StoryEditorOCM
Zadar plus'OTKRIVAMO: ZADRANKA U RIMU VERONIKA SANTO

Tajnica sam u Renzijevoj stranci i pišem SF literaturu

13. prosinca 2016. - 14:02
Santo.1

Kada je Lada Vukić, ovogodišnja sudobitnica nagrade VBZ-a i Tisak medije za neobjavljeni roman "Specijalna potreba", u nedavnom razgovoru za Slobodnu Dalmaciju zahvalila za svoj debitanski uspjeh, među ostalima, i "Zadranki u Rimu Veroniki Santo", upalila se novinarska lampica. Tko je Veronika Santo?

Gospođa Vukić nam je pritom prišapnula da joj je gospođa Santo dala nekoliko korisnih savjeta prilikom pisanja svog romana budući da je ona "poznata spisateljica SF priča"! Našem čudu nije bilo kraja, no nakon nekoliko minuta guglanja stvari su počele bivati nešto jasnije.

"Veronika Santo", da citiramo kritiku, "jedna je od najcjenjenijih hrvatskih spisateljica znanstvene fantastike", a "njene priče, antologizirane i nagrađivane, uvijek iznova oduševljavaju bogatstvom ideja, snažnim likovima i vještinom kojom su ispripovijedane". Ima četiri samostalne zbirke priča prevedene na talijanski i engleski jezik te nekoliko desetaka priča objavljenim u SF talijanskim antologijama, zbirkama i časopisima, od nekadašnjeg uglednog "Siriusa", preko "Znaka Sagite" do "Ubiqa". Štoviše, upravo joj je u izdanju biblioteke "Machu Picchu" Matice hrvatske ove godine objavljen posljednji roman "Granice na vjetru".

Veronika Santo rođena je u Zrenjaninu 1957. godine, a u Zadru je pohađala Gimnaziju "Jurja Barakovića". Nakon završetka Fakulteta političkih nauka u Beogradu radila je kao novinarka, turistički vodič i predstavnik raznih hrvatskih tvrtki. Godine 1997. seli se u Rim i počinje raditi za Demokratsku stranku Italije.

Danas je profesionalna tajnica internacionalnog odjela parlamentarne grupe Demokratske stranke čiji je čelnik Matteo Renzi upravo ovih dana podnio ostavku na mjesto predsjednika talijanske vlade nakon poraza na referendumu o promjeni ustava.

Gospođo Santo, kako ste od gimnazijalke Juraja Barakovića postali zaposlenica Demokratske stranke Italije?

- Rođena sam na svetog Nikolu, kako je on zaštitnik pomoraca i putnika, kad imam neki problem gledam ga riješiti pomicanjem, što po realnom, što po imaginarnom prostoru. Poneki put istovremeno po jednom i drugom. U prijeratnim godinama sam upoznala neke ljude iz talijanske stranke „Zelenih“. Pomogli su mi u trenutka kad sam ostala bez posla, znamo kakva je situacija tada bila kod nas. Počela sam raditi za „Zelene“ i upoznavati politički ambijent u Italiji. Inače, diplomirala sam političke nauke. Pružila mi se prilika da prijeđem u Demokratsku stranku i tu sam ostala do danas. Ovo je kratka priča, u stvarnosti je više ličilo na „Rat i mir“.

Jeste li politički aktivni u Italiji ili radite kao "običan profesionalac"? Čime se bavite u Demokratskoj stranci?

- Radim u parlamentarnoj grupi Demokratske stranke, točnije u Donjem domu. Tajnica sam Internacionalnog odijela koji obuhvaća vanjske poslove, obranu i Europsku uniju. Poglavito se, ipak, bavim obranom. Bavim se ovim poslom profesionalno, ali naravno, aktivno sudjelujem u životu stranke, pa tako i u ustavnom referendumu kojeg smo upravo imali.

Na koji ste način pomogli gospođi Vukić u nastajanju njenog nagrađenog romana?

- Lada je sve napravila sama, ja sam je samo ohrabrila. Pročitala sam roman i jako mi se svidjelo to što je napisala. Stil je lijep, lako se čita. Svima nama koji pišemo je vrlo važno da netko pročita ono što smo napisali prije nego što tekst pošaljemo nekoj izdavačkoj kući. Nije lako imati odmak od teksta na kojemu se provelo dugo vremena.

