StoryEditorOCM
Zadar plusSJAJ RIZNICA

Prof. Nikola Jakšić srednjovjekovnu zlatarsku baštinu izvukao iz anonimnosti: Sve relikvijare u obliku noge izradili su kotorski i dubrovački zlatari

Piše Ivica Nevešćanin
10. travnja 2021. - 11:32

U svom znamenitom djelu „Il Tesoro di San Marco”, obrađujući prebogatu riznicu crkve sv. Marka u Veneciji, Hans Robert Hahnloser na jednom mjestu piše: „Nigdje na svijetu osim u Veneciji ne postoje relikvijari u obliku noge!”. Čuveni povjesničar umjetnosti i jedan od najboljih poznavatelja srednjovjekovnog zlatarskog umijeća te 1965. godine očito nije znao da ti ”unikatni” mletački relikvijari, kako ih ironično naziva Nikola Jakšić, pripadaju korpusu srednjovjekovnog sakralnog zlatarstva Kotora i da su neraskidivo vezani s poviješću tog grada, sve tamo od početka 14. stoljeća. Veliki H.R. Hahnloser te činjenice nije mogao znati jer sve do prije dvije godine o kotorskom sakralnom zlatarstvu srednjeg vijeka nije bila objavljena nijedna studija na stranom jeziku, a on sam nikada nije potegao do krajnjeg juga istočne jadranske obale. Da je barem jednom to učinio, zasigurno bi uočio da su svi relikvijari u obliku noge koji krase rijetke europske riznice izrađene uglavnom u Kotoru i da se većina tih jedinstvenih predmeta od kucanog srebra s pozlatom danas čuvaju u Kotoru ili Dubrovniku.

image
Relikvijar sv. Tripuna iz zbirke crkve sv. Marka u Veneciji
Sakralno Zlatarstvo U Kotoru

Na ovaj bizaran detalj ukazuje Nikola Jakšić, profesor emeritus Sveučilišta u Zadru, u knjizi „Oreficeria sacra nella cattaro medievale” (Sakralno zlatarstvo Kotora u srednjem vijeku) koja je u izdanju Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek 2019. objavljena u Zagrebu i Motovunu. Riječ je, bez ikakve dvojbe, o prvoj cjelovitoj monografiji o kotorskom sakralnom zlatarstvu srednjeg vijeka u kojoj je Jakšić detaljno obradio sve poznate relikvijare nogu, ruku i glava raznih svetaca, ali i druge liturgijske predmete koji se danas čuvaju u Moćniku kotorske katedrale, objasnivši njihov nastanak te otkrivši najvjerojatnije autore glasovite srebrene oltarne pale gradskog nebeskog zaštitnika, svetog Tripuna.

Put u sistematsko istraživanje kotorskog zlatarstva Jakšić je započeo prije desetak godina, na nagovor kolege Radoslava Tomića, koji mu je predložio da se, nakon što je uspješno obradio zlatarstvo Zadarske nadbiskupije, poduhvati kotorskog zlatarstva, o kojem se dotad vrlo malo pisalo i vrlo malo znalo, a sve za potrebe velike izložbe „Zagovori svetom Tripunu”, postavljene u prosincu 2009. u Galeriji Klovićevi dvori, povodom 1200. obljetnice prijenosa moći svetog Tripuna u Kotor, koje je Tomić bio autor. Kao ugledni ekspert za rani srednji vijek Jakšić je prihvatio izazov i otputovao u Kotor gdje je detaljno analizirao sadržaj zbirke katedrale, Moćnika i srebrene pale sv. Tripuna. Uz pomoć fotografa Stevana Kordića, svi relikvijari i predmeti iz zbirke su snimljeni, a na koncu, za potrebe kataloga izložbe, nastao je i tekst u kojem je po prvi put, na jednom mjestu, integralno obrađeno kotorsko srednjovjekovno zlatarstvo.

image
Moćnik katedrale sv. Tripuna

- O kotorskom zlatarstvu srednjeg vijeka pisali su i prije neki domaći autori, poput Cvita Fiskovića ili Bojane Radojković iz Beograda, ali nije bilo cjelovite obrade materijala, opisa svih relikvija, a o potencijalnih autorima, atribuciji pojedinih zlatarskih radova, nije se puno znalo. Također su neki autori, poput spomenute Radojković, koja je pisala o kotorskoj pali i nekim relikvijarima, iznijela čitav niz netočnosti. Izložbu sam iskoristio kao priliku da se konačno ta neprocjenjivo vrijedna baština izvuče iz anonimnosti i da je se, koliko je to moguće u ovakvoj prigodi, obradi i predoči što objektivnije, u skladu s postulatima kunsthistoričarske struke – kaže Jakšić.

