Mlada zadarska umjetnica, kiparica Zvonimira Karavida o avanturi uređenja stana: "Od samog početka smo znali da u svom domu ne želimo tipičnu priču!"

U moru interijera kopiranih s Pinteresta i Instagrama, rijetkost je danas pronaći dom s osobnim pečatom, uređen sa stilom, po guštu i zahtjevima onih koji u njemu žive. Baš takav dom stvorila je mlada zadarska umjetnica, kiparica Zvonimira Karavida, koja je s nama podijelila priču o avanturi uređenja stana koji dijeli sa zaručnikom Vilkom.

Gornji kat jedne od kuća u nizu, koje su prepoznatljivi urbanizam zadarskog predjela Novi Bokanjac, Zvonimira i Vilko počeli su uređivati prije pet godina. Odluku da će živjeti u predgrađu, u kući iznad Vilkovih roditelja, donijeli su relativno lako i brzo, no sam proces uređenja, tada roh-bau, prostora od 75 metara četvornih na prvom katu, pokazat će se puno složenijim i sporijim. Međutim, istodobno vrlo zanimljivim i dinamičnim, pod teretom brojnih odluka koje je trebalo donijeti.

– Od samog početka smo znali da u svom domu ne želimo tipičnu priču. Ni ono što najčešće viđamo oko sebe, ni nešto iz časopisa, što izgleda kao savršena kulisa za fotografiranje bez atmosfere pravog doma. Željeli smo da to bude naša priča, da u uređenje unesemo pečat obiju naših osobnosti i ono što nam je važno, poput komada namještaja koji su generacijama u našim obiteljima i također imaju svoju povijest i priču. Upravo takvi detalji, kojima smo posvetili najviše vremena i pozornosti prigodom uređenja, razlog su zašto danas toliko uživamo u svom domu – kaže nam 29-godišnja Zvonimira, dodajući kako nisu željeli pristajati na kompromise, bez obzira na to što im je većina rasporeda u prostoru već bila uvjetovana.

 

Vidi se već s vrata
 

I zaista, već i prvi pogled s vrata bit će dovoljan da shvatite kako je riječ o domu jedne umjetnice, diplomirane kiparice, te ljubitelja književnosti kojemu je strast ujedno i svakodnevni posao. Naime, 38-godišnji Vilko je profesor hrvatskog jezika i književnosti. Kako oboje vole prozračne, otvorene prostore čistih i jednostavnih linija, već na početku uređenja dočekala ih je dilema: kako na kreativan i praktičan način smjestiti brojne knjige i umjetnine a da pri tome ne zaguše prostor i, umjesto urednog, kakvome naginju, dobiju kaotičan dnevni boravak koji pati od viška stvari.

Problem su riješili sami, dizajnirajući modularnu komodu od zida do zida koja je “sakrila” sav višak koje nisu željeli javno izložiti. Pogotovo što zidne police nisu dolazile u obzir jer su zidovi morali biti oslobođeni bilo kakvog sadržaja, kako bi ostali savršena bijela kulisa za umjetničke slike. A baš ta kućna galerija posao je kojemu su se najemotivnije posvetili i u njemu najviše uživali.

– Uh, to je trajalo dugo. Možda i predugo. Tri i pol godine sigurno. Uvečer bismo postavili slike, a onda ujutro zaključili da nismo zadovoljni pa sve ispočetka. Skidaj, gletaj zid, buši nanovo – smije se Zvončica, kako je zovu prijatelji.

 

– Od starta smo odlučili kako ćemo u kući imati samo umjetnine i uporabne predmete koje svakodnevno koristimo. Nikakve ukrase ili dodatke čija je svrha isključivo dekorativna. Na zadnjoj godini moga studija na Akademiji primijenjenih umjetnosti, kada sam odlazila iz Rijeke, kolegice s fakulteta odlučile su mi svaka pokloniti po jedan svoj rad. Danas sam ponosna što ih sve imam na zidu u našem domu, neke od njih su već postale afirmirane umjetnice. Htjeli smo imati i nešto od naših naivaca, zato vidite ovog Lackovića, a na poklon od mog ujaka dobili smo jednu Dürerovu grafiku. Vilko je posebno ponosan na Julija Knifera, ta apstraktna grafika njegova je velika ljubav, a ja na Lovrenčića, s kojim sam odrasla i koji je u naš stan došao kao obiteljski poklon.

