Jadranskom magistralom prođete Starigrad-Paklenicu, pa dalje zavojitom dionicom, iznad prekrasnih podvelebitskih vala uronjenih u kristalno čisto more prema Kozjači Šibuljini i Tribanj Krušćici. E tu treba skrenuti s magistrale planinskom cestom Put Ljubotića koja će vas dovesti u Matake. Na nekoliko stotina metara nadmorske visine, u Matacima skladno živi velika obitelj Nediljka Mataka i upravo tamo nas je ove nedjelje odveo naš reporterski put i odmah ćemo reći – nismo pogriješili, niti odabirom priče niti domaćina, pravih velebitskih starosjedioca koji u miru s planinom i od planine žive na tom mjestu generacijama i ne bi mijenjali taj način života ni za kakav drugi.
Ispred obiteljske kuće u Matacima dočekuje nas glava kuće Nediljko. Sin Marin, upravo se spušta s Velebita nakon dva i po sata hoda planinskom stazom sa vrijednim tovarom koji nosi povelik teret. Prije nego što će porazgovarati s nama, skida samar s tovara, da plemeniti sivac niti minute više nego što je potrebno ne drži teret na leđima.
- Ne isplati se gori ići na jedan dan, već minimalno četiri-pet dana, da si miran – kaže nam odmah Marin. "Gori" znači "stan" u Velebitu gdje drže krave. Oko 5 kilometra ima do Sinokosa Bilog "dobre mire" stazom koja stoljećima prolazi tim planinskim vrletima. S kravama uvijek mora netko biti, pa se Nediljko sa sinovima naizmjenice mijenja u "smjenama".
U kući u Matacima, živi čitava deseteročlana obitelj: supruga Marija, sinovi Marin, Jure i najmlađi Stipe koji je još srednjoškolac, zatim dvije nevjeste Ivana i Nikolina koje su i sestre, ali o tome ćemo nešto kasnije ispričati i troje unučadi Lucija, Marko i Marino i svi žive u miru i skladu. Marin ima i sestru blizanku Marinu u Starigradu. Svi ostali žive zajedno u Matacima i svi su u stočarstvu, samo Nikolina radi u Zadru, a Ivana je trenutno na porodiljnom. Po djecu u Matake dolazi školski kombi i svakog ih dana vozi u školu u Starigrad udaljen 15-tak kilometara.
- Sve je dobro, slažemo se, radimo. Jedan je sin počeo raditi kuću u Starigradu, stariji čeka papire za Krušćicu. Trebamo samo slušati jedni druge, složno raditi i sve će biti dobro – jednostavno objašnjava sklad svoje obitelji Nediljko.
U Matacima imaju 150 koza koje kao i krave uzgajaju zbog prodaje mesa i od toga se čitava obitelj uzdržava. Mataci su zapravo pravi velebitski kauboji, a sličnosti s Divljim zapadom ima u njihovom načinu života više nego u pola holivudskih vestern filmova.
Na Velebitu imaju smještaj za sebe u kamenoj kući kao u Matacima, a krave – žive vani, na otvorenom. Kad dođe zima, s kravama sele niže gdje također ima pašnjaka. Kad je ružno vrijeme dovedu ih u Matake, gdje ih hrane sijenom kojega prethodno nabave u Lici. Završetkom zime krave će opet natrag na Velebit gdje će živjeti na otvorenom, danju i noću. Vjerojatno ne postoji nigdje kvalitetnije meso od onoga kojega uzgajaju Mataci. Ne može biti prirodnije uzgojeno, a slične je kvalitete i krumpir kojega za svoje potrebe sade također na Velebitu.
- Od krava imamo buše i istarske boškarine i dobro su prilagođene na Velebit. Ne muzemo ih, samo telad koristi mliko u koje ne dira nitko. To se ne bi ni moglo, a ni one nisu za to predviđene. Imamo 60 krava na Velebitu, a koze su stalno tu, njima bolji teren od ovoga ne triba. Prije je bilo puno koza ovdje, sad ih samo mi držimo. Od toga živimo. Prodamo jare, kupimo vina, cukra i ulja i ostaloga. Razmjena dobara, onoga čemamo nemamo tu. Jer koliko ima plodne zemlje ovdje, odnesemo je vi, ja i magarac svu na kosti. A kamena ima koliko hoćeš – smije se Nediljko.
