Najstarija datirana fotografija u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici snimljena je 25. ožujka 1850. godine i prikazuje Ivana Marasovića, jednog od najznačajnijih skradinskih načelnika u 19. stoljeću. Snimljen u dobi od 19 godina, dužnost je obavljao besplatno punih 15 godina! Na drugoj najstarijoj fotografiji nalazi se Bonaventura Vidović, Marasovićev dobar prijatelj.
Te dvije dagerotipije, odnosno pozitivi na staklu, nalaze se u fondu Znanstvene knjižnice u Zadru. Treća, i posljednja koja se čuva u Donatovom gradu, nalazi se u Narodnom muzeju. To su jedini sačuvani zadarski primjerci te pionirske fotografske tehnike, dok ih u Hrvatskoj ih ima svega tridesetak. Dagerotipiju je patentirao Francuz Louis Daguerre i smatra se najstarijim fotografskim postupkom.
Zahvaljujući upornosti, znanju i strasti zaposlenika Znanstvene knjižnice, te jedinstvene dagerotipije, kao i još 2500 drugih zanimljivih starih fotografija, od ove godine možete pronaći u digitalnom obliku, u bilo kojem trenutnu, uz samo par klikova na pametnom telefonu. Dovoljno je ukucati http://dikaz.zkzd.hr/ i otvorit će vam se svijet zadarske prošlosti koju na ovakav način nitko prije nije vidio.
Troje knjižničara dali su poseban obol ovom projektu na kojem su intenzivno radili tri godine i zbog kojeg su postali poput najboljih CSI detektiva, otkrivajući imena mjesta i ljudi na crno-bijelim fotografijama, ljudi koji bi ostali zauvijek zaboravljeni u prošlosti.
Oni su diplomirani knjižničari Željka Aleksić, voditeljica projekta, Norma Miočić, voditeljica odjela Obrade monografskih publikacije i građe posebne vrste te Tomislav Blažević, idejni autor niza prigodnih predstavljanja ‘Fototeke‘.
Digitalizacijom svoje bogate građe, Znanstvena knjižnica Zadar postala je tako prva knjižnica u zemlji kojoj je to uspjelo. Knjižnica je to koja baštini jedan od najvrednijih knjižničnih fondova u Hrvatskoj koji se sustavno izgrađuje više od 165 godina i čuva brojne posebne zbirke: od pergamena, rukopisa, inkunabula, rijetkih knjiga sve do elektroničke i audiovizualne građe. S obzirom na to da se radi o izvornim primjercima stare i rijetke građe, njih nije moguće davati na često korištenje.
Troje zaposlenika, uz ostale koji su pomagali na ovom velikom projektu, na čelu s Marijanom Senkić-Klapan, v.d. ravnatelja, digitalizacijom su željeli doskočiti tom problemu i osigurati trajnu zaštitu izvornika, a pri tom korisnicima omogućiti prihvatljiviji pristup sadržaju i to, iz udaljenosti. Osim zaštite izvornika, cilj je predstavljanje građe značajne za izučavanje kulturnog identiteta zadarske i dalmatinske regije široj javnosti.
- Fotografska zbirka Znanstvene knjižnice nezaobilazan je izvor za dokumentiranje političke i kulturne prošlosti Dalmacije. Zbirku fotografija nazvanu ‘Fototeka‘ ustrojio je 50-ih godina 20. stoljeća dr. Vjekoslav Maštrović, tadašnji direktor Naučne biblioteke. Zbirku je obradio dr. Pavao Galić, koji je ustrajno radio i na obogaćivanju zbirke – priča nam danas Tomislav Blažević, dodajući kako zbirka, koja sadrži preko 2500 fotografija od toga 1000 portreta, kontinuirano nadograđuje, najčešće darovanjem, ali i kupnjom.
- Zbirka privlači veliku pozornost stručne javnosti osobito povjesničara i etnografa, kao i drugih profila korisnika, bilo da pojedine fotografije posluže kao vizualna nadopuna stručnih, znanstvenih članaka ili publikacija ili pak pri priređivanju izložbi – pojašnjava Tomislav koji je priredio već nekoliko zanimljivih izložbi razne tematike koristeći se starim fotografijama iz zbirke.
Kako je izgledao posao potrage podataka o svakoj slici, čija je samo priprema i organizacija trajala nekoliko mjeseci? Najteže je bilo stvoriti ‘know how‘, odlučiti na koji na koji način pristupiti istraživanju. Ništa čudno, s obzirom na to da nitko prije njih u Hrvatskoj nije napravio nešto slično.
