Željana Popić, uč. mentor i potpredsjednica Odbora za školstvo Zadarske županije poslala je, uz naglasak da priopćenje potpisuje kao članica MOST-a, otvoreno pismo javnosti na temu posebnog razrednog odjeljenja u osnovnim školama, koje prenosimo u cijelosti:
„Negdje u svijetu jednom dječaku je rečeno da se ne može igrati zato što ne može hodati, a jednoj djevojčici je rečeno da ne može učiti zato što ne vidi. Taj dječak zaslužuje priliku da se igra, a svi mi imamo koristi kad i ta djevojčica i sva djeca mogu čitati, učiti i dati svoj doprinos. Put prema naprijed bit će pun izazova, ali djeca ne prihvaćaju nepotrebna ograničenja. Ni mi ih ne bismo trebali prihvatiti.“
Priopćenje namjerno započinjem izjavom Anthony Lake- a, izvršnog direktora UNICEF-a a vođena saznanjem da u našoj sredini postoji 5 djece sa određenim dijagnozama i izdanim rješenjima, koju je sustav nažalost klasificirao samo kao „ rupe u zakonu „ .
Prema podatcima UNESCO-a čak 10 % djece rađa se s nekim oštećenjem ili ga pak stječe u ranoj dječjoj dobi. Ovaj prilično veliki postotak trebao bi biti poticaj pojedincu ali i zajednici da se aktivno uključi u rješavanje problema koji ih očekuju u njihovom odrastanju.
Mi u MOST-u smatramo da su nam sva djeca neizmjerna radost i sreća, na njima svijet ostaje i o njima ovisi budućnost.
No, često se djecu koja su malo drugačija od drugih stigmatizira i stavlja u drugi plan samo zato što možda ne odgovaraju kalupima u koje ih se uporno pokušava ugurati. Inertnost pojedinih ravnatelja i nedostatak adekvatnog prostora u školi ne smije biti opravdanje za nečinjenje , jer kada ima volje , ima i načina.
Prema Pravilniku o osnovnoškolskom i srednjoškolskom obrazovanju učenika s teškoćama , moguće je formirati Posebni razredni odjel za tih 5 učenika , koji bi im uvelike pomogao i na adekvatan način pružio obrazovanje sa stručnim kadrom, a ne jednostavno djecu „strpati“ u redovno razredno odjeljenje i prepustiti ga učitelju / učiteljici koja nije , na kraju krajeva ni educirana za rad sa djecom sa specifičnim potrebama . Praktički, takvo dijete bespotrebno gubi godinu obrazovanja , dopušta sustavu da se poigrava njime i ide po principu „ pusti vodu niz livadu „ Ravnateljica jedne OŠ ne vidi problem u čekanju cijele školske godine dok se ne oslobodi prostor koji bi u konačnici bio adekvatan. Mi mislimo da nema razloga ne pokušati iznaći makar privremeno rješenje, a sve za dobrobit djece .
Tim tragom sam kontaktirala pročelnika za školstvo Josu Nekića , koji je pokazao interes i dobru volju za iznalaženjem adekvatnoga prostora kao i načina prilagodbe dosadašnjih Rješenja o primjerenome programu obrazovanja, po kojima bi toj djeci konačno pokazali zasluženi interes za njihovo obrazovanje , razvoj i prilagodbu njihovim potrebama, pa makar rješenje bilo privremeno , tj. dok se ne oslobodi prostor u OŠ Šime Budinića, predviđen za Posebni razredni odjel.
Nakon reakcije pročelnika ,par telefonskih poziva, konstruktivnog razgovora i sugestija, možemo s pravom reći: „ Ipak se kreće !“ ili „Ne postoji problem koji se ne može riješiti.“ , jer, tamo gdje ima razumijevanja i sluha za potrebite nema mjesta za politikanstvo.
Sada samo preostaje na roditeljima da odluče .
Želja nam je da ova djeca u školsku godinu krenu radosna i na način koji im neće uskratiti njihovo temeljno dječje pravo na odgovarajuće obrazovanje . Vjerujemo da će nam plan uspjeti, a o svemu će javnost biti pravovremeno obaviještena."