Više vridi repica od moje Beline, nego svi vaši pasi skupa i sve vaše puške na jarpu i vi svi skupa lovci! To je pas za paradu mondial – skoro se za svoga prilipoga i pripametnoga psa potuka Dotur Luigi u jednoj štoriji “Našega maloga mista”.
A kakvi je to pas bija! Cijela država koja je tih dana ludovala za zbivanjima u “Malome mistu” zaljubila se u jednog škotskog ovčara.
Ovo van je štorija o Belini. Nadugo i naširoko, kao nikad u pedeset i tri godine od snimanja kultne serije scenarista i novinara Miljenka Smoje, čiju stotu godišnjicu rođenja ove godine slavimo i redatelja Danijela Marušića, iz čije je obitelji Belina i stigla u seriju.
A kako je to bilo, priča nam gospođa Dorotea Marušić Krstulović, tada četrnaestogodišnja djevojka sa splitskih Firula.
Nije ona nego on
– Belina, pravim imenom Leo, jer riječ je o muškiću, u našu je obitelj stigla 1966. godine, dobili smo ga od obiteljskih prijatelja iz Rima. U Splitu je tada bilo malo pasa, pogotovo škotskih ovčara koji su u cijelom svijetu bili poznati po Lessie, pa još crno-bili; i prije nego je postao popularan u “Malome mistu”, Leo je bio atrakcija.
Dobre ćudi, inteligentan, poslušan... Kod nas ga je zapazio naš prvi rođak mog oca, redatelj Daniel Marušić, pravi intelektualac, pomalo strog, ali je imao široku dušu i veliki dar za prepoznavanje karaktera, kako među ljudima i glumcima s kojima je radio, a očito i za pse.
Tako je on 1969. godine, kad je počinjalo snimanje serije po scenariju Miljenka Smoje, predložio da ljubimicu Dotura Luigija, glumi naš Leo, odnosno Belina, mada je Smoje zamislio nekoga varoškog, kuštravog baštarda, mješanca. Ipak uz padovanskog študenta, starinskoga likara Luigija, stvarno je bolje pasao jedan uglađeni pas plemenite sorte – prisjeća se gospođa Dorotea.
– Moj otac Mladen je pristao, a vodiči i čuvari Beline na snimanjima smo bili moj brat Umberto i ja. Ipak nešto više ja, jer je brat bio stariji i već je počeo imati svoj život, pa mu cjelodnevna snimanja nisu baš bila po guštu – kaže naša sugovornica.
Veli nam kako su Leo, kojeg ćemo odsad zvati “umjetničkim imenom i rodom” Belin, i Karlo Bulić koji je utjelovio Luigija, “kliknuli” istog časa kad su se upoznali.
Prava pametnica
– Šjor Karlo je jednog dana došao k nama doma upoznati se s Belinom i bila je to ljubav na prvi pogled. On joj je počeo tepati onako na talijanskom “mia kokola Belina”, a može biti da je i ona iz svoje domovine zapamtila koju riječ talijanskog, što joj se jako sviđalo i odmah je pristala uz njega.
Kad se kasnije reprizirala serija, čim bi čula Luigijev glas s televizora digla bi se i krenula na vrata, sva bi ustreptala jer bi ga prepoznala. A Karlo Bulić je imao vikendicu u Pučišćima i kad god bi prolazio preko Splita, svratio bi kod nas pozdraviti Belinu, baš su se voljeli – kaže nam Dorotea Marušić Krstulović, koja je danas jedna od rijetkih svjedokinja snimanja kultne serije.
Snimalo se u Vranjicu, Starome Gradu, Milni, Supetru, na Mosoru, pa su glumci iz cijele Jugoslavije stizali u Split, odakle su ih razvozili na lokacije, a s njima Doroteu i Belinu. Scena iz prvog stana Roka i Anđe u potkrovlju snimana je u Splitu, u stanu Marušićevih na Firulama.
– Počelo bi rano ujutro, a nekad bi se scene s Belinom snimale i više sati. I nikad s njom nije ponavljana scena, uvijek bi odglumila isprve. Belina nije bila dresirani pas niti su joj trebale slastice za nagradu kad bi nešto izvela kako treba, jednostavno je bila pametnica. To je oduševljavalo ekipu – istaknula nam je Dorotea.
Uvijek, osim jednom, kad je Bepina trebala zateći Belinu na svojoj strani bračnog kreveta.