- Uh, kad se samo sjetim kako smo sjedili iznad hrpe tih dokumenata... Uhvatili smo se za glavu kad smo shvatili koji nas obim posla čeka! Gledajte, mogli smo mi prepisati već postojeće podatke, one koje smo zatekli ispod fotografija, ali jednostavno nismo htjeli. Željeli smo svaku fotografiju proći ponovo i opisati ju što je više moguće. A što ćete, mi knjižničari smo inače poznati kao picajzle – šali se Norma Miočić te dodaje kako ih danas zovu druge institucije za savjete.
- Iz Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža obratili su nam se za pomoć jer rade na Hrvatskom biografskom leksikonu. Tražili su fotografiju Marcela Kušara, hrvatskog jezikoslovca. Nama je on važan jer je bio prvi ravnatelj Hrvatske gimnazije u Zadru od 1909. U našoj arhivi postoji fotografija jednog razreda te gimnazije, generacije 1911./1912. Na poleđini fotografije napisana su imena učenika i profesora, ali ne i osobe koja se nalazi u sredini fotografije. I tu priča postaje zanimljiva... Naime, iz Leksikografskog zavoda poslali su nam fotografiju Kušara snimljenog u starijoj životnoj dobi. Usporedbom te fotografije, crta lica čovjeka čije ime znamo, sa osobom koja nema ime na zajedničkoj razrednoj fotografiji, shvatili smo da se radi o istom čovjeku i da je to upravo Kušar na početku svoje karijere – govori nam Željka gotovo u jednom dahu, pokazujući nam veliku crno-bijelu fotografiju zgodnih momaka u odijelima i gospodina koji ponosno sjedi ispred njih.
- Zamislite samo trenutak kad otkrijete ime i prezime osobi koja je slikana prije stotinjak godina i ispod čije je fotografije pisalo ‘nepoznata osoba‘ – naglašava Željka, s kojom dok pričate, osjetite ljubav koju gaji prema ovom poslu. Barata datumima, činjenicama, detaljima koje bi se i povjesničari posramili. Kad toliko detaljno nešto istražuješ, tvrdi, lako naučiš.
- Moramo priznati da se za ovaj posao koji smo odradili poklopilo nekoliko stvari. Naime, koristili smo znanstvenu i stručnu literaturu koju su objavljivali profesori Odjela za povijest umjetnosti zadarskog Sveučilišta. Najznačajnije pomagalo u radu bila nam je knjiga Abdulaha Seferovića ‘Photographia iadertina‘, enciklopedija zadarske fotografije, kako je mi kolokvijalno nazivamo našom biblijom. Trebalo je također pregledati strane baze podataka, osobito talijansku i austrijsku. Uz to, naravno, koristili smo brojne dostupne digitalne izvore... No, unatoč tome svemu, da je bilo lako, nije – otkriva nam ovaj simpatičan trojac dok ispijamo kavu u ravnateljičinom uredu, za velikim okruglim stolom.
Pred nama nalazi se nekoliko svezaka, ručno rađenih fascikli, koji čuvaju vrijednu građu.
Pažljivo, u pamučnim bijelim rukavicama, Željka pred nas vadi najstariju dagerotipiju, podižući ju u zrak, prema svijetlu, kako bi stekli dojam o njezinoj krhkosti, ali i kompliciranosti samog postupka izrade.
- Uopće ne znam kako bi ju danas razvili uz svu tehnologiju – uz osmijeh dobacuje Tomislav.
U vrijeme kad se sva knjižnična grada morala obraditi da kataložno bude vidljiva u skupnom katalogu, on i njegove kolegice istovremeno su pristupili samom poslu digitalizacije. Tvrde, nije je to bio sasvim ‘normalan posao‘: iz spremišta bi izvukli niz fotografija, dali kolegi iz tehničke službe koji bi utvrdio broj te u visokoj rezoluciji arhivskog tipa skenirao i spremio na vanjske memorije Znanstvene knjižnice.
- Nakon što se odradi postupak skeniranja, sve se slaže u digitalne mape po signaturama, brojevima, godinama i slično. Kako se koja fotografija obradi za katalog, tako se automatski ubacivala u digitalni repozitorij (DIKAZ) te bi tako postala javno vidljiva – govori Tomislav kao da je to jedan vrlo jednostavan posao. Da, zaista zvuči tako, no kad shvatite da je prije digitalizacije, kroz ruke ove trojke prošlo gotovo tri tisuće fotografija i da su veliki broj njih sami identificirali, od mjesta fotografiranja, vremena, motiva, do autora i osobe koja je fotografirana, doslovno kopajući kroz povijest grada i njegovih ljudi, onda možete dobiti predodžbu o kakvom se lavovskom poslu radi.