Velebit je, kaže, lip, ali i jako nezgodan za nevrimena.
- Zna doći magla da ne vidiš ništa isprid sebe, mada si proša tuda na stotine puta. Vata te u timun pritisak, panika, dolazi ti blizu noć... A blago zna put. Našeg magarčića kad je najveća pomrčina uputi, on će te izvesti gori. Nema za nj mraka. Na put ga metni i ajde za njim. Dok nije bilo korone, nije bilo dana da kod nas gori u Velebitu nije netko stao od planinara pa popio rakiju. To je put iz Paklenice koji vodi vamo prema Stapu, Lici i dalje. To je bilo toliko posjećeno da ne možeš virovati. Bio planinar Slovenac ili Splićanin, ovaj, onaj, nitko tu nije proša da nije stao i popio piće ili po litra vode i zahvali nam se do Boga. Nama drago, volimo sresti ljude i često ih uputimo kud da idu, da ne zalutaju izvan staza. Sićam se, naišao jedan Francuz, vidim ide krivim putem, ubit će se tamo. Mašem mu ja, vamo, vamo... Kaže on france, france, velim ja pusti ti to, nego ovuda idi, doveo ga do markacije i uputio... Ali od kad je ovo zlo došlo, nema više nikoga. A i ako vidiš koga – uteče, prolete ko vitar. Valjda se ljudi boje – razmišlja Nediljko. U planini, veli nam, imaju sve što i u Matacima.
- Tri stana imamo, sva tri uziđana u kamenu. U jednom spavamo, tu je kupatilo i zahod, do njega je ostava gdje držimo smare, seno... Samo robu nosimo prati kući. A sve ostalo smo napravili, zahod, kupatilo, frižider, plin, televiziju, što god oćeš. Blago je gori broj jedan. Tu ti je nalivati vodu, ujutro je obilazak, gonit u pašu, dok se vratiš već ti je 10 sati. Spremiš pojist, a u uvik ima spremit nešto drva, kopat kumpire, uvik se nešto nađe.
- Da ne bude dosadno?
- Ti to moraš, lako je za dosadu. Zora je zakon, prije sunca. Iziđeš vani, skuvaš kavu. I dok sidiš vani moraš metiti jaketu na se, usrid lita, jer gori si na jedno 700 metara nadmorske visine, a do 500 metara spuste se snigovi, dok ih je bilo – kaže Nediljko.
Osim vode koja znači život i za njih i za blago, najveća teškoća su napadi vukova koji su učestali zadnjih desetak godina.
- Vuk je naš najveći problem, da nije njega, ovo bi bila "penzija". Zadnji napad imali smo prije pet, šest dana na koze. Dođe, napravi svoje i ode. To je takav teren da ga ti viditi nemoš. Ne boji se čovika je je to pušteno iz kaveza i ne boji se nikoga. Prikrije se i bude blizu, a ti ga ne možeš osjetiti. I od svega je jači. Kad pas njega vidi, počme drćati i biži kući, jer osjeti da je jači od njega. Tornjaci su opet priveliki za naš kraj. Oni su više za Liku, za ravan teren. On se satare ovdje, da iziđe do gori, on bi bio 15 dana na bolovanju – objašnjava Marin.
- Nakon napada bude desetak dana stega, pa se opet opustiš i zaboraviš, šta ćeš. Zadnjih desetak godina pobio nam je sigurno jedno stado od 50 komada. Vuk je zaštićen, a za obeštećenje od države treba prikupiti dokaze, što često nije moguće. I tako to ide u ciklusima. Ali da mi netko kaže, ajde tamo stati di nema vukova, ali ni Velebita, rekao bih mu "neka hvala, meni je samo ovdje dobro". I za vrime rata ostali smo tu. Žene i dica su išli prema Rijeci, a mi smo cilo vrime tu bili. Od rođenja do sada, uvik smo tu – reći će Nediljko dok se spremaju pustiti koze na ispašu. I s kozama obavezno mora netko biti na ispaši, da ih koliko-toliko čuva od vukova.