Izložba je doživjela veliki uspjeh, a iza nje je ostao pozamašni katalog koji na jednom mjestu obuhvaća kulturnu povijest Kotorske biskupije, njenu arhitekturu, slikarstvo, kiparstvo i zlatarstvo od srednjeg vijeka do modernog doba, te književnost i umjetnost 20. stoljeća.

Iznimno poznavanje šireg povijesnog konteksta i zlatarske tradicije u drugim dalmatinskim središtima, poput Zadra, Dubrovnika, Splita i Trogira, ali i Venecije, omogućili su profesoru Jakšiću da učini nekoliko pionirskih (is)koraka u stvaranju jasnije slike o kotorskom zlatarstvu. Nakon teksta za katalog izložbe, objavio je još nekoliko znanstvenih članaka u kojima je dopunjavao početne spoznaje uspjevši na koncu dati konačnu interpretaciju sadržaja i nastanka najznačajnijih zlatarskih radova, kao što je srebrna pala sv. Tripuna, uz onu s otoka Krka, jedina sačuvana iz tog vremena na našoj obali.

image
Moćnik kotorske katedrale
Nema

- Katalog obrađuje sve relikvijare koji su sačuvani u Kotoru, ali i one koji su dospjeli u Veneciju kao rezultat mletačke pljačke iz 1378. godine. Zato je Hahnloser i pisao o njima misleći da su dio mletačkog zlatarstva, jer nije znao da su relikvijari u obliku noge karakteristični upravo za Kotor i Dubrovnik. Relikvijar noge s moćima sv. Tripuna, kojem se divi veliki njemački znalac, završio je u zbirci crkve sv. Marka kao dio ratnog plijena zapovjednika mletačke mornarice Vettore Pisana, dok sam neke druge relikvijare ruku ili nogu karakteristične kotorske izrade, pronašao u zbirkama Chioggie te Pirana u Sloveniji.

Zašto se baš u Kotoru razvila izrada relikvijara u obliku noge, nije potpuno razjašnjeno. Tradicija seže u početak 14. stoljeća i nedvojbeno su svi takvi relikvijari nastajali u zlatarskim radionicama Kotora i Dubrovnika. Relikvijar nije sadržavao cijelu nogu nekog sveca, a kotorski relikvijari u obliku ruke i noge, nastajali su najčešće kao par. To nam dokazuju, kaže profesor Jakšić, rijetki parovi koji su ostali povezani zahvaljujući natpisima na njima

Svi primjerci izrađeni su na srodan način. Jezgra relikvijara je od punog drveta, a otprilike na polovici njegove visine u drvetu je izdubljeno pravokutno ležište (teka) u koje se umeće relikvija. Cijeli je relikvijar presvučen srebrnim iskucanim limom, a na njega se dodaje dlan ili, pak, obuveno, a kasnije i boso stopalo, koje nema drvene jezgre. Srebrna se oplata na spoju pričvršćuje pozlaćenom vrpcom na kojoj je po matrici iskucani neki biljni motiv.

image
Kotorska zlatna pala u današnjem obliku
Nema

Relikvijari su se izrađivali od stopala do visine bedra, a vremenom se i stil same izvedbe mijenjao, prema što vjernijem anatomskom prikazu noge ili ruke. U početku su stopala bila obuvena, a kasnije su gola s precizno izrađenim prstima. Bedreni dio relikvije zatvarani su posebno dekoriranim poklopcima, na kojima su bila ugravirana imena donatora, prikazi svetaca zaštitnika ili imena naručitelja, pojedinaca, crkve ili bratovštine. Analizirajući stilske odlike i zanatsku vještinu relikvijara, Jakšić je ustanovio da su bili ujednačene kvalitete, sa sličnim tipskim dekorativnim motivima (ornamentima) na pozlaćenim vrpcama. Štoviše, neke od tih vrpca koje su uglavnom korištene za prikrivanje spojeva srebrenih lamela, koristile su se sekundarno, pa tako na pojedinim relikvijama iz baroka nalazimo izvorne vrpce iz 14 stoljeća.