- Za vrijeme istraživanja, uvijek smo pregledavali i strane baze podataka te tražili u kojem je vremenu neki fotograf djelovao. Austrijanci imaju izvrsnu bibliografsku bazu podataka i oni kod svojih fotografa uvijek napišu kada je i na kojoj adresi radio. Ako je osoba na našoj fotografiji snimljena u tom ateljeu, a oni osim mjesta imaju i naziv ateljea, onda smo mi našu fotografiju mogli ograničiti na točno tri godine. I onda više to nije bila fotografija ‘snimljena u drugoj polovici 19. stoljeća‘ što je pisalo ispod nje, već snimljena između 1861. i 1864. godine. Imali smo dosta takvih identifikacija – pojašnjavaju.
Norma je bila zadužena za Drugi svjetski rat i fotografije koje su nastale za vrijeme i nakon njega. Tvrdi, mnoge su već viđene jer se razrušeni Zadar mnogo puta pokazivao u raznim publikacijama.
Ipak, jedna je jedinstvena.
- Kad god je Zadar bombardiran, bilo s kopna, mora ili zraka, nitko nije fotografirao sa zemlje. Naravno, nije baš bila bezazlena situacija, osobito kad znamo koliko je bombi palo na grad. Kad su saveznici bombardirali, fotografirali su iz aviona i te su fotografije danas u vlasništvu Kraljevskog ratnog zrakoplovstva. Ono što je zanimljivo jest da mi u posjedu imamo jednu fotografiju neponovljivog Ante Brkana, zabilježenu tijekom bombardiranja, 1. siječnja 1944., na kojoj se baš vidi trenutak kada je pala bomba. Vidi se veliki, bijeli oblak u daljini – opisuje Norma pokazujući nam posebnu fotografiju.
Velik broj fotografija nakon rata uslikao je Ratko Novak, koji je 1945. godine otvorio prvi poslijeratni atelje.
- Kod njega su se školovali poznati zadarski fotografi Joso Špralja i Vjekoslav Surać, poznatiji kao ‘Foto Vjeko‘ – dodaje Norma. Istražujući poslijeratne fotografije, otkrili su kako se Zadar gradio, pa su tako pronašli dijelove grada koje s današnje perspektive gotovo nisu mogli prepoznati.
- Imamo fotografije ovaca na Stanovima, kokoši na Voštarnici... Preko niza fotografija „pratili” smo izgradnju poznatih gradskih zgrada poput ‘Case Populare‘, ali i otvaranja drvenog mosta 1955. godine. Našli smo fotografiju gdje britanski ratni brod vadi potonuli njemački brod iz Jazina. Zanimljiva je i ona vidilice, odnosno vidikovca na Bilom Brigu, za koji mnogi Zadrani ne znaju da je uopće postojala. Izgrađena je 1953. godine, a otvorio ju je ‘Odbor za dizanje‘. Tada su vlasti smatrale da bi bilo atraktivno napravi mjesto na koje će djeca iz škole otići na izlet i imati dobar pogled na tadašnji grad – govori Norma, pročitavši opis koji je stajao uz fotografiju:
- ‘Odbor za dizanje piramide na Bilom brigu kod Bokanjca‘... Onda znate koliko je toga izgrađeno između ta dva kvarta, kad je u to doba Bili Brig bio kod Bokanjca – smije se, držeći nam zanimljivu fotografiju.
Pokazala nam je i prve panorame, spajanje šest ili više fotografija, grada slikanog sa zvonika.
- Lijepile su se na kartonske podloge i dobili bi jednu dugu fotografiju. Zamislite, danas samo jednim potezom s lijevo na desno prođete mobitelom – šali se Norma.
Zaista, koliko je sad sve jednostavnije, pristupačnije. Gotovo pa čitav svijet imamo na dlanu, u realnom vremenu, svaki put kad uzmemo u ruke pametni telefon. No, razgovarajući s ovim strastvenim knjižničarima, shvatite koliko je čari i posebnosti bilo u prošlosti, tog jednog slatkog iščekivanja dok nestrpljivo čekate fotografiju da se razvije, da se pred vama stvori slika koju će, ako bude sreće, netko sačuvati i nakon 100 godina kao uspomenu na vas i vaš rad...
