Kad kapitalizam uđe u raj, događaju se strašne stvari, ljudi počinju sjeći stabla, životinje bježe iz džungle, ostarjeli Tarzan potpuno je izgubljen, a njegova Jane zaljubljuje se u drugog, onog koji će joj omogućiti lagodniji život i vratiti je u urbanu, potrošački nastrojenu sredinu.
Radnja je to nove predstave koja se izvodi u HNK-u Zadar, a uloga romantičnog Tarzana pripala je riječkom glumcu Alenu Liveriću. Teatar u Zadru već je gotovo četiri godine njegovo stalno radno mjesto, pa nam je govorio o tome kako mu izgleda život na riječkoj i zadarskoj adresi, ali i o tome osjeća li se ponekad u ovom današnjem društvu kao Tarzan kojeg trenutačno glumi. Među publikom vrlo dobro prolazi i predstava "Balon", u kojoj je jedan od glavnih likova, pratili smo ga i u popularnoj seriji "Novine", često ga dopadnu uloge zavodnika i policijskih inspektora. U novoj kazališnoj ulozi ostvarit će jednu svoju dječačku želju...
Predstava "Balon", u kojoj nastupate na 11. festivalu regionalnih kazališta Prolog u Sisku, prošlog je mjeseca osvojila Nagradu publike za najbolju predstavu festivala. Što glumite u predstavi i, što mislite, zašto se toliko sviđa publici?
– Kad publika nešto nagradi, to jednostavno znači da im se sviđa, i točka. Ne ulazim u ukuse ljudi, ali mislim da ju je Mate Matišić napisao vrlo domišljato, komedija je to sa segmentima teške drame. Taj tekst meni nudi višestruke transformacije, u jednoj sam sekundi jedan, a u drugoj već drugi lik. "Balon" je i iznimno duhovit, a smijeha ljudima nedostaje. U današnje tmurno vrijeme, kada nas sustav i mediji opsjedaju problemima i krizama, smijeh je dobrodošao lijek. Jedan od likova u predstavi kojeg glumim je i svećenik, tu sam ulogu posvetio pokojnom kolegi Ivici Vidoviću, čija mi je uloga Servantesa u "Malom mistu" bila velika inspiracija. Zbog te mi je posvete nagrada sisačke publike još draža.
Mlada publika i golotinja
Već gotovo četiri godine vaše je matično kazalište HNK Zadar, a prije toga bili ste u Rijeci. Kako vidite ovdašnju publiku? Voli li kazalište i posjećuju li ga mladi dovoljno?
– Zadarska publika vrlo je srčana, ali čini mi se da je ima premalo – Zadar treba malo više živjeti za teatar. Ne kažem to samo zato jer je gluma moja profesija, nego i zato što je ovo grad turizma i studenata i to su bitni razlozi za ulaganje u kulturu. Izvrstan pokazatelj krize u društvu je teatar – kada uđete u bilo koji u svijetu i vidite kako on funkcionira, pokazat će vam i sliku čitavog stanja u državi. Smatram da je Zadru potrebno novo kazalište, opskrbljeno novom tehnologijom. HNK čini zaista mali ansambl, nas troje glumaca na čelu s ravnateljem Renatom Švorinićem i svi zaista radimo sa srcem. Iako mali, smatram da možemo napraviti velike stvari, ali potrebno je u kazalište ulagati. Otkad sam ja tu, imali smo, po meni, dva iznimna projekta, a to su predstava "Ostavljam te", u režiji Matjaža Latina, za koju je Jasna Ančić potpuno zasluženo dobila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu. Druga izvrsna predstava dogodila se u koprodukciji s Playdramom, a zove se "Ubojstvo u klubu Quasimodo". Nešto je između zone sumraka i "Twin Peaksa", pravi gušt za igrati...
U čemu je najveća razlika rada u HNK-u Rijeka, gdje ste proveli većinu glumačke karijere, u odnosu na rad u HNK-u Zadar?
– Rijeka ima stalnu publiku, predstave su uglavnom pune ljudi koji imaju naviku dolaziti u teatar. Mi u Zadru ne igramo često ni puno. Čudi me da u ovako jednom studentskom gradu mladi nemaju naviku ići na predstave. Zadarska publika redovita je na pretpremijerama i premijerama, a nakon toga dolazi do zastoja.
Jeste li se već navikli na život na dvije adrese?
– Radim u Zadru, a s obitelji živim u Rijeci. Odgovara mi takav način života, volim putovati, stalno se kretati. Takav je moj duh.
U predstavama "Kralj Edip" i "Tramvaj zvan čežnja" posve ste se razgolitili, što je izazvalo dosta medijske pozornosti. Što općenito mislite o golotinji na sceni?
