Mario Mandžukić u petak je emotivnim pismom javnosti obznanio kraj svoje igračke karijere.
U svom pomalo metafizičkom obraćanju mlađem sebi Mandžukić je u manje od 200 riječi na najbolji mogući način sažeo svoju karijeru, a posebno je važan dio u kojem „malom Mariju” kaže sljedeće:
„A prije svega, uspjet ćeš jer ćeš uvijek davati sve od sebe, i na kraju karijere, na to ćeš biti najviše ponosan.”
Mandžukić je bio igrač koji je uvijek davao sve od sebe i koji je zbog te svoje osobine bio neizostavna karika gotovo svakog kluba u kojem je igrao. On je na terenu istovremeno bio najdefenzivniji napadač i najofenzivniji branič, svaku ulogu bi odrađivao najbolje što je mogao, a ako je smatrao da to nije dovoljno, još se više trudio.
Ovo nije priča o Mandžukićevom djetinjstvu. Takvih ste se, vjerujem, naslušali, a i još ćete u narednim danima. Ovo nije ni priča o onom „đilkošu” (nadimak koji mu je jednom dao Ćiro Blažević, a koji Mandžukiću nije najbolje sjeo) iz Marsonije, Zagreba i Dinama. Ovo je oda onom Mariju Mandžukiću koji je harao najvećim europskim zdanjima i svojevremeno bio jedan od najcjenjenijih napadača na svijetu.
Hrvat je već u svoje dvije sezone u Wolfsburgu pokazao što zna i umije, a zbog svog stava na terenu postao je ljubimac navijača, što je priča koja će se ponavljati iz kluba u klub. Mandžukić je pružao odlične partije pod Felixom Magathom, a onda ga je u ljeto 2012. u svoje redove doveo veliki Bayern München za 13 milijuna eura.
Tamo ga je čekala borba za poziciju startnog napadača s imenjakom Gómezom, koji je stigao u bavarski klub 2009. za preko 30 milijuna eura i koji je sezonu prije postigao 26 golova u 33 prvenstvene utakmice te 13 u 14 susreta u Ligi prvaka, u kojoj je Bayern te sezone došao do finala te izgubio od Chelseaja.
No, kako je Gómez propustio početak sezone zbog operacije gležnja kojoj se podvrgnuo nakon Eura 2012., a Mandžukić je krenuo sjajno u crvenom dresu, hrvatski napadač se nametnuo kao prvi izbor Juppa Heynckesa i taj status više nije ispuštao. Svoju odličnu prvu sezonu na Allianz Areni Mandžukić je okrunio u svibnju 2013. kada je pomogao Bayernu pobijediti Borussiju Dortmund u finalu Lige prvaka, postavši prvi Hrvat u povijesti koji je postigao pogodak u finalu najelitnijeg europskog klupskog natjecanja.
Gómez je na kraju sezone napustio Bavarce, a dolazak Pepa Guardiole na klupu minhenskog kluba Mandžukiću nije donio puno radosti. Hrvat se nikako nije mogao naviknuti na taktičke zahtjeve Katalonca, što je i naveo kao svoj glavni razlog za odlazak u redove madridskog Atletica sljedećeg ljeta, ali je sezonu svejedno odradio na izuzetno visokoj razini, napustivši klub kao najbolji strijelac s ukupno 26 postignutih pogodaka u svim natjecanjima.
Mandžukić se karakterno savršeno uklopio među Simeoneove ratnike, ali je imao i trzavica s karizmatičnim Argentincem. Činjenica da je u svojoj jedinoj sezoni u Madridu postigao „samo” 20 golova u 43 utakmice Simeonea je nagnala da ga se riješi na ljeto, a između mnoštva zainteresiranih klubova, Mandžukić je otišao u Juventus, gdje je ostavio možda i najveći trag.
Hrvat je tijekom četiri sezone provedene u Torinu bio jedna od glavnih uzdanica Masimilliana Allegrija, a osim njegovih golgeterskih sposobnosti, navijači su više nego ikada prije mogli vidjeti koliko je spreman žrtvovati se za momčad. Allegri je Mandžukića u njegovoj drugoj sezoni odlučio prebaciti iz vrha napada na poziciju lijevog krila, a iako je to značilo manje pogodaka na kontu Hrvata, istovremeno je do izražaja došlo koliko je Mandžukić odgovoran i koristan u svim fazama igre, što su oni koji su pratili hrvatsku reprezentaciju već odavno znali. Te sezone pomogao je Juventusu doći do finala Lige prvaka, a tamo je postigao jedan od najljepših golova u povijesti tog natjecanja, kada je matirao Realova Keylora Navasa sjajnim škaricama.