Kada ste i zašto počeli pisati SF i fantasy priče? Što vas je privuklo tom neobičnom žanru koji je kod nas, rekao bih, neopravdano podcijenjen kao trivijalna književnost?

- Počela sam pisati priče sredinom osamdesetih godina. U to vrijeme upravo je bio pokrenut časopis za znanstvenu fantastiku “Sirius”. Tražili su mlade autore i imala sam sreću da sam dobivala primjedbe na moje rukopise od Borivoja Jurkovića, urednika “Siriusa”. Na vrhuncu slave ovaj poznati SF časopis je imao nakladu od 30.000 primjeraka.

Nakon suradnje sa “Siriusom” imala sam dugu spisateljsku pauzu, previše se toga bila dogodilo u ratnom periodu. Mojem povratku je uveliko zaslužan Aleksandar Žiljak, pisac, ilustrator, prevoditelj, urednik. Potražio me kako bi mogao uvrstiti moju priču “Tragovi” u antologiju hrvatske naučne fantastike “Ad Astra”, jedina antologija takve vrste do sada napravljena u Hrvatskoj.

Inače, u Hrvatskoj sam objavila dvije zbirke priča i nedavno roman “Granice na vjetru”. U Italiji jednu antologiju na talijanskom, a isti nakladnik mi je objavio antologiju i na engleskom, dakle dvije samostalne knjige. U Beogradu je prošle godine izašao roman “Granice na vjetru”.

Osim toga u Italiji sam ušla u dvije skupine antologije znanstvene fantastike, jedna je bila o matematičkim problemima. Na tu sam naročito ponosna, jer sam bila jedina ženska spisateljica uvrštena u tu knjigu. Priča “Venecijanski sat” je prošla jako dobro i kasnije je po njoj zbirka i dobila ime na engleskom jeziku.

Što se tiče časopisa, nakon “Siriusa”, koji je ugašen devedesetih godina, nastavila sam pisati u časopisu za fantastiku i znanstvenu fantastiku “Ubiq”. Izdavač je, od prošle godine, “Sfera”, najveća udruga ljubitelja SF-a na ovim prostorima i vrlo cijenjena na europskoj i svjetskoj razini. Urednici su Aleksandar Žiljak i Tomislav Šakić s kojima imam dugu i dobru suradnju. Objavljivala sam i u časopisu “Znak Sagite” iz Beograda.

Mislim da ovo nije sve, ali više-manje ono najglavnije.

Na kojem jeziku pišete? Imate li svoje čitatelje u Italiji?

- Pišem na hrvatskom, ponekad na talijanskom. U Italiji sam uspostavila suradnju s izdavačem “Della Vigna” iz Milana. To je izdavačka kuća specijalizirana za fantastiku i naučnu fantastiku. Urednik je Luigi Petruzzelli. Nedavno je dotiskao antologiju “Vrt pramčanih figura”, prema tome, imamo čitatelje. Prodaje moje knjige i kao e-book. Dakle, imam knjige na hrvatskom, talijanskom i engleskom jeziku.

O čemu govore vaše SF priče? Radi li se o serijskim pričama, primjerice, nekog junaka, ili je svaka priča zasebna?

- Kad govorimo o pričama, svaka je cjelina za sebe. Priče vidim kao slike, neki put su više realne nego fantastične, neki put obrnuto. Život je sam po sebi fantastičan i treba samo malo promijeniti ugao gledanja kako bi se dobilo nešto što samo izgleda fantastično, a zapravo pomaže bolje shvatiti svijet oko nas.

Što se tiče naučne fantastike, ona je projekcija nečega što još danas nije tehnički ili društveno ostvarivo. Nekad je sve začinjeno nadom, češće strahom. Kod nas se u posljednje vrijeme piše više fantastika, manje naučna fantastika. Ja koristim svaku priliku da pišem naučnu fantastiku. Nauka, posebno informatika, je ono što danas pokreće svijet. I, pišem o onome što vidim oko sebe.

