Onaj tko voli skup tipičnih malih kamenih kuća nanizanih oko uskih prolaza, s kaletama u čijim kutovima oštro oko uočava davno odbačene teće i ruzinave vrčine pune samoniklog cvijeća, taj bi u Pašalićima iz zaseoka Podpeć na južnim strminama Biokova guštao u čarima šarmantne razglednice.
Tu na visini Gornjih Tučepa, u orlovom gnijezdu, s pogledom koji puca sve do Pelješca, sve je nekako isto kao što je i nekada bilo.
Malo je to kameno selo s obnovljenim zdanjima, pojatama obraslim bršljanom, vrtićima punim samoniklog cvijeća i uzgojenog povrća, i kao pred kućom Olive, stolom pred ulaznim vratima s dvije metalne sjedalice.
Točno možemo zamisliti stare domaćine kako tu hvataju ariju, ćakulaju, i gosta znanog ili neznanog dočekaju kao svog, nudeći ga vinom, rakijom od višanja ili suhim smokvama.
Kad ih je potres preselio...
Obitelj Meri Gujinović, rođene Pašalić, potpuno je slučajno, govori nam, obnovila kuću u kojoj je nekada živjela sa svojim roditeljima i sestrama.
Imala je sreću da je obnovi djedovine narušene zubom vremena prionula prije 15-ak godina, kada tržišna cijena takvih zdanja te njihova obnova nije kao danas otišla do neba.
Pa nam priča o svojoj ljepotici, u čijem životu danas aktivno sudjeluju i njezina djeca i unuci, kući kojoj je sudbinu jednom davno odredio veliki potres s makarskog područja.
Njezina ga se generacija još dobro sjeća, 1962. godine jako je zatreslo planinu i obalu. Mnogi ljudi koji su živjeli na padinama Biokova nakon toga su svoj novi dom našli dolje, kraj mora.
- U vrijeme moga djetinjstva u Pašalićima je živjelo 148 stanovnika. Bilo je tu puno zaseoka s puno života, obitelji, djece. Nakon potresa smo se preselili dolje, na Kraj, kako domaći ljudi kažu, u Donje Tučepi. Skoro svi ljudi su to isto napravili.
Na Kraju smo napravili nove kuće, došao je i turizam, sela s padina su sve više praznila. Zaseoke su posjećivali tek stariji, kao moj otac koji je gore imao poljoprivredu. A onda skroz slučajno smo dobili mogućnost otkupa dijela kuće u nastavku naše.
Tražilo je to i obnovu, ali ne od potresa, nju je preživjela, već od zuba vremena. Suprug i ja smo rekli idemo, imali smo nešto novca i krenuli smo u obnovu.
Srušili, pa gradili istim kamenom
Sve postojeće je bilo srušeno do samog temelja, ali sačuvali smo kamen, i njega smo onda opet utrošili za gradnju kata. Nekada su zidovi kuća bili dupli, građeni iz dva reda kamenja, pa ga je bilo dovoljno da uredimo i gornji dio. I tako je rođena naša Olive, ne, ne po maslini, ime je dobila od imena moga oca i majke, Olge i Ivana – kaže Meri.
Priča o Pašalićima i kući Olive je u biti priča o selima našeg kraja. Takvih zaseoka u našoj Dalmaciji ima na svakom koraku. Mnoga su doživjela obnovu, na starim temeljima iznikle su nove kuće.
Jako se radujemo kada vidimo rekonstrukcije nalik onoj obitelji Gujinović. Onoj u kojima se nije diralo u ambijentalnost, u bit. Novo zdanje nosi elemente starog, a opet je na fini način dobilo i suvremenost.
- Sačuvali smo i stari namještaj pa smo ga fino preuredili, udomili smo i staru šivaću mašinu, bila je u kući moje tetke, na kraju je došla kod mene. Obožavam i ovaj mali kain, pot, sić, te rustikalne detalje koji su nekada imali uporabnu funkciju.
Danas su oni dekor, ali i šarmantni podsjetnik, ono što daje dušu ovom prostoru. Skale koje povezuju prizemlje i kat su napravljene tijekom obnove, a interesantne su zbog otvora u njima koji su nam poslužili kao police – veli Meri.
Originalna kamenica
Našli smo mi još puno toga zanimljivog, recimo fenomenalnu kužinu s originalnom kamenicom, kamenim sudoperom kakvih je danas sve teže i teže vidjeti.
U starim kućama uvijek su se nalazile pod prozorskim oknom. Sve je u kuhinji ručno rađeno, iznimno ugodno, miks starog i novog, sukus našeg Mediterana.
Pitamo Meri za originalne kuhinjske krpe. Da, sama ih je napravila, na njima je izvezla sliku starih poslovica. Pogled smo ostavili za kraj, vrijedi barem milijun dolara.
- Imamo sreću da nam je otvoren prema otocima, Donjim Tučepima, moru, Pelješcu. Predivan je. Meni je najdraži s ove pozicije, s livadice ispred kuće. I s vanjskog stola oko kojeg se okuplja obitelj. I tako se život u Pašaliće opet vratio – zaključuje Meri Gujinović.