Razgledavamo i jarce u štali koje odvajaju za sjeme. Svaka životinja ima markicu na uhu i registrirana je. Nisu zanemarivi niti poticaji koje dobivaju od države za stada krava i koza, jer bez toga bi bilo teško opstati u stočarstvu. Jarce će pustiti među koze iza desetog mjeseca, da bi nova jarad počela stizati sredinom ožujka pa onda idućih mjesec dana.
Lijepo je u velebitskom podgorju. Čist zrak, prekrasan malo niže pogled na Velebitski kanal iznad kojega se uzdiže mitska planina. U Matacima je u prijašnjim vremenima bilo više žitelja, sad je Nediljkova obitelj ostala skoro sama. Dalje se cestom stiže u Ljubotić gdje se na mjesnom groblju nalazi grob čuvenog planinara i ljubitelja Velebita Slavka Tomerlina Tateka koji je za suprugu i sebe napravio posljednje počivalište u obliku kuka Stap. Tamo i Mataci imaju svoju grobnicu, isklesanu od domaćeg velebitskog kamena. Sve je tamo u znaku tog kamenog masiva. Iako lijep, život na tom području oduvijek je bio težak i netko nevičan Velebitu vjerojatno ne bi preživio u takvim surovim uvjetima. Cestu i struju dobili su tek 80-tih godina, asfalt je došao tek 2005. godine. Nedavno su pojačali elektrostupove, prije bi za svake bure struje nestajalo.
I voda. Od Starigrada do Karlobaga nema vodovoda, tako da su osuđeni na gustirnu i dovoz vode koji zna biti znatna stavka s obzirom da jedna cisterna košta 700 kuna, a blagu svakodnevno trebaju velike količine za napajanje. U jednom mjesecu znali su dovesti po osam cisterni, pa računajte koliko ih je to stajalo.
- Voda je život – pomirit će se Nediljko.
Njegova se kuća može pohvaliti s još jednom neobičnom, a lijepom, životnom pričom. Dvije su se sestre, Ivana i Nikolina - udane za dva brata, Marina i Juru.
- Mi smo većinu života živjele u Starigradu iz kojega smo se s roditeljima preselile u Zadar gdje smo završile školu. Ja sam se vratila živjeti kod babe u Starigrad gdje sam se zaposlila i tada sam upoznala Marina, tako smo se našli. Nakon toga se dogodilo da je sestra Nikolina upoznala Marinovog brata Juru i onda se i ona udala u istu kuću. Bilo nam se lako priviknuti na ovaj život, jer smo odrasle u Starigradu i život na selu nije nam bio stran, ništa nam to nije bilo novo i nepoznato – zadovoljno će starija sestra Ivana koja se udala kad je imala 20 godina za 24-godišnjeg Marina. S 30 godina ima već troje djece.
- A s 50 godina – šestero, priželjkuje njen Marin. Lijepo je i djeci na Velebitu, pišu domaći rad u dvorištu ispod kostele, uživaju u slobodi na čistom zraku okruženi obitelji, hrane se zdravom spizom...
- Život je ljudski kratak. Ništa nema lipšeg nego se ovako sastat. Ja nikad ne bi minja život ovdje za neki drugi. I da se opet rodim, sve bi opet isto želio – mudro će na kraju Nediljko dok pogledava gore, prema Velebitu.
Sutra je njegova smjena, ujutro će pripremiti magarca pa krenuti prema Stapu i boraviti na planini najmanje četiri, pet dana. Čuvati krave na ispaši. I nije mu krivo zbog toga, naprotiv, jer Nediljko je – sretan čovjek. Baš kao i njegova obitelj koja tako skladno živi u tom surovom, a opet lijepom velebitskom kamenjaru.
Mataci, vile i vuci!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....