StoryEditorOCM
Zadar plusVELIKIH 10 GODINA

Na crnom rižotu s Munitom... "Mi smo vam zadarska gradska klapa! Evo kako smo Mladena Grdovića rasplakali na Splitskom festivalu!"

Piše Mišel Kalajžić
15. studenog 2023. - 10:56
Klapa Munita je peteroclana zadarska klapa ciji sastav cine Hrvoje Rancic (prvi tenor), Marko Zorz (drugi tenor), Vjekoslav Suljic (bariton), Marko Viducic (prvi bas) i Matej Sikiric (drugi bas).Jure Miskovic/Cropix

Sa svojom mladom, entuzijastičnom, gradskom klapom Zadrani se rađaju i umiru, čak i doslovno, jer Munita ih prati pjesmom od vjenčanja do sprovoda. Ili kako je to rekao popularni Ričard:

"Za mene kažu da punim kazališta? Sve je to ništa. Ima ova klapa Munita… oni su u jedan dan napunili dva puta zadarsko gradsko groblje i kazalište u gradu. I unda da Munita? Nije to munita, to su ozbiljne pare!"

I tako smo završili na crnom rižotu s klapom Munita...

image

Klapa Munita je peteroclana zadarska klapa ciji sastav cine Hrvoje Rancic (prvi tenor), Marko Zorz (drugi tenor), Vjekoslav Suljic (bariton), Marko Viducic (prvi bas) i Matej Sikiric (drugi bas).

Jure Miskovic/Cropix

A sve je zapravo počelo večer prije, na obljetničkom koncertu kojim je klapa u zadarskom HNK-u proslavila deset godina djelovanja. Više je ljudi ostalo izvan kazališta bez karte, nego što je bilo sretnika koji su svjedočili toj velikoj večeri za Munitu. Čak je i Radio Zadar izravno prenosio koncert. Vašem reporteru, voditelj klape Vjekoslav Šuljić osobno je uručio ulaznicu pola sata prije koncerta ispred kazališta, onako, ispod ruke, da nitko ne vidi. Dopalo me sjedalo 1, red 1.

Kad su kasnije, usred koncerta, kazali kako je prvi red rezerviran za obitelj i najužu rodbinu, našao sam se u nelagodnoj situaciji. Mladoj šinjorini u sjedalu pored mene koja me sumnjičavo gledala dobacio sam "ja sam diver" računajući da ta rodbinska uloga zvuči dovoljno staro. Kasnije sam doznao da sam dobio mjesto Vjekine kćeri koja je u Zagrebu imala neodgodivi ispit na fakultetu.

image
Luka Gerlanc/Cropix

Tako me u svega dva dana klapa Munita "usvojila" kao člana obitelji, a sutradan, nakon trijumfalnog koncerta, pozvala "kod Žorža", člana klape, da tamo napravimo razgovor. Naravno, bio je to ručak s najbližim prijateljima, klapašima i članovima obitelji, a među njima i (uljezi) vaši reporteri…

Munita je bila zažarenih obraza od večeri prije, dojmovi se još nisu slegli. Koncert su otvorili a capella izvedbama, baš kao prije desetak godina, a onda nastavili instrumentalno, s gostima Đanijem Maršanom i Emilijom Kokić koja se s mužem, ponajboljim spikerom HRT-a Miljenkom Kokotom (da, Kokot i Kokić!) vratila u Zadar. Đani je kao i uvijek bio vrhunski na pozornici, a Emilija je dobila ogroman pljesak svojih Zadrana i sve je razigrala izvedbom čuvene Rock me baby kojom je s legendarnom Rivom proslavila Zadar osvajanjem Eurosonga davne 1989. godine.

