"Bog je stvorija čovika, a Zadar košarku"! Čuvena rečenica koja se godinama prenosi na sve naraštaje zadarskih navijača, nastala je u "radionici" gospodina Tonćija Oštrića, jednog od onih koji su "skovali" plan prepoznatljivosti grada Zadra. Sedamdesetgodišnji Oštrić nam je kroz svoja sjećanja nastojao dočarati zlatno doba košarke, kad se praktički živjelo zajedno s ovim sportom ....
- Cijela priča je započela 1965. godine, kroz veliko finale s ljubljanskom Olimpijom, za mene i mnoge, utakmicom koja je naš Zadar stavila na svjetsku košarkašku kartu. Dvoboj u to vrijeme jednog od najboljih bekova u Europi, Ive Daneua i našeg Giuseppea Giergje, bio je ogled košarkaških divova. Na kraju se Daneu nije najbolje osjećao, mi smo slavili, gorjela je istočna tribina, ma gorio je cijeli grad. Feštu smo završili ispod Pinovog prozora na Kalelargi, dakako pjesmom u njegovu čast i čast Zadra – započeo je Oštrić, veliki zaljubljenik u košarku.
Možete li se sjetiti koje godine je u Jazinama postavljen transparent s kojim smo započeli razgovor, te kako je i gdje nastao?
-Možda ću faliti koji mjesec, međutim, siguran sam da je nastao između 1966. i 1967. godine. Radili smo ga zajedno Laci moj školski kolega, čije sam prezime zaboravio, koji je kasnije otišao u Bosnu i Hercegovinu. Sve potrebno za transparent prikupili su naši prijatelji, dok smo ga mi u svima znanoj Ledani marljivo stvarali. U to vrijeme, u Zadru se igrao odličan rukomet, uz njih se stalno vezalo kako igraju poput tornada, otuda i naziv navijačke skupine Tornado. To nam je izgledalo najprimjerenije za igru kakvu smo gledali tih godina.
Nema onoga tko se neće složiti s činjenicom da su u to vrijeme Zadar i košarka bili jedna duša i jedno tijelo. Kako je to izgledalo iz Vašeg kuta?
- Neću nimalo pretjerati ako kažem kako je to zapravo bio pokret. Nama je košarka bila na prvom mjestu, bježali smo iz škole gledati ne samo utakmice nego i treninge, ona nas je zbližavala. Ne smije se preskočiti kako smo naše igrače pratili kroz druge sportove jer su od Pina koji je igrao nogomet za Tekstilac, Velimira Čubrića, svestranog sportaša koji je jednako dobro uz košarku igrao, rukomet i nogomet. Isto vrijedi za mnoge druge primjerice Marka Ostarčevića i Juru Koštu koji je također bio dobar rukometaš. Ili Pere Jelića koji je po meni trebao biti prvi vratar ondašnje države. Ma što da vam kažem , košarka je bila "virus" koji se širio na sve sportske grane.
Odlazili ste u Jazine dok još nisu bile nimalo slične današnjim. Kako ste se snalazili za ulaznice, zna se da su gužve bile neopisive
- Bila je prava umjetnost naći mjesto, praktički smo stajali jedan na drugome, visjeli po kamenim zidovima oko dvorane, ali nas ništa nije moglo spriječiti da dođemo na utakmicu. Kad se samo sjetim da su svlačionice praktički bile " bazen", onda sam sve rekao o uvjetima u kojima se igrala najbolja košarka. Kasnije se dotjeralo "staru damu" , izgradile se tribine i ostalo. Nema utakmice na kojoj se moglo sjediti, naprotiv svi na nogama. Uvijek se sjetim Lea Pincetića poznatog po svojim bravurama kojima je poticao navijaače. Jednom prigodom su mu rekli: " Leo, ti si dirigent najvećeg orkestra n svijetu"!
Možete li djelomice opisati ondašnju košarku koju je igrao Zadar?
