Nedavno se jedna majka u društvenoj grupi koja okuplja hrvatske trudnice požalila kako joj župnik nije želio krstiti dijete jer živi u izvanbračnoj zajednici, a ta je tema potaknula niz komentara u kojima su članice iznijele iskustva i primjere po kojima im svećenici nisu željeli krstiti dijete ako su roditelji u 'civilnom' a ne i crkvenom braku.
Ovu temu pojasnio nam je i komentirao poznati hrvatski salezijanac don Mihovil Kurkut, navodeći kako je Crkvi iznad svega do dobra djeteta, što krštenje po njezinu nauku svakako jest, no sljedeće je pitanje hoće li kršteno dijete biti odgajano u kršćanskoj vjeri - jer ako neće - onda je i takvo krštenje besmisleno.
- Krštenje nije samo 'naljepnica' koja je potrebna djetetu kako bi se napravila fešta i zapisalo ga se u crkvene knjige. Ono je osnovni sakrament, a kako tako malo dijete još nema vlastitu svijest za valjano krštenje potrebna je garancija da će živjeti u kršćanskom okruženju i biti odgojeno u tom smislu.
Bez obzira na status roditelja i prirodu njihove zajednice, tu stvar od davnine spašava institucija krsnog kuma, čak i u situaciji da su roditelji nevjernici. Nekad su, kad je mortalitet novorođenčadi bio velik i trebalo je što prije primiti krštenje, baš kumovi krstili djecu, eventualno u prisustvu oca. Kum je davao ime djetetu, a još i danas važi pravilo da kum, u slučaju smrti oba roditelja ima obvezu preuzeti brigu o siročetu.
U redovitim okolnostima kum bi trebao skrbiti da dijete bude odgajano u kršćanskoj vjeri. Dakle, njegova odgovornost prema djetetu je ogromna, a nažalost danas se ta obaveza shvaća vrlo olako. Pored toga što bi kum trebao imati sve sakramente, njegov župnik, da bi uopće mogao kumovati, izdaje mu dokument zvan 'Posvjedočenje vjere' kojim župnik garantira da je riječ o aktivnom vjerniku koji sudjeluje u životu Crkve – objašnjava don Mihovil, dodajući kako u izvanrednim okolnostima, primjerice teške bolesti djeteta, krstiti može bilo koji vjernik.
- Kad je riječ o odbijanju svećenika da nekome krsti dijete, a to je doista rijetko, razlog možemo potražiti upravo u onome što sam gore naveo: da svećenik sumnja kako će dijete biti odgajano u kršćanskoj vjeri, jer u suprotnom krštenje ne bi imalo smisla – kaže don Mihovil Kurkut.
Kanonski zakonik u dva paragrafa o krštenju djeteta navodi kako je potrebno da na krštenje 'pristanu roditelji, barem jedan od njih ili tko ih zakonito zamjenjuje; da ima osnovane nade da će biti odgajano u katoličkoj vjeri; ako te nade nema, neka se krštenje prema propisima krajevnog prava odgodi pošto se razlog obrazloži roditeljima; dijete katoličkih, dapače, i nekatoličkih roditelja, u smrtnoj pogibelji dopušteno se krsti, pa i protiv volje roditelja.'