Emocije su se mogle rezati škarama u HNK. Munita kao da vraća zadarsku publiku u neka vremena kad Zadar nije bio (samo) kulisa za turiste, kad se živjelo mirnije i skromnije, bez trke za šoldima, nervoze, stresa…

Vratit će se naša dica, Sirena s otoka, Snovima ću tvojim proći, Obećajem, Vratite mi moja lita, Kap mora, Serafina… Čak i Huljićeva Providenca zvuči kako neka druga pjesma u izvedbi Munite. Publika je pratila i u glas pjevala sve Munitine hitove i obrade, bila je to zbilja velika večer klape neobične baš po svemu, koja je svoj put upravo započela "kod Žorža" prije deset godina. I evo ih na istom mjestu: prvi tenor Hrvoje Rančić, drugi tenor Marko Žorž, bariton Vjekoslav Šuljić, basovi Marko Vidučić i Matej Sikirić, opet zajedno, u slavljeničkom raspoloženju. Dok im se juha hladi u tanjurima (zbog nas novinara) Hrvoje i Vjeko pričaju nam kako je sve počelo…

- Nama je proletilo tih deset godina u trenu. Baš smo se u ovoj kući prvi put okupili, bilo je to u siječnju 2013. godine. Do tad smo bili društvo prijatelja klapaša koji su pivali po drugim klapama i tu smo se dogovorili da ćemo započeti neku našu, zajedničku priču. Nije nam jasno kako je to proletilo iako se puno toga izdešavalo u tih deset godina – kaže tenor Hrvoje.

Prvi put su javno nastupili pred ljudima kao gosti Kreši Peroviću na koncertu u čast Tomislavu Ivčiću u Arsenalu 8. ožujka te iste godine, a prvi službeni a capella nastup bio je na smotri klapa na Viru u travnju. I od tada je sve krenulo.

- Mi smo izvorna klapa, društvo prijatelja koje je odlučilo još to proširiti i ozbiljno krenuti u glazbenu priču. Važno nam je to da smo zadarska gradska klapa. Kroz sve što radimo prožet je Zadar, u Vjekinom autorskom pisanju, u a capella izvedbama sve je opet dosta vezano za Zadar – ističe Hrvoje.

image
Jure Miskovic/Cropix

Ono što ih izdvaja među drugim klapama je i jak autorski pečat za što je zaslužan glazbeni voditelj Vjeko Šuljić.

- Svakom glazbenom tijelu pa i klapi dobro je da ima autora unutar svojih redova. Nama dosta ljudi šalju pisme koje nisu u našemu stilu. Pošto smo klapa, ljudi najčešće šalju klasičnu dalmatinsku skladbu i onda te skladbe ne uzimamo jer malo smo vanka toga đira, drugačiji je to nekakav crossover, nismo klasična mandolina-gitara klapa, mada možemo i to, ali draže nam je ovo što mi radimo, da bude malo neobičnije i izdvoji se iz redova svih ostalih klapa – ističe Vjeko.

- Kad radimo neke tuđe stvari i nešto što je dobro i paše nam, pokušavamo u izvedbi dati neki svoj pečat. Oliverovu pismu ne možeš otpivati ko Oliver, to više nitko tako neće izvesti. Jedini je put da daš tome nešto svoje, pa se ljudima možda i to svidi, normalno uz respekt prema toj pismi – kaže Hrvoje.

- U obradama uvik prakticiramo "B strane". Svi znaju Kalelargu, ali mi tražimo i neku drugu ljepotu i harmoniju melodijske linije, pa izvlačimo te B strane. Takva je i ta Tužna proljeća koju smo izveli na Koncertu za Tomislava Ivčića, što nam je bilo dosta hvaljeno. Zavolili smo je iz prve i pivamo je od početka – kaže Vjeko.

image

Na fotografiji: Vjekoslav Suljic

Jure Miskovic/Cropix

Pitamo ga gdje traži motiv i emociju u pisanju autorskih pjesama?

- Ljudi se najviše povežu s pjesmom kad neke intimne, osobne stvari iznesete vani, kad to nije nekakva šablona. Motivi su vezani uz djetinjstvo, neke ranije i prošle dane. I ta lita što smo provodili po otocima kad smo bili dica. To su mi draži motivi nego klasične ljubavne pisme koje svi rade po špranci. Prije se živjelo puno jednostavnije, a danas uz svu modernu tehnologiju sve ide naprid. Nekako nedostaju ta vrimena kad se živjelo jednostavnije, ljudi su bili topliji jedni prema drugima, nisu se pratili nekakvi svjetski trendovi nego je bilo najvažnije skupiti se na terasi kod prijatelja, popiti čašu vina, proćakulati… Danas je sve vezano uz šolde, trku za zaradom…

- Tako smo i nastali, baš kao klapa prijatelja – nastavlja Hrvoje.

