Ovo je jedna tipična priča o hrvatskom uspjehu. Onda kad nemaš ništa, kad su ti uvjeti ravni nuli, kad ti nitko ne pomaže, a ti, za dišpet svima, pokažeš koliko ljubav prema onome što radiš može biti jača od svih prepreka koje ti postavi život. Ovo je priča o 21-godišnjoj Petri Bikić iz Zadra, zaljubljenici u konje i konjički sport, koja je svoju strast prema ovim plemenitim životinjama pretvorila u životni poziv.
Petrin zadnji uspjeh ravan je predlošku za film. Ona je, naime, prije mjesec dana, osvojila Preponski kup grada Sinja, bez matičnog kluba, bez i jednog dana treninga s kobilom Pianom nenaviknutom na tamošnje uvjete i bez podrške grada ili županije. I tako je jedna Zadranka, s konjem iz Zadra, nastupala za Konjički klub 'Kolan' iz Šibenika jer njezin rodni grad nema klub s pogodnim uvjetima za treniranje.
No, kako je Petra završila s peharom u Sinju?
Najbolje da krenemo ispočetka.
Kako nam kaže simpatična Petra, ljubav prema konjima osjetila je dok je još bila dijete.
– Još kao mala djevojčica kada bih na TV-u vidjela konja sve bi tog trenutka stalo, a kad bi obiteljski negdje putovali autom, zalijepila bih se uz prozorsko staklo u nadi da ću negdje, na nekoj livadi, vidjeti konje. Makar i na sekundu! Znala sam da ću se jednog dana baviti njima. Kad sam imala jedanaest godina, vidjevši da je "vrag odnio šalu", tata me je odveo u Konjički klub "Epona", upisao i ostavio na prvom satu jahanja. I od tada, pa do danas, ja i dalje, s jednakom strašću, jašem i treniram – priča nam Petra sjajnih očiju. Zapravo, tu ljubav koja zrači iz nje možete osjetiti i bez da išta govori.
U deset godina, koliko je provela u KK "Epona", toliko je napredovala da je prije dvije godine, s nepunih dvadeset, počela poučavati djecu. Naravno, za to je morala polagati ispite kako bi dobila licenciju za izdavanje jahačkih dozvola. No, i to je bio trnovit put.
– Ja bih inače trebala pozvati suce u naš klub i onda bi moji polaznici, njih desetak, za tu dozvolu trebali uredno polagali na terenu na kojem su vježbali i koji konji poznaju. No, zbog nedostatka uvjeta, sa svim svojim jahačima i konjima morala sam odlaziti u druge gradove kako bi oni tamo polagali. Zamislite samo taj tramak i trošak! Također sam sama za moju trenersku dozvolu, FEI level 1, polagala u Zagrebu – pomalo razočarano kaže Petra, koja je tako, u posljednjih nekoliko godina, prošla tisuće kilometara vožnje.
– Godinama sam putovala u Šibenik i Zagreb kako bih odradila kvalitetne treninge i sudjelovala barem na dva ili tri turnira godišnje, jer samo tako mogu napredovati, i ja i moj konj. Ponavljam, normalne radne uvjete mi ovdje nemamo! Oni ovise o vremenu: ako je kiša, nastane blato, ako je vruće, zemlja je kao beton. Na takvom terenu jednostavno se ne može jahati, a kamoli trenirati! Zadar, u dvadeset i prvom stoljeću, ne može zadovoljiti kriterije za organiziranje jednog konjičkog natjecanja – objašnjava Petra ovaj sport, koji je, u gradu košarke (i nogometa), relativno stran pojam. Uglavnom svi se čude kad kažem da se bavim jahanjem u Zadru!
– Kako bih mogla putovati s konjem, recimo u Zagreb, gdje je većina turnira, moram imati jak automobil, prikladnu prikolicu, platiti troškove puta, smještaj za mene i za konja, i to barem dva dana prije samog turnira, jer moram utrenirati konja u uvjetima na koje nije naviknuo. Mi doslovno s livade dođemo tamo, u moderni klub, kao potpuni autsajderi. Oni su svjetlosnim godinama ispred nas. Primjerice, kako bih se uopće pripremila za neki turnir, za sebi moram sklepati improvizirane prepreke od bačava i dasaka, naravno birajući idealne vremenske uvjete, dok treneri u Zagrebu imaju vikend-turnire među klubovima kad god požele. Što da vam dalje govorim – objašnjava Petra, koja je prije nekoliko mjeseci napustila KK "Epona" i koja je, unatoč stvarnim i figurativnim preprekama, bila uporna i nije odustajala.
I zapravo se tako našla na tronu u Sinju. Petrino jahačko iskustvo, posebna povezanost s konjem i neopisiva želja za dokazivanjem, rezultiralo je odličnim rezultatom – Petra i Piana su u zadnjoj utakmici, na visini od 90 centimetara, jedine bile bez grešaka! Ni mjesec dana prije toga, "pokosila" je konkurenciju u dresurnom jahanju na Dalmacija kupu, bez treninga.