 

 

Zadnja slika s kojom smo zaključili ovu našu kućnu galeriju je Đuro Pulitika. Sve što ima treću dimenziju moje je djelo, poput ove agave od bronce koja je moj studentski rad ili sjeme maka koje je istodobno skulptura i uporabni predmet – govori nam ova mlada umjetnica dok nas vodi kroz svoj dom, gdje posebno mjesto imaju periske od stakla, Zvonimirin hommage posebnoj školjci koja je gotovo izumrla u Jadranskome moru. Počela ih je raditi prije nekoliko godina, kako bi od zaborava zaštitila ovu vrijednu i rijetku vrstu koja je, nažalost, doživjela masovni pomor.

– Staklo je materija koja ne prekida prostor, ne zaklanja vid, a njegova prozirnost čini ga jedinstvenim među svim materijalima. Svaka moja periska je jedinstvena zato što nije rađena u kalupu, nego je slobodno rezana rukom iz običnoga prozorskog stakla, a zatim polegnuta u peć na pripremljenu podlogu u koju sam intuitivno utiskivala predmete koji obilježavaju moju svakodnevicu ili sam ih pronašla u šetnji uz more – govori nam Zvonimira o svojoj trenutačnoj inspiraciji.

 

Sve po mjeri
 

U stanu posebno mjesto zauzima lampa od drva, rad mladog kipara Antuna Ružolčića, a u dnevnom je boravku i stalak za biljke iz iste serije. Tu je i diptih mladoga zagrebačkog ilustratora Dominika Vukovića. Zvonimira kaže kako bi voljela da više ljudi slijedi njezin primjer i pažnju pokloni radovima mladih umjetnika.

– Umjesto plastičnih printeva kojima smo okruženi, a koji nisu toliko ni jeftini, puno je bolje i vrjednije priliku dati mladom umjetniku, studentu, koji tek čeka na svoju afirmaciju. Time u svoj dom unosimo unikatni rad, a usput nekome pomažemo. Ja bih uvijek radije uokvirila radove svoje djece ili nećaka, ili se čak odvažila sama nešto izraditi – kaže Zvončica.

Od namještaja, samo kauč i krevet u spavaćoj sobi su kupljeni u salonu namještaja, a sve drugo je izrađeno po mjeri ili od restauriranih komada koje su dobili iz obiteljskih šufita i podruma, poput staklene domižane Vilkova djeda iz Primoštena. Pa tako u drugoj, manjoj, spavaćoj sobi imaju originalan, savršeno očuvan namještaj koji je Zvonimirina mama imala kao djevojčica, prije 50-ak godina. Sve je tu, od kreveta i ormara do pisaćeg stola i noćnog ormarića.

 

U blagovaonici se nalazi stari hrastov stol njezinih bake i djeda koji su sami restaurirali, osvježili i kombinirali s modernim prozirnim sjedalicama. Posebno su ponosni na noćne ormariće u spavaćoj sobi koje su dizajnirali svatko za sebe, po svojim potrebama.

Iako su stropovi u stanu neobično visoki, na najvišoj točki i pet metara, hrastov pod s dozom patine koji se proteže cijelim prostorom daje potrebnu dozu topline. Kako su dominantne boje dnevnog prostora siva, bijela i boja drveta, Zvonimira je kontrast odlučila postići kuhinjom koja je, potpuno neočekivano, tirkiznoplava.

 

– Da, kuhinja je posebna priča. Htjeli smo kontrast, odmah smo znali da će biti plava, ali trebalo je vremena da se odlučimo baš za ovu nijansu. Danas, kada je to hit-boja, na izbor imate more plavih nijansi, ali prije četiri godine, kada smo mi uređivali, bio je skroman – govori nam Zvonimira. No, dojam koji su željeli, ipak su postigli, i to odabirom neobičnih i vrlo efektnih zidnih pločica u sivo-plavoj boji koje svojom reljefnom glazurom kuhinji ravnih ploha daju potrebnu dinamiku.