- Upravo ta stilska bliskost uvjetno kazano kotorske zlatarske škole pomogla mi je da lako prepoznam relikvije koje se uslijed povijesnih zbivanja danas nalaze u talijanskim i nekim slovenskim zbirkama, a dva relikvijara u obliku ruke, koje im je darovala Katerina, supruga Sandalija Hranića, između 1405. i 1411. godine, čuvaju se kod benediktinki Samostana sv. Marije u Zadru – kaže Jakšić.

- Uobičajeno je bilo u srednjem vijeku da se relikvijari izrađuju u obliku tijela koje se u njima čuva. Tu praksu uvode i kotorski zlatarski majstori ali ne dosljedno. Naime, oblik ruke, ili pak noge u srednjovjekovnom Kotoru nije izravno ukazivao na dio svečevog tijela koji se u relikvijaru čuvao. U srednjovjekovnom Kotoru to je jednostavno bio standardni oblik za relikvijar. Po tome je usporediv jedino s Moćnikom dubrovačke katedrale. Praksa naručivanja anatomski oblikovanih relikvijara zadržala se u ova dva južnodalmatinska grada sve do 18. stoljeća, a kotorski i dubrovački naručitelji jedini u Europi njeguju tip relikvijara u obliku noge – ističe profesor Jakšić.

image
Slavna Glava, relikvijar glave sv. Tripuna
Stevan Kordic

Kotorski relikvijari u Veneciji i Chioggi dobro su sačuvani, puno bolje, od ovih u Moćniku sv. Tripuna. Kotor je, naime, kao i Dubrovnik, teško stradao u potresu 1667. godine, kada su mnogi relikvijari znatnije oštećeni. Osim toga, kotorske relikvijare stoljećima iznose iz riznica u procesijama na velikom nosaču i nerijetko, kaže Jakšić, padaju s njega pa se tako oštećuju, o čemu i danas svjedoče očevici.

Dva zasigurno najvrednija zlatarska rada kotorskog zlatarstva su Slvana Glava, relikvijar glave sv. Tripuna, i srebrna pala iz kotorske katedrale.

- Treba znati – govori Jakšić – da je zlatna pala, dakle, oltarni retabl koji se kuje u srebru, jedna od udomaćenih formi jadranske gotičke umjetnosti, a to znači ujedno mletačke umjetnosti srednjeg vijeka. Mnoge su mletačke crkve posjedovale takve pale na svojim oltarima. Najpoznatija je, dakako, oltarna pala u bazilici sv. Marka, odakle se ta moda proširila na istočnu obalu Jadrana gdje na žalost, nema sačuvanih mnogo. Kotorska pala je jedna od bolje sačuvanih, a cjelovitija je jedino ona koju je Ivan VIII. Frankopan naručio za katedralu u Krku. I u riznici splitske katedrale sačuvani su dijelovi jedne srebrne pale, među kojima se posebno ističe središnji lik Bogorodice s Djetetom. Poznate su nam, međutim, i arhivske vijesti o takvim palama u Zadru i Splitu, no te su pale u međuvremenu uništene. Najveći broj ih je bio u Dubrovniku, ali one su sve nastradale u „velikoj trešnji” 1667. godine. Bile su postavljene u katedrali sv. Vlaha, zatim kod dominikanaca, a kod franjevaca Male braće čak dvije. O njima svjedoče putopisci koji su prilazili kroz Dubrovnik u 15. stoljeću. Glasoviti lik sv. Vlaha iskucan u srebru, a sačuvan u Dubrovniku, zapravo je ostatak jedne od tih srebrenih pala. Na njoj je prikazan sv. Vlaho kako drži prikaz grada u lijevoj ruci, dok na pali u Kotoru sv. Tripun maketu grada drži u desnoj – tumači Jakšić.

image
Tri najkvalitetnija lika na kotorskoj pali izradio je prema Jakšiću kotorski zlatar Tripun Palma
Stevan Kordic

