Enio Meštrović obara predstavom sve rekorde: "Možda će Ričard i u Sabor, ali ne politički, nego kulturno-humanitarno, da ostavi zajebantski trag!"

Je li prije bio Ričard ili je prije bio Enio ili što je još važnije hoće li na kraju prevladati Enio ili Ričard? U zadnjih godinu dana predstava KUD-a Bleke i Konji "Oči Uoči Zgospod‘non" u kojoj Enio Meštrović oživljava svoj alter ego u liku popularnog Ričarda obara sve rekorde gledanosti. Samo u Splitu, u dvorani u Lori, odigrana je šest puta i svaki put gledalište je bilo ispunjeno do posljednjeg mjesta. Ričard je bio na turneji po Dalmaciji, odigran je u mnogim gradovima i mjestima: Metković, Ploče, Dugi rat, Omiš, Imotski, Cista provo, Lovreć tri puta, Šibenik, Biograd, Makarska već dva puta, Stari grad... Ali i u Zagrebu gdje je predstava igrana pred 900 ljudi u kinu Studentskog centra i to dva puta. Potom je igrana i u Vidri, pa čak i na Sušaku kod Rijeke gdje je u 14 dana tri puta bila rasprodana. Dobili su poziv za Njemačku i – Ameriku, odnosno New York, gdje se planira igrati više puta, a usput i snimiti video za serijal o Ričardu koji se prikazuje na youtube kanalu.

Predstavu igra stalna postava: Enio Meštrović – Ričard, Dragan Veselić – Gospodin, Davor Olić – konobar i Gordana Hleb – operna pjevačica iz Ljubljane. Do sada je predstava odigrana 42 puta u godinu i po dana, ali ne misli se na tome stati jer sa svih strana žele vidjeti Ričarda koji je u Dalmaciji očigledno strašno popularan, ali ne samo u Dalmaciji i tamo gdje su Dalmatinci, priprema se i Novi vinodolski, Lošinj, Zagreb...

- Kažu mi da bi mi bilo najpametnije da se pribacim živiti u Split i onda igrati tjedno jednom predstavu. S obzirom na broj stanovnika u Splitu, taman bi je mogao igrati do penzije. Ne čudi me gdje su Dalmatinci i Hercegovci da je tako Ričard popularan, ali sam se uistinu iznenadio kako su ga Riječani prihvatili. Tamo je prva predstava rasprodana 14 dana prije, druga predstava nakon 13 dana rasprodana je osam dana prije i za ovu posljednju je ostalo još nešto malo mista. Mislio sam se, pa kako će to na riječkom području ići? Oni su multikulturalni, obrazovani itekako kazališno, da će oni to razumiti baš tako dobro, zbilja me iznenadilo. Zašto? Ne znam ni ja sam. Kad stavim onu kapu, ja zbilja više nisam Enio već jedan drugi čovik kojega boli k.... za sve i ponaša se kako mu god pada na pamet. A opet, iskrenost me nosi, nema tu glumatanja. Predstava je pisana tri godine na osnovu svih narodnih mudrosti i životnih iskustava familijarnih i društvenih, iz Dalmacije. Ovo je jedan memento koji itekako svi jako dobro poznajemo – kaže Enio, odnosno Ričard.

Predstava je, priznaje nam, mentalno, ali i fizički dosta zahtjevna. Nakon sat i pol vremena na sceni, Ričard bude „gola voda”, ne samo ljeti, već i zimi.