– Zapravo sam s Pianom došla samo vježbati jer je ona dosta neiskusan konj i mi uopće nismo bile istrenirane, tako da se nisam uopće fokusirala na natjecanje, a kamoli na pobjedu, već samo kako bi skupili dovoljno iskustva i naučila je nešto novo. Na kraju smo osvojile prvo mjesto u konkurenciji od petnaest natjecatelja – pohvalila se uz široki osmijeh Petra, dodajući kako joj je to bio ogroman vjetar u leđa, baš poput njezine prijateljice Ane Andabak.
Kako to obično bude, u njezin je život, onako sudbinski, prije dvije godine, ušla još jedna velika ljubiteljica konja, Ana, s kojom je odmah "kliknula". Ana je zapravo vlasnica Piane. Kupila ju je kako bi smirila žarku želju za vlastitim konjem kojeg je imala još od djetinjstva. Dovela ju je u "Eponu" i upoznala Petru.
Njih su dvije vrlo brzo shvatile da se uvjeti, i u samom klubu, i u gradu Zadru, neće promijeniti ako ne preuzmu stvari u svoje ruke. I tako su krenule...
– Nije bilo adrese na koju nismo poslale upit da nam se ustupi teren kako bi mogle osnovati ozbiljan konjički klub, održati kvalitetna natjecanja i tako promovirati naš grad. Jer, realno, ovo je skup sport i ljudi koji bi dolazili na turnire, zasigurno bi bili odlični potrošači. Svima su puna usta sportskog turizma, a mi koje smo ponudile gotov projekt, i naglasile da ćemo sve preuzeti na sebe, nikad nismo dobile odgovor ili barem reakciju – objašnjava Ana početak borbe s vjetrenjačama, koju je odlučila okončati kupnjom zemljišta.
– Petra i ja prije nekoliko dana osnovale smo Konjički klub "Zadar" i 6. listopada krećemo u njegovu izgradnju. Cilj je početkom sljedećeg mjeseca staviti naše konje u njihove nove štale. Znam da će to biti težak posao, ali želimo našim sugrađanima omogućiti da imaju gdje jahati, trenirati za sportska natjecanja i, ono najbitnije, ponuditi prve u Zadru terapijsko jahanje za koje godinama imamo stotinu upita. Imat ćemo za to licenciranu trenericu, našu dragu prijateljicu Kristynu Rygolovu, Čehinju koja predaje na Sveučilištu u Zadru, i koja će zasigurno pomoći tim mališanima s posebnim potrebama – govore i Ana i Petra, dovršavajući jedna drugoj rečenice.
Kako nam objašnjavaju Petra i Ana, konjički sport je idealan za djecu jer ih osim boravka u prirodi uči motoričkim sposobnostima, ali povrh svega usađuje ogroman osjećaj odgovornosti, kao možda ni jedan drugi sport.
– Gledajte, vi prvo morate konja pripremiti za jahanje, staviti mu uzde, sedlo i sve što je potrebno, a kad ste gotovi s treningom, ne možete tu životinju samo ostaviti u štali. Ako se ona oznojila, morate je oprati, a zatim dobro posušiti da se ne razboli. Morate pospremiti sve stvari koje ste skinuli s konja i tek onda možete kući. Zapravo, najjednostavniji dio je samo jahanje – ističe Petra, dok Ana govori kako je Petra najbolji primjer odgovorne osobe.
– Vi kad razgovarate s Petrom u potpunosti zaboravite da ona ima tek dvadeset i jednu godinu! Ha, ha sve je to zahvaljujući konjima, kao da je morala odrasti brže od svojih vršnjaka – smije se Ana dok grli svoju prijateljicu, buduću poslovnu partnericu.
Ovim dvjema ambicioznim mladim ženama više ništa ne može stati na put ka sreći. A, njihova je sreća u zvuku konjskih kopita, u galopu i kasu, uzdama u rukama i vjetru u kosi na životinji za koju žive.
PRVI KLUB U ZADRU OSNOVAN JE 1956. GODINE
Prvi ustrojeni konjički klub u Zadru bio je KK "Jadran". Osnovan je davne 1956. godine, a bio je pod upravom tadašnje vojske, i kao takav jedini u to doba u Dalmaciji. Okupljao je najviše školsku i radničku mladež, a nekad bi imao i do 150 članova. Teren nogometnog kluba Zadar bio je odabran za održavanje turnira u preponskom jahanju, a zapisi govore da je na jednom od turnira bilo oko pet tisuća ljudi, što natjecatelja, što znatiželjnih gledatelja.
Klub se ugasio 1961. godine da bi nakon četrdeset godina nedostajanja konjičkog sporta u Zadru 2000. godine počeo s radom KK "Epona".
Bez Mirka i Suzane bilo bi puno teže
Petra je željela zahvaliti ljudima koji su joj u nevolji najviše pomogli, a to je Mirko Penić, predsjednik Konjičkog kluba "Alkar" i glavni pokretač Dalmacija kupa.
– Ovo je zapravo prva godina, nakon dugog vremena, da su se ponovno počeli održavati turniri u Dalmaciji, i to je najviše njegova zasluga. On me ugostio u Sinju, i zbog njega sam se uspjela pripremiti tri dana ranije s Pianom. I moram zahvaliti dragoj Suzani Živković, predsjednici KK "Kolan" iz Šibenika, koja mi je ustupila mjesto u svom klubu, i koja mi je jako puno pomogla kako bih postigla ove rezultate. Bez njih, bilo bi mi puno, puno teže... – priznaje Petra.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....