhitektura koja je nastala za vrijeme jedne od najozloglašenijih ideologija u povijesti čovječanstva i koja je imala kolonizatorsku funkciju u tim zemljama, postala je prihvaćena kao dio kulturnog identiteta od onih matičnih naroda prema kojima fašizam nije imao milosti, dapače, smatrao ih je inferiornima.
Poput Tirane i Asmare, isti slučaj imamo i kod nas. Premda se između dva rata gradilo po Istri i Rijeci, možda je politički najbolji primjer Zadra.
On je 1920. pripao Italiji Rapalskim ugovorom i našao se odvojen od svoga zaleđa, prvo kao mala regija, a početkom rata postaje glavni grad fašističke Dalmacije.
Hrvatsko stanovništvo je bilo istjerano na razne načine iz grada, ili nasilno potalijančeno. Oko dvije trećine autohtonog hrvatskoga građanstva se odselilo. Broj stanovnika je u početku naglo opao, a tek kasnije je počeo rasti broj Talijana jer je Zadar proglašen za slobodnu zonu.
Fašisti su okruženje Kraljevine Jugoslavije smatrali toliko neprijateljskim da su izgradili oko 250 bunkera u zaleđu Zadra, a unutar grada su podignuta skloništa. U gradu su se dogodile poboljšice s vodovodom, kanalizacijom, elektrifikacijom i gradnjom cesta.
Izgrađen je 1929. gradski most, koji je vezivao Voštarnicu s poluotokom, a bio je za pješački i kolni promet. Bedem je otvoren pa je tako nastala komunikacija kopna i poluotoka preko mosta sve do današnjeg Narodnog trga. Na Trgu je bila sagrađena zgrada fašističke vlasti u koju su se nakon rata uselili komunisti, a i danas je tamo gradska uprava.
U trećem desetljeću počinje gradnja stambenih zgrada po sjeverozapadnim dijelovima poluotoka koja završava 1938. sa Hotelom Roma (u bivšem režimu Hotel Beograd). Nove ulice, stanogradnja, industrijski pogoni, kao i otmjenije modernističke kuće grade se po Brodarici, Voštarnici i Jazinama.
Stanovanje po povoljnim uvjetima omogućavale su “Case popolare” i “Case minime”. Također, grade se zgrade na Relji, preko puta današnjeg trgovačkog centra “City Gallerie”. Za zadarske prilike velika i luksuzna stambena zgrada za činovnike od pet katova sagrađena je jugozapadno od Parka Vladimira Nazora, a istočno od zgrade HEP-a.
Talijanski arhitekti Manstuti i Miozo projektirali su (1933. - 1936). značajnu modernističku zgradu, koja je danas u lošem stanju pored jugoistočnog ruba utvrde Forte i uvale Jazine. Građena je za talijansku mladež i nazvana “Opera nazione Balila”, a poslije “Giovento Italiana del Littorio – GIL”. Zgrada je zaklanjala sportske terene i igrališta izgrađena uz bedem za treninge mladih. Neko vrijeme nakon rata u njoj je bilo kazalište lutaka.
Tople boje
Jedna od lijepih kombinacija moderne arhitekture i regionalne mediteranske gradnje je zgrada kod plaže Kolovare (1941. - 1943.), koja je u Zadru dugo godina služila kao Dom zdravlja, odnosno Zavod za javno zdravstvo, a nedavno je prodana privatnom vlasniku.
Što je privlačno kod ove arhitekture među zadarskim stanovništvom, koje nema poveznice s onima koji su im prethodili, za razliku od poslijeratne obnove oko koje traju polemike pa i neopravdeno oštre kritike?
Za razliku od asketskih “kockastih” obličja, s tvrdim rubovima i monokromnim, uglavnom bijelim fasadama, poput “Bauhausa”, fasade su ovdje bile obojene. Korišteni su “topliji” materijali poput cigle (zgrada “Peglica”), ili su oblagane sa rustično klesanim kamenom umjesto betonom. Oko ulaznih vratnica stavljan je portal od kamena ili betona, a prozore se uokvirivalo kamenim istakama. Koristilo se zaobljene dijelove fasada ili balkona. Ponekad se kao zaobljene elemente koristilo lukove, odnosno arkade...
Rezultat je bio dekorativniji – življe boje, dinamičnije fasade - nego kod Bauhausa. Ovo mahom važi za stambene i poslovne zgrade koje su bile uglavnom u duhu art-decoovske potrebe za dopadanjem.
U sretnijim slučajevima zgrade su se klonile reljefa na fasadama. Oni su bili jedna od slabijih strana ove umjetnosti, kao i skulpture koje su bile isprazne. Međutim, tamo gdje je totalitarna ideologija tražila scenografiju za demonstracijom moći, osim nekih izuzetaka arhitektura je spremno pristajala na monumentalnost, koristeći i elemente klasicizma.
Arhitekura Zadra između dva rata kreće se uglavnom u okvirima umjerenog modernizma. Mahom je dobra, nije izuzetna, a ima nekoliko vrlo kvalitetnih ostvarenja. Samo jedna zgrada je imala politički program, a to je staromodno projektirana zgrada fašističke uprave na Narodnom trgu, gdje je - nekoliko godina prije negoli je Pavelić Mussoliniju predao Dalmaciju – na reljefima simbolički prikazano da je Zadar središte fašističkog Namjesništva za Dalmaciju uspostavljenog u svibnju 1941. godine.
Sve ovo ne znači da je moderna arhitektura glatko prihvaćana u Zadru. Dražen Arbutina u svom članku bilježi kako su ondašnji stanovnici naveliko prosvjedovali kad su tridesetih godina objavljeni nacrti da će se u povijesnoj jezgri preko puta Liceja sv. Dimitrija sagraditi modernistička škola “A.Cippico” (1932. - 1936.), danas Osnovna škola “Petar Preradović”.
Idući radikalan modernistički potez bilo je rušenje lijepe, ali dograđivane austrijske zgrade na Kalelargi, na mjestu gdje je bila gradska Kavana Central. Na mjestu zdanja s bogato ukrašenom fasadom i raskošnim interijerom, podignut je 1938. g. Hotel Zerauschek kao zrela potpuno modernistička gradnja čistih linija, vjerojatno najznačajnija iz tog razdoblja.
Ritam s balkonima i jasnim formama koje je izveo Umberto Nordio na ovoj zgradi bio je prethodnica za njegov neboder u Rijeci od 14 katova iz (1939. - 1942.) koji slovi za jedan od najznačajnijih primjera moderne arhitekture u Hrvatskoj. Takvim gradnjama mogla bi se pridružiti i Nordijeva gradnja na Kalelargi, koja je za zadarske prilike toliko moderna da mnogi ne znaju kako je izgrađena prije Drugog svjetskog rata, a svojom visinom odgovara dimenzijama zgrada koje su projektirali hrvatski arhitekti pri obnovi grada porušenog savezničkim bombardiranjem.
Još jedno lijepo modernističko zdanje je kuća obitelji Zerauschek na istaknutoj poziciji Obala kneza Branimira br. 8. Zvuči ironično, ali većina arhitekture iz vremena fašističke okupacije je preživjela bombardiranje Zadra u kojem je stradalo oko 70 posto poluotoka jer su mahom izgrađene izvan povijesne jezgre.
Nakon Drugoga svjetskog rata ponovno je došlo do promjene stanovništva u Zadru, a Talijani su se gotovo posve odselili, ova vrsta arhitekture nastavila se u životu grada upotrebljavati bez ideoloških poteškoća, kao stambeni, javni i poslovni objekti.