- Neću nimalo pretjerati ako kažem da je sve izgledao kao danas u NBA ligi, odnosno , u tri poteza lopta bi bila u suparnikovom košu. Igralo se toliko brzo da se do pojve Krešimira Ćosića, centri nisu uspjeli vratiti u obranu, niti otići u napad, praktički su ostajali u središnjem krugu, jer je lopta doslovce letjela kao munja. Sve sam vam rekao slikovito i u kratkim crtama!
Ono čime se Zadar može pohvaliti, osim velikim brojem trofeja, jest činjenica da svoje znanje nisu skrivali od drugih. Koliko znate o tom fenomenu?
- Mislim d je dovoljno kazati da je i jedan Aleksandar Nikolić, kasnije trofejni trener u bivšoj državi, dolazio u Zadar gledati kako izgleda košarkaška avangarda koju je predvodio Giergja. Čovjek se hvatao za glavu koliko ga je fasciniralo umijeće mnogih igrača Zadra. Nadalje , Zadar je tih slavnih godina sa svojih dvanaest igrača tresao cijelu Europu ! Splićani dobro znaju od koga su učili košarku, dolazili su kod nas, neka se ne uvrijedi nitko , igrati u majicama dugih rukava, nisu znali da se košarka igrala u kanotjerama. Branko Radović otac splitske košarke, stalno je u Zadar slao Ratu Tvrdića neka gleda i uči kako igra Pino. Koliko znam Rato to nikad nije skrivao, naprotiv, javno je govorio na tu temu.
Bilo je i trenutaka kad je Zdar znao posegnuti za nekim igračem s strane , u natjecateljskom dijelu sezone, jednako i pripremnom? Možete li istaknuti neka od tih imena?
- Koliko me sjećanje služi, tri je godine u momčadi kao prvi "stranac" bio Mihajlo Pfendt – Mifta , Riječanin visok 209 cm, što je u to vrijeme bio pravi pojam visokog igrača. Ili, kad je Zadar odlazio na turnire u Italiju, gdje su uzimali trofeje, koje se ponosno stavljalo u izlog knjižare preko puta Svetog Šime, da svi znaju kako nas prezentiraju u Europi, znalo se posegnuti za ponekim igračem. To se osobito odnosi na Živka Kasuna koji igrao za Željezničr iz Karlovca, pa Petra Skansija i Zvonka Petričevića. Zasigurno je bilo i drugih, njih sam se posebno sjetio.
Zadrani su ostavili velik trag u reprezentaciji bivše države, Pino Giergja i Krešimir Ćosić najviše. Nedvojbeno to vam je u lijepom sjećanju?
-Moram najprije krenuti od Pina kad je zajedno s Radivojem Koraćem i Ivom Daneuom, krenuo stvarati jednu novu eru košarke u ondašnjoj Europi i bivšoj državi. Nema tko se nije ponosio s Pinom. Dok na Velebitu još nije bio odašiljač, mi smo u Zadru mogli pratiti TV prijenos preko talijanskog programa , mislim pritom na Olimpijske igre u Rimu 1960. godine u Rimu. Ili, tko nije bio ponosan na Svjetsko prvenstvu u Brazilu, gdje je osvojeno srebro , a naš Pino jedan od nositelja igre. Zamislite taj uspjeh neki su proglasili neuspjehom ! Kasnije je Krešo nastavio Pinovim stazama.
Spomenuli ste Krešu za kojeg su mnogi govorili kako nikad neće postati pravi košarkaš. Onda se zasigurno sjećate da se upravo Giergja zalagao za njega na svim razinama?
- Sjećam se ga se onako štrkljastog, uz to je još pušio, srećom brzo se ostavio i tako se spasio, odnosno, mogao je normalno početi trenirati. Valjalo mu je nabaciti kilažu kako bi svoju košarkašku lucidnost posve oplemenio, što je kasnije i potvrdio. Još mi u glavi odzvanjaju Pinove rečenice, kad je gostovao u jednoj sportskoj emisiji Radio Zagreba i bio uporan u tvrdnji kako će Ćosić postati najbolji europski igrač. Sutradan su se svi ne samo u Zadru, nego u cijeloj državi grohotom smijali, međutim, dobro je da to nije pogodilo Krešu, kamoli Pina koji je imao ekspertno oko za pronaći pravi kalibar igrača. Kasnije, Giergjinim uvjeravanjima nije mogao odoljeti ni tadašnji izbornik Ranko Žeravica. Drago mi je da se to zapisalo, da nove generacije onih koji prate zadarsku košarkašku povijest i sadašnjost , znaju tko je bio udarni tandem bivše države, dvojac koji je pred sobom "rušio" Europu. Nažalost, na takve će Zadar morati sačekati, jer su oni koji znaju što je košarka , naprasno udaljeni iz nje.