Sljedeće sezone je postao igrač koji je zabio najbrži gol Realu na Bernabeu u Ligi prvaka te prvi nogometaš koji je postigao dva gola u prvom poluvremenu „kraljevskom klubu” na njihovom terenu, a onda je u ljeto 2018. u Torino stigao Cristiano Ronaldo. Ali Hrvat i dalje nije pao u drugi plan, već se ponovno nametnuo kao jedan od glavnih igrača ekipe i sjajno surađivao s Portugalcem. Mandžukić je u fazi obrane radio i za sebe i za Ronalda, a u fazi napada je naizgled preuzimao sporednu ulogu i kretao se ovisno o Portugalčevom pozicioniranju. No, u taktičkom smislu njegova je uloga bila daleko od sporedne, a navijači i Allegri to su znali cijeniti čak i kada šira nogometna javnost nije.
Dolazak Maurizija Sarrija na klupu Juventusa označio je Mandžukićev kraj u Torinu, iako je samo nekoliko mjeseci prije potpisao novi ugovor. Uslijedile su kratke epizode u katarskom Al-Duhailu i Milanu, dok je Sarri smijenjen sljedećeg ljeta, a Juventus upao u krizu iz koje se još uvijek ne nazira kraj.
„Prepoznat ćeš pravi trenutak za završiti igračku karijeru, staviti ove kopačke u vitrinu i bit ćeš sretan što za ničime ne žališ”, napisao je „veliki Mario” „malome Mariju” u pismu.
I zaista nema za čime žaliti, jer njegova je karijera bila blistava kao rijetko čija, ne samo zbog uspjeha koje je postigao u klupskom nogometu i u dresu reprezentacije, već i zbog toga što će ostati upamćen kao kompletan napadač koji je na svakoj poziciji bio koristan, čak i kad ga nije išlo, i koji nije znao što znači odmarati na terenu.
Njegov talent bio je neosporan i on nije jedan od onih igrača koji je apsolutno sve postigao na račun zalaganja, ali će zbog tog segmenta ostati upamćen kao svjetska klasa. Zbog toga su i društvene mreže pune stranih novinara i ljudi iz svijeta nogometa koji se od Mandžukića opraštaju opisujući ga kao jednog od najpodcjenjenijih napadača prošlog desetljeća.
I dok se može razglabati o tome jesu li ga javnost i pojedini treneri dovoljno cijenili, ako pogledamo njegovu karijeru vidimo da su neki od najvećih stručnjaka itekako znali što im on donosi na terenu. Uostalom, čak ga ni Guardiola nije imao hrabrosti često ostavljati na klupi, iako mu nije najbolje odgovarao njegovim taktičkim zahtjevima, pa je Hrvat tako sudjelovao u 48 od ukupno 56 službenih utakmica koje je Bayern odigrao u sezoni 2013./14.
Uz trag koji je ostavio na klupskoj sceni, Mandžukić je imao ogroman značaj za reprezentaciju, a tek je njegovim odlaskom iz nacionalne vrste postalo jasno koliki zapravo. Iako će prvenstveno ostati upamćen po vjerojatno najvažnijem golu u hrvatskoj povijesti, onom protiv Engleske u 109. minuti polufinala SP-a ,on je 'vatrenima' značio puno više od toga.
Mario Mandžukić nije samo još jedan hrvatski nogometaš s respektabilnom inozemnom karijerom, on je napadač koji je igrao za njemačke, španjolske i talijanske velikane i u svakom od njih imao, ne zapaženu, već jednu od glavnih uloga.
Osvojio je 24 trofeja u karijeri te postigao 230 golova u 597 službenih nastua za klub i reprezentaciju, a o veličini njegove karijere možda najbolje govori podatak da je on jedan od samo petorice igrača u povijesti koji su zabijali u finalima Lige prvaka i Svjetskog prvenstva.
Veliki Mario odlazi u mirovinu zaista kao "veliki", a čak i ako u nekom paralelnom svemiru do malog Marija ne dođe njegovo pismo, gotovo je sigurno da će on biti koncentriran tamo negdje oko 109. minute u polufinalu SP-a protiv Engleske, jer to mu je jednostavno u krvi.