– Zaista nemam problem s tim, ako scena zahtijeva da budem gol, bit ću gol. Golotinja je dio kostimografije glumca, u ovoj profesiji morate biti otvorenog uma i spremni na razne transformacije. Osim u ovim dvjema predstavama koje ste spomenuli, i u "Glembajevima" sam se skinuo potpuno gol pa me napao jedan svećenik da sam ekshibicionist i umobolan glumac, očito ne shvaćajući da glumac radi ono što je scenarijem zadano i što je režirano, a ne po svom osobnom nahođenju. Na koncu i rođeni smo goli, ali sistem nas uči krutim pravilima, ispire nam mozak, dresira nas da budemo poslušni. Čim iziđeš iz nekih gabarita, odmah te svi proglašavaju nenormalnim.
Razgolitit ćete se, iako ne potpuno, i u novoj predstavi čija je premijera 5. prosinca u HNK-u Zadar, a glumite Tarzana, nešto drukčijeg nego što smo ga dosad navikli gledati.
– U novoj predstavi redatelja Matjaža Latina, prema tekstu Roka Vilčnika, Tarzan više nije mlad, ima išijas i ljubavne probleme, on je i simbol nekog romantičnog prošlog vremena kojeg više nema i ne može ga biti... Ovdje nije riječ o klasičnoj komediji, nego o predstavi s porukom, a ona nam kazuje da novi, vrli zapadni svijet donosi izraženi materijalizam koji nas uništava. Dotiče se i ekologije. Primjerice, danas imamo problem s plastikom, zagađenjem mora, na koncu, u ribi koju jedemo nalaze se tragovi plastike. Sami sebe iskorjenjujemo. Jane je u predstavi simbol potrošačkog društva, ona se zaljubljuje u novog lika Hijenu Mikea, koji pak u džunglu donosi sve ono što svijetu donosi kapitalizam i velike korporacije. Tarzana je vrlo zanimljivo glumiti, moja davna želja bila je upravo to, a i mislim da će se dobro primiti među publikom. Tarzana nekako svi vole još od djetinjstva, starih crno-bijelih filmova i stripova...
Koje je vaše mišljenje o današnjem potrošačkom društvu o kojem je u predstavi riječ? Je li se uopće moguće od njega izolirati?
– Gotovo pa je nemoguće. Konkretno, ja sa svojom obitelji nastojim paziti da bar kroz male stvari ne nanosim štetu našem planetu – ne koristimo najlonske vrećice, recikliramo otpad, upotrebljavamo drvene četkice za zube... Čovjek treba stati i zapitati se koliko lošeg otpada samo dnevno proizvede. Razdvajam otpad iz svojih uvjerenja, iako nisam siguran odlazili li sve to smeće na kraju na isto mjesto. Naš sistem nije ispravan, ne vjerujem mu.
Glazbeno u 80-ima
Izjavili ste kako ne gledate vijesti, ne čitate novine te mislite da su TV i pisana riječ vrlo opasne...
– Trudim se, ali živimo u jednom umreženom matriksu i naravno da vijesti dođu do mene, preko drugih ljudi, preko Facebooka, neizbježno je... Ali svjesno odabirem što želim gledati i slušati jer smatram da je bitno što nam ulazi u svijest. Moramo sami naučiti razmišljati, razlučivati, a ne dopustiti da nam mediji serviraju gotove, često netočne informacije i udaraju nas crnim vijestima.
Ima li nešto što ne volite glumiti? U zadnje vrijeme zaredale su vam se uloge policijskih inspektora, posljednji u Matanićevoj seriji "Novine"...
– Ne volim glumiti ljubavnike, velike zavodnike, nikako mi to ne odgovara, prilično su izlizani i dosadnjikavi. A da, policajci su se nekako spontano zaredali, u "Počivali u miru", u "Novinama"... Lik Toni Nardeli svakako je bio zanimljiv i nije mogao preživjeti, zabrljao je i na strani zakona i na strani mafije. S Daliborom Matanićem je ugodno raditi, čovjek ima viziju, vrlo je koncentriran, dobro radi, ima dobru podršku...
Znam da ste veliki zaljubljenik u glazbu. Bavite li se njome i danas?
– Za glazbu su potrebni vrijeme i posvećenost, kao i za glumu. Ako joj se cijeli ne daš, ništa od toga. Imao sam neke svoje blistave trenutke, bendove... Osnovao sam riječki Laufer, bio u njemu dvije godine dok nisam upisao Akademiju. Kasnije je u taj bend ušao Urban. Volim uvijek biti blizu glazbenika i družiti se s njima, a gitaru ću zasvirati onako, za svoj gušt. Ionako mislim da je moj glazbeni repertoar drugima dosadan, zapeo sam tamo negdje u osamdesetima.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....