Znate li da je Zadar, krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća, naravno prije savezničkog bombardiranja, proživljavao svoje zlatno razdoblje? Kako u izgradnji, odnosno arhitekturi, tako i u društvenom i kulturnom životu.
Austro-Ugarska je puno ulagala u ovaj obalni grad pa su tako dolazili ljudi iz cijele carevine: neki da bi radili, drugi živjeli, a neki samo uživali. Nicale su tvornice, pa su se tako proizvodili konopi, vosak, tjestenine... Bilo je i mnogo destilerija, od kojih je najpoznatija svakako ona od Luxarda. Ipak, mjesto za uživanje, za šetnje, mjesto sastanaka i rastanaka bila je Nova riva. Tu su se vezivali razni brodovi, ratni, putnički, luksuzni. Zapravo, kako nam je objasnila poznata zadarska povjesničarska umjetnosti, Marija Stagličić, bio je to pravi urbani centar grada.
- Široka cesta koja je vodila od crkve svetog Frane, uz Zeleni trg gdje je bila tržnica i ribarnica, ali nekoliko kino dvorana, i išla duž cijele rive, sve do zgrade Sveučilišta, bila je žila kucavica tadašnjega Zadra, a zvala se ”Alea Tommaseo”. Obuhvaća današnje ulice Zadarskoga mira i Mihovila Pavlinovića – pojašnjava nam Stagličić i uvodi nas u glavnu temu njene nove knjige u izdanju Sveučilišta u Zadru koja će javnosti biti predstavljena u Kneževoj palači, u petak, u 12 sati.
- Naslovom "Nova riva u Zadru: imaginarna slika prošlosti" dala sam naslutiti da se radi o nečemu što više ne postoji. Naime, ponovo sam pokušala ”izgraditi” imaginarnu ulicu, aleju, koja je, nakon rušenja zidina 1868. godine, iz jednoga nedefiniranog gradskog pojasa obgrljenoga zidinama, izronila u novu zadarsku urbanu realnost. Taj je rubni dio grada kratko zabljesnuo, pa nestao u nemilosrdnome razaranju u Drugome svjetskom ratu, točnije te kobne 1943. godine – ističe Stagličić.
Sjaj i rast tadašnjeg Zadra naprasno su prekinule brojne bombe koje su pale i doslovno ga sravnile sa zemljom. Od 18 prekrasnih zgrada koje su se nalazile na Novoj rivi, ostale su samo četiri.
- Nakon rušenja fortifikacija i gradnjom nove rive dobijamo genijalna arhitektonska rješenja. Zanimljivo je kako se tad događa potpuna preobrazba tog dijela grada. U Zadar su stizali i brojni strani arhitekti, neki kako bi učili i proučavali, dok su drugi intenzivno sudjelovali u izgradnji grada. Recimo, Hotel Bristol svečano je otvoren 22. ožujka 1902. godine. Zgradu hotela dala je sagraditi obitelj Borelli. Kavana Lloyd nalazila se u kući Hoberth, točno nasuprot gata na rivi, na istočnoj strani nekadašnjeg trga Laurana. Kavana je otvorena iza 1894. godine i bila mjesto gdje se prvenstveno sastajao viši sloj građanstva – nabraja samo neke zanimljivosti o kojim je pisala u svojoj novoj knjizi.
Ova vitalna 77-godišnjakinja koja već duže vrijeme živi u Zagrebu, provela je oko tri godine skupljajući materijale i pišući ovu knjigu. Kako nam je otkrila, ovo je njezina prva ”virtualna” knjiga.
- Naime, počela sam je pisati za vrijeme pandemije da mi brže prođu dani, no kako je sve bilo zatvoreno i kako se nismo mogli baš kretati, a i samoj mi je teško odlaziti u Zadar zbog zdravstvenog stanja, sve sam radila on-line. Jako mi je puno pomogao ravnatelj Državnog arhiva u Zadru, Ante Gverić, a ja sam u hodu od mlađih učila softvere i aplikacije, kako što otvoriti, skidati, poslati... Nije bilo jednostavno, ali evo, knjiga od 105 stranica je tu – ponosno govori Stagličić.
Uz tekst, priložila je brojne fotografije, ali što je još zanimljivije, katastarske karte.
- Pronašla sam sve zgrade koje su bile uz tu Aleju Tommaseo, sve one koje su bile srušene za vrijeme bombardiraja, ali sam ih uspjela povezati i s njihovim vlasnicima. Da, bio je to pravi detektivski posao – zaključila je ova simpatična bivša profesorica Sveučilišta u Zadru.