Možda još niste čuli za mladu zadarsku književnicu Vlatku Basioli, no vjerujemo da nakon skorašnje objave njenog prvog romana sigurno hoćete.
Vlatka je rodom Zadranka, no već godinama, nakon zavšenog fakulteta, živi i radi u Zagrebu. Završila je u Zadru srednju Prirodoslovnu-grafičku školu, a svoje je prve književne korake ostvarila već tad kad je počela pisati za srednjoškolske magazine, objavljujući u njima svoje književne i filmske kritike te istraživačke članke i intervjue. Danas Vlatka ima 35-godina i za dva tjedna trebala bi slaviti izlazak svog romana prvijenca „Majka Distorzija“.
- Plan je bio da tiskana verzija izađe početkom ljeta, ali uslijed novonastalih prilika oko pandemije, sve se zaustavilo – žali nam se Vlatka, no odmah dodaje:
- Roman je za sad izašao kao e-knjiga. Jedini način da izađe ikako, bilo je da se objavi u digitalnom obliku. Ali kako su popustile mjere, ponovo je krenulo s planovima za tisak i ako bude sve u redu, papirnato izdanje bi trebalo izaći u prodaju za nekoliko tjedana. Promocije će biti i u Zadru, naravno ako to mjere budu dozvoljavale. Bit će u organizaciji udruge „Zapis“, nadam se kroz kolovoz ili najkasnije rujan – govori Vlatka, a na pitanje kakav je osjećaj čekati izlazak svog prvog romana odgovara:
- Iskreno, više ne osjećam nikakav strah ni oko objave ni promocije. U romanu ima jedan dio gdje glavnja junakinja objašnjava kako se sve velike stvari stječu polako i uz veliki trud, pa jednom kad ih napokon doživimo, više ih ne vidimo kao nešto veliko i bogomdano, nego nešto što smo zaista zaslužili. Tako se i ja osjećam, sve je ovo rezultat velikog, dugotrajnog rada, pa više ni ne osjećam uzbuđenje, samo onaj „bilo je više i vrijeme!“ osjećaj – uz osmijeh govori Vlatka te nam objašnjava o čemu se zapravo radi u romanu zanimljivog imena.
- „Majka Distorzija“ je roman o djevojci Kristini koja se nakon nekoliko godina izbivanja vraća u svoj rodni grad. Dolazi kao uspješna glazbenica sa zavidnom karijerom, ali svejedno progonjena duhovima iz prošlosti. Napokon na mjestu odakle je krenula sa životom (i karijerom), došao je trenutak da se sa svojom prošlosti i suoči. U tom prisjećanju čitatelj dobije uvid u njeno djetinjstvo, mladenaštvo, sve ono što je od nje učinilo osobu kakva jest i na kraju je takvu i otjeralo iz rodnog mjesta – prepričava te ističe kako je roman pisan za svu odraslu publiku, iako se na trenutke čini kao young adult roman, budući da dosta radnje odlazi na mladenaštvo glavnog lika.
- Ipak, u romanu ima dosta sadržaja koji se može činiti neprimjeren za mlađu publiku, poput psovki, scena s drogom, alkoholom i seksom. Ne mislim da se mladima treba apsolutno zabranjivati čitanje takvog sadržaja, jer to je nešto s čime se susreću i u stvarnom životu, ali svejedno trebaju to činiti uz nadzor odraslih – naglašava Vlatka, a nas je zanimalo objašnjenje naziva romana.
- Naslov ima više značenja i sva se mogu odgonetnuti tijekom čitanja romana. Prvi je da povezuje dva najbitnija motiva romana, glazbu i majčinstvo i to ne ono u odnosu na dijete, već u odnosu na stvaranje. Drugo značenje povezano je s karakterom glavnog lika; ona je kroz cijeli roman rastresena, bijesna, puna strasti koja je više razdire nego usrećuje; preneseno u termin glazbe, ona je distorzirana. Ostala značenja neka čitatelji otkriju sami – objašnjava Vlatka.
Kako nam je rekla, roman je počela pisati prije više od tri godine. Nakon preko petnaest godina pisanja kratkih književnih formi, napokon je osjetila spremnom napisati i roman. Neko vrijeme je tražila pravu temu i odjednom je došla inspiracija za ovu.
- Valjda mi je trebala da se i sama pomirim s nekim stvarima iz vlastite prošlosti, prije nego i ja krenem dalje. Pisanje je trajalo oko dvije godine. Prva verzija bila je gotova za dva tjedna, a ostatak vremena sam je širila i oblikovala u ovo što je sada. Još skoro godina je otišla na uređivanje i lekturu – govori te na naše pitanje je li joj ikad došlo da odustane, odgovara:
- Naravno da je bilo situacija kad se sve to činilo preteškim. Nakon prvog „okvira“, kad je krenulo dopisivanje radnje, sjećam se da mi se u jednom trenutku rukopis činio poput čudovišta sa stotinama krakova koje je trebalo završiti, usmjeriti, povezati, obuzdati u jednu smislenu cjelinu. Kod pisanja je najgore što sve to moraš činiti sa, bez neke objektivne povratne informacije ima li sve to ikakve vrijednosti i smisla i jesi li uopće na dobrom putu... Ali odustajanje nije dolazilo u obzir. Bila sam spremna na to urednik gotov rukopis proglasi lošim i nezadovoljavajućim i to ne bi bilo najgore jer bih znala na čemu sam. Najgore bi bilo da sam odustala, jer onda ne bih imala ni to. Samo propuštenu priliku – jasna je Vlatka koja u rodi grad, zahvaljujući udruzi ZaPis, često dolazi.
- Odrasla sam u Zadru, a studirala sam na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i magistrirala fonetiku i južnoslavenske jezike i književnost, no često dođem u moj grad, jer sam dio Udruge Zadarskih pisaca (ZaPis). Zadar je definitivno bio inspiracija za rodni grad glavne junakinje, ali samo to, inspiracija. Namjerno radnju nisam htjela stavljati u stvarnu okolinu kako bih izbjegla bilo kakvo povezivanje s kulturno-političkom sviješću i mentalitetom kraja. Pogotovo jer se radnja događa od devedesetih godina do danas, što bi uključivalo i ratno doba i ostale komplikacije koje bi samo oduzele fokus s onog bitnog, karakterizacije glavnog lika Kristine – zaključila je Vlatka.