Rasplakao se Brendan Fraser kad je dobio šestominutne ovacije nakon projekcije filma “Kit” (“The Whale”) na Venecijanskom festivalu. Neki glumci mogu i odglumiti suze u sličnim prilikama, ali Fraser nije glumio. Bio je iskreno i duboko ganut.
Iskreno i duboko ganuće prožimalo je i Fraserov govor na dodjeli nagrada Critics Choice Awards, a refleksija je njegove uloge u “Kitu”, koji se nakon premijere na Veneciji prometnuo u povratnički film nekoć velike hollywoodske zvijezde i trasirao put prema Oscarima.
Zbog privatnih problema (turbulentan razvod, smrt majke) i loših iskustava na dodjeli Zlatnog globusa (seksualno napastvovanje), Fraser se na desetak godina povukao iz visokobudžetnog Hollywooda, nakon treće “Mumije”, “Putovanja u središte Zemlje” i “Srca od tinte”.
Nedavna sporedna uloga u filmu “Bez naglih pokreta” Stevena Soderbergha navijestila je da bi se glumac mogao vratiti, a njegov zasluženi “comeback” je potvrdio “The Whale”. Povratak je Fraseru omogućio Darren Aronofsky, želeći upravo njega za ulogu iznimno pretilog gay muškarca narušena zdravlja Charlieja u adaptaciji istoimene kazališne predstave Samuela D. Huntera.
Kontrovezni Aronofsky nema samo reputaciju redatelja teških i šokantnih filmova, već i da glumci u tim filmovima prolaze kroz psihofizičko sito i rešeto (“Majka!”, “Rekvijem za snove”, “Crni labud”, “Hrvač”, “Noa”) dok njihove izazovne uloge nerijetko posjeduju i metafilmski karakter.
Da je i “Kit” takav film, premda je nemjerljivo “normalniji” od “Mother!”, jasno je od uvodne scene, kad korpulentni Charlie zamalo dobije srčani udar od masturbiranja na gay pornić. Nije se Fraser podvrgnuo ekstremnoj kuri debljanja, ali nije mu bilo lako svakog dana nositi glomazno prostetičko odijelo (uvjerljivo dočarane prekomjerne nakupine sala, otečena stopala itd.).
Bol u grudima ili barem otežano disanje gotovo da nije trebao glumiti zarobljen pod debelim slojevima tog odijela, prolazeći usput psihološku agoniju u filmu s motivima samoiskupljenja, krivnje, žaljenja, mučeništva i autodestrukcije, najsličnijem “Wrestleru” s Mickeyjem Rourkeom u “comeback” ulozi.
Pretili Charlie je autodestruktivan kao Rourkeov hrvač i volio bi se, također, ponovno povezati s tinejdžerskom kćerkom Ellie (Sadie Sink; “Stranger Things”) koju je napustio kad joj je bilo osam, što ga proganja, kao i tragično samoubojstvo partnera. Charlie odbija ići u bolnicu i odlučio se na samoizgnanstvo, tešku patnju i izolaciju od svijeta.
U trenucima kad mu je teško, tješi se čitajući najdraži esej o knjizi “Moby Dick” s određenom simbolikom u rečenicama “Misli da će mu život biti bolji ako samo može ubiti ovog kita, ali u stvarnosti mu to neće nimalo pomoći... Ova me knjiga natjerala da razmislim o vlastitom životu”.
Sugerirajući kazališne korijene filma, kamera praktički ne izlazi iz njegove kuće gdje se Charlie prežderava žaljenjem, samoprijezirom i “junk foodom” do povraćanja te drži “online” kolegije iz pisanja (bez uključene kamere tijekom Zooma), a tu ga redovno posjećuje samo prijateljica i medicinska sestra Liz (Hong Chau; “Meni”).
”Umrijet ćeš”, Liz prognozira za čovjeka povišenog tlaka koji ima stotinjak kilograma viška i muku muči da se ustane. Zato Charlie i nastoji provesti zadnje trenutke s kćerkom. “Moram znati da sam učinio jednu pravu stvar sa svojim životom”, zajeca Charlie.
Istovremeno s dirljivom rekonekcijom Charlieja i Ellie, mladi misionar Thomas (Ty Simpkins) želi spasiti njegovu dušu nakon što mu je jednog dana banuo na vrata. Koliko god Charlie trebao/tražio iskupljenje i pred Bogom, Thomas djeluje kao neuvjerljiv i suvišan lik, podzaplet vezan za njega isforsiran, “too much”.
Aronofsky u tom smislu remeti (melo)dramsku iskrenost i autentičnost, o čemu Charlie govori studentima, potičući ih da pišu iskrene i autentične eseje. “Iskrenost je važna”, naglašava Charlie. Međutim, Charlie i njegov odnos s kćerkom odiše iskrenošću i autentičnošću zahvaljujući glumcima, ponajprije Fraseru koji je dao sve od sebe za ulogu i film.
Uloga Charlieja je načelno napadnog “Oscar bait” tipa, kao npr. izvedba Charlize Theron u “Čudovištu” (poružnjivanje zgodne hollywoodske zvijezde), ali da i skinete sve slojeve maske ostaje Fraserovo progonjeno lice i njegove ekspresivne, tužne oči kao prozor u dušu lika, napunjene suzama kojima vjerujemo.
Fraser pronalazi nešto sasvim osobno i katarzično u Charlieju kao netko tko se isto otuđio od svijeta i prošao je neke svoje tragedije, no unatoč tome nastoji isijavati toplinom, humanošću i dobrotom. Svaki put kad Aronofsky gurne film prema mraku, Fraser bira put prema svjetlu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....