Kotorska zlatna pala, koja je trebala resiti glavni oltar katedrale, kovana je u razdoblju od 1437. do otprilike 1455. godine. Je li njena izrada u sredini 15. stoljeća bila motivirana činjenicom da je stara pala bila oštećena ili pak nekim drugim razlozima u koje ulazi i nadmetanje sa susjednim Dubrovnikom, koji je također posjedovao takvu palu, Jakšić dvoji. Ipak, valja reći da je izrada pale središnji zlatarski zadatak kotorskih majstora tijekom 15. stoljeća. Sačuvana je do danas, iako u nešto izmijenjenom obliku, ističe profesor koji je pojasnio izvorni oblik pale, ali i predložio najvjerojatnije autore tog kapitalnog zlatarskog rada Kotorana.

- Pala sadrži prikaze dvadeset likova, apostola i svetaca raspoređenih u tri reda, jedan iznad drugog, a na vrhu je Krist uz Bogorodicu i sv. Ivana Krstitelja. Općenito je već usvojeno mišljenje da je reljef Krista i sv. Petra izradio Ivan iz Basela oko 1440. godine, nakon čega se preselio u Dubrovnik. Kotorski zlatar Marin Adamov (ili Adamović) je očito nastavio njegov posao, no do smrti 1445. nije ga uspio dovršiti, te bi se njemu mogla pripisati izrada dvanaest likova. Tri po meni najuspješnija rada na pali izradio je Tripun Palma, kotorski zlatar negdje oko 1454., dok je lik sv. Tripuna prenesen sa starije pale, nastale u 14. stoljeću. U 17. stoljeću, pali se dodaju još dva lika, sv. Frane i sv. Jeronima, koje je izradio Venturin iz Venecije. Oni stilski, ali i kvalitetom odstupaju od prijašnjih radova – kaže Jakšić.

image
Izvorni izgled kotorske pale, sveci i apostoli bili su posloženi u dva reda
Jgoearjgera

Pala se izvorno sastojala od dva niza sa po devet svetačkih likova u svakome, s tim što je u gornjem nizu u središtu stajao Krist Ivana iz Basela, a u donjem sv. Tripun. Većina likova na pali su apostoli, njih dvanaest, a tu su još i sv. Marko, sv. Šimun te Bogorodica i Ivan Krstitelj u kompoziciji Deisisa. U cjelini pala je rezultat rada lokalnih majstora koji su svoje likove kovali u duhu internacionalne gotike.

- Kada sam pisao tekst za katalog tada još nisam znao kome bi se mogao pripisati najveći broj radova na pali, a kome tri za mene najkvalitetnija rada, lik proroka Šimuna i dva postola. Naime, svi likovi na pali još uvijek nisu prepoznati, ali o majstorima, odnosno autorima se, držim, može govoriti. U katalogu sam tada bio predložio da se Marinu Adamovu možda mogu prepisati najkvalitetniji radovi, no kasnije sam spoznao da je on najvjerojatnije nastavio rad Ivana iz Basela, te da je izradio najviše, dvanaest likova na pali. Tri za mene najvrednija rada pripisujem Tripunu Palmi, kotorskom zlataru koji je zanat izučio priženivši se u poznatu kotorsku zlatarsku obitelj, inače korijenima iz albanskog Drača. On je, u razdoblju između 1473. i 1483. boravio na dvoru velikog kneza Ivana III. u Moskvi, gdje je, kao vrstan majstor, bio pozvan da izradi neke zlatne predmete.

image
Prikaz grada Kotora u desnoj ruci zaštitnika sv. Tripuna s kotorske zlatne pale

Najvažnija za Kotorane bila je ipak Slavna Glava, relikvija njihovog zaštitnika sv. Tripuna. Taj kršćanski mučenik porijeklom iz Kampsade u Maloj Aziji, stradao je u Niceji polovicom 3. stoljeća, upravo odsijecanjem glave. Glava je najvjerojatnije zajedno s tijelom već u razdoblju ranog kršćanstva prenesena u Konstantinopol, a odatle početkom 9. stoljeća (po tradiciji 809. godine), dospjela je u Kotor. Prilikom napada bugarskog kralja Samuila na Bizant i Duklju 998. godine, relikvija je otuđena Kotoranima. Nedugo nakon Samuilovog poraza svečevo tijelo se vraća u Kotor posredovanjem bizantskog cara Bazilija II, dok Slavna Glava ostaje u Konstantinopolu sve dok je 1227. godine nije pronašao i vratio kotorski trgovac Matija Bonasci. Od tada do danas, nikad nije napuštala okrilje kotorskih zidina.