– Kako je naša Belina bila naučena da se nikad ne smije penjati po krevetima, tako ni za snimanje nije htjela gore. To je bilo nevjerojatno. Nije željela sama niti skočiti na krevet, pa smo je morali na rukama donositi, a ona se sva tresla i odmah skakala na pod. Sto puta tako. Nema šanse!
Uspjelo je tek kad su otišli po moju mamu Sonju koja je Belini bila apsolutni autoritet, i kad je mama “odobrila” da se smije popeti na krevet: tek tada je izvela scenu bez problema. A lajala bi samo kad bi se našla u nekoj gužvi, šušuru, kao u “Borbenoj ponoćki” što je u tom trenutku izvrsno leglo uz radnju – smije se gospođa Dorotea.
Sloboda u improvizaciji
Iz svojih sjećanja prizvala je prizore sa snimanja, premda su redatelj Marušić i scenarist Smoje imali ponešto različita viđenja oko serije – premda su prije toga bili veliki prijatelji, pomalo su zahladnjeli njihovi odnosi kad je posao bio gotov – fenomenalna glumačka ekipa imala je dosta slobode u improvizaciji.
Posebno je tu briljirao Boris Dvornik, kojem je ta uloga, kao i Asji Kisić obilježila karijeru. Slično je bilo i s Karlom Bulićem i Ivicom Vidovićem, Zdravkom Krstulović, zauvijek su zapamćeni kao Roko Prč, Bepina, Luigi, Servantes, Anđa Vlajna...
– Posebno su bili simpatični Dino i Dean Dvornik, Borisovi sinovi, i oni su jedva čekali u pauzi maziti se s Belinom, a vidjelo se da su još kao djeca bili talentirani za scenu – sjeća se naša sugovornica.
”Malo misto” trebalo je imati šest epizoda, ali nakon ogromnog uspjeha, naraslo je na trinaest, Smoje i Marušić u medijima su najavljivali čak trideset i tri, no na kraju je stalo, a redatelj je na špici zadnje epizode stavio “Adio i nikad više”, čime je označio definitivni kraj snimanja.
Belina je sve te mijene prošla mirna, dapače i ona je “skončala” u ratnoj epizodi, nakratko ju je zamijenio crni Pariđi, ali ponovno je vraćena u seriju u “Borbenoj ponoćki”, kad ju je Mirko donio Luigiju iz Zagreba kao dar “zgodne udovice”.
– Ma da si mi da sve milijarde i sve brilijante ovoga svita ne bi me tako razveselija – oduševio se Luigi “Novon Belinon”.
Dorotea i Belina godinu i pol dana snimali su s glumcima “Našeg malog mista”, kao statisti pojavili su se i ona i brat, tako da se može kazati kako je cijelu obitelj “takla” ova serija.
– Kad je počelo prikazivanje to je bilo čudo, iznad svih očekivanja, ulice su bile prazne nediljom navečer kad se emitirala, ne samo u Dalmaciji, nego u cijeloj Jugoslaviji, čak i u onim krajevima gdje nisu razumjeli ni riječi poludili su za serijom. I naša je Belina postala zvijezda, prepoznavali su je dok smo šetali po ulici, njezin je običaj bio ležati na skalama našega dvora pa kroz vrata gledati tko prolazi i tako su je ljudi u prolazu pozdravljali, skupljala se dica...
Čuveni karikaturist Otto Reisinger ju je ovjekovječio u šetnji s Luigijem, napisao je ispod karikature: “Belina mia, koji smo mirakul učinili!”
Uginula s 14 godina
A treba napomenuti da je Belina imala honorar i ugovor koji je glasio na nas, od njezine zarade brat i ja smo kupili onaj motorin “Tomos Puh”. A ni njoj ništa nije falilo – pojašnjava nam gospođa Dorotea.
– Belina je uginula 1980. godine u poodmakloj pasjoj dobi, imala je blizu četrnaest godina. Zaspala je i nije se probudila, govorilo se u Dalmaciji: “lipa smrt”. A i život joj je bio lijep, bila je slavna i zauvijek je zabilježena na filmskoj traci naše daleko najpopularnije serije. Kasnije sam imala još tri psa, engleskog setera, nekog mješanca i haskija, koji se za razliku od prva dva mogao staviti s Belininom inteligencijom. Sad zvučim kao Luigi, ali tako je to, Belina je svima ostala dio života, ne samo nama. E mia Belina kokola – zaključuje Dorotea Marušić Krstulović.