- Na koncertu sam rekao, ovo je naša druga obitelj. Ne prođe dan da se ne čujemo, makar telefonom. I kad nemamo nekih obaveza. U redu su audicije za klape jer neka razina talenta i kvalitete mora biti, ali ako ne klikne neka kemija među ljudima, to nije to. Naše svjetsko prvenstvo je Festival klapa u Omišu. Naš prvi nastup tamo s dvije pisme nije rađen na probama, nego smo ih naučili i usavršili sideći u konobi, za stolom na večerama, pivajući. Znali smo tražiti neki volat u gradu, di to dobro odzvanja, da se čujemo. I sad znamo u kasne sate, otići u grad i naći neku prirodnu akustiku… To su najlipši trenuci.

- Legendarna ženska klapa Zadranke dominirala je 70-tih i 80-tih godina. Nekoliko desetljeća kasnije, opet zadarske klape iskaču u žižu interesa?

- Nama je čast da nas se uopće stavi u isti kontekst s legendarnim Zadrankama. To što su one napravile u to doba i to među muškom konkurencijom… Sve klape o njima govore s ogromnim poštovanjem i sjećaju ih se s nostalgijom. Nikad ih nećemo zaboraviti. One su jedna vrijednost Zadra koja će ostati. Mi imamo neku svoju priču, širi smo u izrazu, imamo instrumentalni aspekt, čak i pop, estradni dio. One to nisu imale, ali ono što su radile u a capella pjevanju, to je bio "kraj svijeta" u nevjerojatno teškoj konkurenciji klape Trogir, DC Vranjic, Sinj… Bile su zbilja fantastične - ističe Hrvoje.

- Zafrkantska ste klapa, sigurno je bilo i puno anegdota s putovanja? Mladena Grdovića ste uspjeli rasplakati na Splitskom festivalu, što nije baš lako?

- To je bila filmska noć. Vozio sam ga kući, s njegovim autom i u 8 sati ujutro, nije zora nego dan, on još plače i grli nas. Svima nam se stislo u grlu. Dok smo se vozili on je rekao "jesti vi svjesni da grand prix na Splitskom festivalu nije postigao ni Braco (Tomislav Ivčić) sa svojim pismama, ni Đani Maršan, ni svi velikani zadarski?" Kad je on to reka, tek mi je onda to došlo u glavu, zašto on to tako emotivno doživljava, a sa svim svojim prijašnjim hitovima to nije uspio. I na sve to dođe Vjeko, stavi mu ruku na rame i kaže: "pa da si reka da ti to toliko znači, išli bi mi i prije s tobom"! I svi u smijeh… Mladen je naš veliki prijatelj i baš nam je u srcu. Surađivali smo i s mnogim drugima, čak i s rokerima. Vjeko kao autor nema taj ego da neće prihvatiti sugestiju, prvenstveno producenata. Naš mladi talentirani producent Jere Šešelja primjer je upravo za to. Nakon koncerta u HNK prišao je i rekao "brate mili jel smo mi stvarno Serafinu onako snimili?" Tako se glazba širi. Radili smo i s drugima, od legendarnog Remija Kazinotija do Ivana Popeskića… Svi su oni dali nešto svoje i to je taj zvuk koji nas izdvaja – kažu Vjeko i Hrvoje.

image
Jure Miskovic/Cropix

Čim se oporave od proslava, vraćaju se u studio kod Jere raditi na novim pjesmama. Planova je puno…

- Nastojat ćemo se vratiti na Omiški festival. Iz nekih razloga, nekoliko smo godina pauzirali. Tamo smo mi doma, među svojim ljudima. Na koncertu proslave desetogodišnjice bilo nam je klapaša s Brača, Hvara, iz Dubrovnika, Novog Vinodolskog, Rijeke, Zagreba, Makarske, Tučepi, Filipjakova, Biograda, Imotskog… Svi smo mi povezani s tom klapskom pismom, jedan je to svit – kažu zaneseno na kraju, dok razgovaramo u kužini gdje se krčka crni rižot koji zbilja neodoljivo miriše. 

Morat ćete nam vjerovati na riječ jer ipak ga nismo kušali, redakcijske obaveze su zvale…

25. studeni 2024 16:58