U kojoj mjeri pratite današnju košarku u Zadru?
-Iskreno, nisam odustao od košarke, ali nemam što vidjeti. U moje vrijeme igrači su igrali mukte, praktički za šalicu toplog čaja. Ovi danas uzimaju novac i ne daju ništa. Ne mogu ni slobodno bacanje pogoditi, onda nemamo o čemu pričati, niti ih pogađa poraz, a mi smo tugovali danima. Da se previše ne ljutim, ovdje ću se zadržati, kako nekoga ne bih uvrijedio ,a to najmanje želim.
Sedamdesetih godina prošlog stoljeća otišli ste u Ameriku, postojbinu košarke i koliko mi je poznato uvelike ste pratili NBA pozornicu....
-Imao sam privatan posao u Americi , ali me to nije smetalo da pratim NBA košarku jer me načinom igre, dakle brzinom i jednostavnošću neodoljivo podsjećalo na moj Zadar. Ono što me najviše oduševilo u razgovoru s Amerikancima jest činjenica da znaju kakva je atmosfera bila na utakmicama Zadra u Jazinama. U Golden State dvorani uvijek sam se osjećao kao kod kuće, jer tamo vam TV kamere u velikom dijelu prate shou na tribinama. Iako sam se za stalno vratio živjeti u Zadar, i dalje pratim NBA scenu i snimam utakmice , pa ih gledam i po nekoliko puta. Kad odem posjetiti svoju obitelj u SAD - u obavezno idem na neku NBA utakmicu.
PINO JE SVJETSKI FENOMEN!
Pino Giergja za mene je svjetski fenomen, ne samo zato što i u svojoj 83 godini još uvijek igra košarku, nego zbog onoga što je značio ne samo za zadarsku nego i europsku, usudim se kazati i svjetsku košarku. Vjerujte, da nije bilo Pina , ne bismo govorili o Zadru kao gradu košarke. Mogu ljudi pričati ovo i ono o njemu , međutim, sve je to plod njihove ljubomore, jer svjedok sam vremena u kojem je Pino svakog suigrača nastojao napraviti boljim, pomagao je svima. Krešo je najbolji primjer! Pino? Ako bih mogao napraviti selekciju, idealan tim , onda Giergja nedvojbeno spada među tri najbolja play – makera bivše Jugoslavije. U najkraćem – čudo od igrača!Imao je sve: tehniku, brzinu, šut , gipkost, pregled igre , karakteristike lidera i kao šlag na tortu mentalitet rođenog pobjednika. Bio je prznica, svađalica, u stalnom sukobu sa sucima, suigračima, suparnicima, nerijetko i sa samim sobom. Ali, sve je to bilo fer i korektno s njegove strane.
„KAKO SU IGRALI NAŠI?”
- Kako su igrali naši, bilo je prvo pitanje moje mame kad sam se vraćao s utakmice. Nije je bilo briga jesam li gladan i da mi čim prije namaže fetu kruha i masti s malo cukra odozgor. Eto, vidite koliko su svi živjeli za košarku, jer to nije bio samo moj primjer nego mnogih.
"Majko, koliki je ovi čovik"!
-Sjećam se jedne utakmice, Zadar je igrao u Eurokupu protiv VEF Rige, u momčadi su imali slavnog Janisa Kruminša, reprezentativca Rusije, visok 225 cm i težak 141 kg. I onda je moj otac kad bi nakon utakmice došli kući uzeo metar u ruke i počeo mjeriti zid u sobi, pa mu je zaključak bio: "Majko, koliki je ovi čovik"!