- Izložbom i katalogom „Zagovori svetom Tripunu”, a potom i različitim znanstvenim člancima koji su na to kao posljedica nadovezali, mislim da smo uspjeli bokokotorsku umjetničku baštinu, barem onaj njezin dio koji nije bio dobro poznat, apsolutno izvući iz „anonimnosti”. Barem donekle, jer do ovog izdanja na talijanskom o srednjovjekovnom zlatarstvu, sve dosad napisano bilo je isključivo napisano na hrvatskom jeziku, koji nema osobito široku čitateljsku publiku. Upravo zato, što nisu poznavali građu iz Boke, neki su strani, inače vrlo ugledni znanstvenici, bili zavedeni u svojim istraživanjima i interpretacijama mletačke građe. Sada se, vjerujem, takve stvari neće više lako događati – zaključuje profesor emeritus Nikola Jakšić.

image
Naslovnica Jakšićeve knjige o sakralnom kotorskom zlatu na talijanskome
Naslovnica Knjiga
Živopisni Ivan iz Basela

Jedan od autora kotorske pale, zlatar Ivan iz Basela bio je vrlo živopisan lik. Johannes iz Basela u Kotor se doselio iz Venecije u kojoj je bio napustio suprugu. Isto je napravio u Kotoru, oženio se, uzeo miraz i napustio drugu suprugu kako bi pobjegao u Dubrovnik. Kotorani su dojavili Dubrovčanima da se radi o varalici koja je iza sebe ostavila dugove pa su ga gospari ubrzo utamničili. Kako se međutim radilo o vrsnom zlataru, njemačkom je majstoru dok je bio iza rešetaka stigla narudžbu dubrovačkih franjevaca za izradom raspeća odnosno relikvijara u kojem će se čuvati komadića drvenog križa na kojem raspet i umro sam Krist. Dubrovački dokumenti bilježe da je Ivan prihvatio narudžbu 28. siječnja 1440. godine, rok za izradu je bio tri mjeseca i posao je, prema zapisima, uspješno završio.

Jakšić je do tog otkrića došao smatrajući da srebrno dubrovačko Raspeće po svojim tipološkim osobinama i korištenom materijalu (brušeni gorski kristal), ne može biti djelo majstora odgojenog u domaćim zlatarskim ateljeima. Odnosno da ga je mogao napraviti samo zlatar koji se u Veneciji upoznao sa samom tipologijom takvih raspeća-relikvijara i naravno s tehnikom rada u gorskom kristalu.

Uzor za jedan takav vrhunski zlatarski rad Ivan iz Bazela je, prema Jakšiću, imao u raspeću koje pripada poznatoj seriji križeva koju predvodi čuveni relikvijar Svetog Križa napravljen za Scuolu Grande di San Giovanni Evangelista u Veneciji. Na dubrovačkom primjerku sve je, navodi Jakšić, u suglasju s ovim čuvenim mletačkim relikvijarom, koji je ovjekovječen na platnima „Procesija na Trgu Sv. Marka” Gentilea Bellinija 1496. godine i „Čudo s križem koji je upao u kanal Sv. Lovre” istoga slikara, nastalo četiri godine kasnije. U tu seriju spadaju i „Čudo relikvije Sv. Križa na Rialtu” Vittorea Carpaccia te „Darivanje relikvije Sv. Križa Scuoli di San Giovanni Evangelista” Lazara Bastianija. Konačno, obitelj Vendramin, sredinom 16. stoljeća, naručuje kod Tiziana grupni portret pred relikvijarom Svetog Križa na oltaru.

image
Raspelo-relikvija Sv. Križa koje je u dubrovačkom zatvoru izradio Ivan iz Basela
Photographer: Zivko Bacic
22. studeni 2024 02:28