Koji su vam literarni uzori? Što volite čitati?

- Možda zvuči čudno, ali volim Ivanu Brlić Mažuranić, uvijek se vraćam ponovno poetskom jeziku “Priča iz davnine”. Moj noviji uzor je Ursula le Guin, kod nas je malo poznata, ali je na anglosaksonskom govornom području najbolja spisateljica znanstvene fantastike. Dugujem puno i Rayu Bradberyiju. Volim i Neila Gaimana, mislim da je trenutno baš on najbolji pisac na području fantastike. Prije dosta godina sam pročitala sve što je napisao Borges. I ponekad ga, u mojim pričama, citiram.

U biblioteci "Machu Picchu", izdanju Matice hrvatske, nedavno vam je objavljen roman "Granice na vjetru". O čemu govori roman? Je li to fikcija ili fakcija?

- To je roman koji ima elemente fantasyja, avanture i realne povijesne pozadine. Priča počinje pretposljednjom godinom Drugog svjetskog rata. Na bogatom vojvođanskom imanju, u mađarskoj obitelji rađa se dječak u košuljici i sa svim zubima. Po tradiciji to je biće nadnaravnih moći koje se zove taltoš. Kraj je rata, otac i djed su u vojsci, pokazat će da su se borili na krivoj strani. Matija taltoš počinje svoju životnu avanturu okružen neprijateljima, kako ljudskim tako i nadnaravnim.

Sviđa mi se metafora koju je upotrijebio pisac i kritičar Davor Šišović u nedavno objavljenoj recenziji. Nazvao je glavnog junaka Matiju igračem na žici. Matija uvijek živi na rubu, u sukobu između svog magičnog bića i realnosti. Da bi preživio treba nadići sam sebe, sazrijeti, narasti. Granice iz naslova se odnose i na one druge, realne i naše balkanske, koje su često puta znale poletjeti i uvijek uz veliku cijenu.

Radnja romana završava sedamdesetih godina i nije isključeno da Matija taltoš ne poleti u neku novu knjigu. Urednik s kojim sam radila na objavljivanju ovog romana je Vjekoslav Đaniš. Ovo je naš drugi zajednički projekt, prvi je bila antologija “Bijeli vlak na nebu moga grada”.

Htjela bih spomenuti i ilustratoricu naslovnice, Kristinu Bilotu iz Splita. Kristina je nedavno dobila nagradu European Science Fiction Society za najboljeg ilustratora na europskoj razini. Na romanu smo radili timski i mislim da je dobro ispalo, iako će krajnji sud, naravno, dati čitatelji.

Gospođa Vukić mi je spomenula da imate jako zanimljiv obiteljski background kojeg ste istraživali za potrebe svojeg spisateljskog rada. Hoćete li nešto na tu temu objaviti ili ste već objavili?

- Gospođa Vukić je očito mislila na moje hrvatsko-madžarsko porijeklo koje mi je i pomoglo napisati ovaj roman ("Granica na vjetru"). Mislim da u svemu što se piše ima autobiografskih elemenata, čak i kad se tako ne čini. Samo što se duže piše, uspijeva se bolje držati odmak i uživjeti se u druge životne priče, ne samo u svoju.

Održavate li kontakte sa Zadrom? Jeste li u Zadru održali promociju neke svoje knjige jer izvan uskog kruga poklonika SF-a vaše ime je mahom nepoznato?

- Živim već više godina u Rimu, prema tome ne mogu uvijek biti prisutna tamo gdje bih htjela. Čitatelji znanstvene fantastike i fantastike na Balkanu me dobro poznaju, čitatelji glavnog toka, ili “mainstreama”, sigurno manje.

U Zadru sam prije nekih godinu imala promociju antologije “Bijeli vlak na nebu moga grada”, objavljenu u izdanju Matice hrvatske i organiziranu od Udruge zadarskih pisaca ZaPis čiji je predsjednik Želimir Periš. Moj grad me podržava, jedan dio sredstava za objavljivanja “Granica na vjetru” dao je baš Grad Zadar. Što mi je jako drago, jer iako živim u Rimu osjećam se uvijek Zadrankom.

22. studeni 2024 05:58