- Sad sam nedavno u Tisnom igrao i skinuo sam se u kanotjeru, ali isto sam mokar bio. Mudante, kalce, sve je mokro bilo. Jer ta energija mora isprašiti vanka, drugačije ne možeš prezentirati ono što on jest. Moja prva predstava koja je bila prije četiri godine u Zadru (zbog pandemije koronavirusa potom je uslijedila poduža pauza), trajala je 55 minuta. Na isti ovaj predložak. Ja je sad radim 1,45. Ona je duplo narasla ne zato što ja nadodajem aktualnosti društvene što bi netko pomislio, već nadodajem narodnih i nešto što je prepoznato u tom trenutku, a bilo je zaboravljeno na početku staviti u temelje. Može ona još rasti, ali maksimalno na dva sata i to zbog publike, jer treba držati ljude dvi ure atento, a i sam si gori, nema ti ko dati ruku. Dvi ure je više nego dovoljno, mada taj njegov razgovor s Gospodn‘non sve duže traje. Uvik Mu imaš još nešto za reći – ističe Enio.

Kaže da je ključ uspjeha i u tome što je sve to dobro bilo koncipirano još prije šest godina kad je počeo pisati.

- Rekao sam kumu Davoru Oliću tada: „imam je”! Ko u Družbi Pere Kvržice, „imam je, imam predstavu”. A to mi je peta autorska u životu – kaže Enio.

Pitamo ga, je li lakše biti Ričard u predstavi i videima na youtube kanalu ili Enio kao vijećnik s Nezavisne liste u Gradskom vijeću Zadra.

- Samo budala, a što ja jesam, je prihvatila srušiti puno toga u svom životu da bi napravio škalu gori u društvu. I nakon svega toga, priznajući da ja zbilja nisam ekspert za neke stvari, dobio sam toliko ružnih povratnih informacija, uvreda i prijetnji da me to baš boli. Pitam se, zašto? Uvijek se držim ponizno, ne kao Zlatko Dalić, nego zamolim Boga navečer da mi da do znanja da sam nitko i ništa. Doći će iza nas netko kvalitetniji koji zna više o politici i drugačije i pametnije raditi, ali svatko tko dođe ovdje nešto napraviti, bit će unaprijed osuđen da je smeće. Ja imam tako zdravo društvo, zajebantski život... i onda ideš to rušiti jer preuzmeš odgovornost samo da bi pokušao ljudima pomoći. A onda uđeš u nešto što te melje, a imaš i dalje volje. Izgurat ćemo. Bija sam jedanput kao Ričard došao na Gradsko vijeće, a sad razmišljam dok god se zaj..... znači da me nisu pojili ove hijene. Tražim jedan kostim za iduće Gradsko vijeće, da dođem nenormalan. Je kad si normalan uzmu ti život i privatnost, imaš toliko poziva od ljudi koji imaju sve moguće probleme i koji misle da mi možemo tu puno pomoći. Oni očekuju od tebe da si za 1.300 kuna dostupan od ujutro do ponoći. Malo je j...., ali nemoj misliti da puno plačem, nego to moraš probati. Moraš razbiti glavom zid da kažem da sam proba, da nisam bio p.... pa samo iz svoje kuće j.... majku drugome i bija nezadovoljan, nego da sam dopustio da se i meni j.... mater pa da vidim do kad to mogu izdržati.

- Pati li zbog politike youtube „karijera”?

- Ne pati iz razloga je imam zapisanih sljedećih osam videa. Ne možeš izbacivati nešto samo za to da bi youtube bio gledan. Ne želim izbaciti video koji nema težinu, da ne ispadne da to odrađuješ. Il‘ će biti jedan godišnje da vridi ili neće biti nijedan. I sad je gledanost velika, ali najveća je bila u vremenu pandemije.

- Razmišlja li Ričard možda o odlasku u – Sabor?

- Pa možda i razmišlja. Sve ovisi o meni da li će moja glava prepoznati taj trenutak da imam volje za sve to. Ovaj budalaš od mene ne može trpiti nepravdu. Ako budemo išli na nešto više to će biti s kulturno-humanitarnog karaktera, a ne političkog. Ne zanima me karijera, ni lova, ni penzija. Zvuči ko patetika, ali ja znam ko sam, zanima me da ostavim jednog zdravo-zajebantskog traga iza sebe. I ako u svemu tome uspijem nekome pomoći, moja srića neizmjerna.