Bitka za Vukovar najveća je bitka Domovinskog rata, a iako je o njoj snimljen niz dokumentarnih filmova te napisano stotine članaka i dalje postoji niz neispričanih priča. Svaki od 1800 branitelja Vukovara mogao bi dati svoj pogled na bitku i događaje koji su obilježili njegovu borbu za obranu grada, no mnogi od njih više nisu s nama. Neke će priče tako zauvijek ostati neispričane, a one ispričane s vremenom će postajati sve vrijednije. Među njima je i priča hrabrog vukovarskog branitelja, tada mladića, Michela Geušića kodnog imena Atila 4.
Demokratske promjene zatekle su ga po povratku sa odsluženju vojnog roka JNA u prosincu ‘89. godine. Kada se vratio prvi izbori bili su pred vratima, a ozračje u gradu na Dunavu polako se mijenjalo. U Valbandonu kraj Pule 1990. prošao je ubrzanu obuku za policajca.
- U tom prevrtljivom vremenu znalo se tko je tko. Nismo više bili svi komšije, nego smo se mi Hrvati počeli nazivati susjedima. Sve se odvijalo jako brzo. Do proljeća 1991. još smo mislili da će se situacija smiriti no kada je ubijeno 12 policajaca u Borovu Selu postalo je jasno da stvari neće biti dobre. Sve se okrenulo za 180 stupnjeva. Zadužio sam prvo naoružanje, pušku, dvije ručne bombe i počeli smo po gradu držati na puntovima ulične straže tijekom noćnih sati. Malo po malo počelo se puškarati, jedan metak, drugi metak, pa su krenuli za dva dana rafali i uskoro su počele padati i prve granate. Kada je prva mina pala na grad išli smo je svi gledati kao atrakcij - priča nam.
Tijekom ljeta 1991. rat je počeo. Ljudi su se počeli iseljavati. Vojni zrakoplovi počeli su nadlijetati grad za koji su mislili da će "pregaziti" u par dana i da će ubrzo nastaviti prema Vinkovcima i Osijeku. Opći napad Jugoslavenske narodne armije i pobunjenih Srba na Michelov grad započeo je upravo na njegov 21. rođendan. Taj 24. kolovoza 1991. pamtiti će dok je živ:
- Nisam doživio takvu tišinu u životu. Vakuum. Nešto se osjeća u zraku, ali ne možeš zamisliti što slijedi. U 8 sati i 30 minuta počela je kanonada koja nije dva dana stajala. Oni su nas tukli iz svega raspoloživog. Nebo i zemlja su gorjeli. Nakon ta dva dana izišli smo iz skloništa, a ja svoju ulicu nisam mogao prepoznati, to je bila hrpa građevinskog materijala. Ipak, oni su shvatili da Vukovar neće osvojiti tek tako.
Nije prošlo puno vremena, a Michel je stekao prvo borbeno iskustvo. Kada je krenuo napad branio je položaje kod Kuginog groblja u naselju Sajmište, a upravo će se u tom dijelu grada uskoro razviti najteže i najkrvavije ulične borbe:
- Najgori je osjećaj bio taj što su pucali po meni, a ja nisam znao niti tko puca niti odakle puca. Meci su fijukali, a ja nisam nikoga vidio. Čuo sam tenkove, kako turiraju, no kada sam vidio kukuruze kako se pomiču i kako zaista tenkovi prilaze moram priznati da sam se bojao. Zvao sam suborce no nitko se nije odazivao. Ostao sam u okruženju i kroz kanal sam se puzeći izvukao. Ni danas ne znam kako sam se izvukao iz te situacije i kako sam ostao tako sabran u tim okolnostima. Bio je to početak mojeg pravog ratnog puta.
Punktovi na kojima su prije bitke držali straže odjednom su postali otporne točke na kojima se branilo Sajmište. Neprijatelj je bio nadmoćan u ljudstvu i tehnici. Branitelji su bili svjesni taktike neprijatelja da najprije ide topnička priprema, a zatim pješački napad, no i to se ubrzo promijenilo.
- Nakon nekog vremena oni su krenuli napadati istovremeno i topnički i pješački ispaljujući granate preko svojih pješaka. Tu su nas hvatali na spavanju i tu su se najviše gubili položaji.Sjećam se dobro jednog okršaja u tadašnjoj Prvomajskoj ulici. Malo oni potisnu nas, malo mi potisnemo njih i u jednom trenutku zalegao sam iza zida. Nastala je neka međupaljbena tišina, pogledao sam u tom trenu preko zidića i ispod njega ugledao njihovu uniformu od čoje i vidim miče se. Kroz mene je prošla struja. Ugledao sam čovjeka od 50-60 godina. Vidio sam po njemu da je seljak i on je rekao – Molim te, nemoj me ubiti. Samo sam mu rekao - Marš tamo! On je otrčao, nije mi palo na pamet da opalim rafal za njim. To je odgoj. Mi smo tako naučeni. Da sam ga ja ubio takvog to bi bio ratni zločin i ja danas ne bih mirno spavao.
Michel je kada je počela bitka, početkom rujna, postao pripadnik vojne policije. Zajedno s 30-ak suboraca koje je predvodio zapovjednik Alfred Hill bio je izravno podređen zapovjedniku obrane grada, najprije Dedakoviću – Starom Jastrebu, a zatim Borkoviću – Mladom Jastrebu. Zadaci su bili razni, a među osobito osjetljivima bila je i mobilizacija vojno sposobnih muškaraca koji su se skrivali po podrumima:
-Takvog čovjeka trebalo je izvući van iz podruma, a pošto su u istom podrumu često bila i njegova djeca i žena bilo je tu svakakvih teških situacija. Znalo se događati da su ti mobilizirani ljudi bacali oružje, bježali s položaja i skrivali se. Mi smo ih onda tražili i uzimali im oružje, a događalo se da bi u tome bilo potezanja oružja na nas.
Osim toga, tu su bile i krađe i provale koje je trebalo sprječavati. Neki su ratnu situaciju koristili za pljačku tuđe imovine i osobnu korist. Uz sve to svakodnevno smo bili u akcijama ispomoći na prvoj crti gdje smo vraćali izgubljene položaje i borili se prsa o prsa s neprijateljem.
Specifičnost uličnih borbi u Vukovaru očitovala se i u tome da je Michel sa suborcima nerijetko morao improvizirati kada je u pitanju bio pronalazak skrovišta za boravak tijekom noći kada borbi nije bilo. Tako su jednom predah potražili na groblju koje se našlo između linija, a zaklon su potražili u granatama razorenim grobovima:
- Našli smo se na pravoslavnom groblju (op. a. "groblje šajkača) i trebala nam je neka rupa gdje ćemo spavati. Kada sam rekao dečkima da sam pronašao mjesto gdje nas nitko neće pronaći Alfred je odmah shvatio i rekao "Pa nije valjda… Ja ti unutra ne idem." Na kraju smo se zavukli u jednu grobnicu jer zaista nismo imali gdje.
Ploču koja je bila odmaknuta navukli smo na grob u kojem su bile željezne ljestve Jedno 3 ili 4 večeri mi smo proveli ondje. Oni su tukli po tom području jer su znali da smo tu negdje, ali nisu mogli pomisliti da smo u grobu. U jednom trenutku dok sam išao van obaviti nuždu shvatio sam da su oni pomaknuli liniju i prešli preko groblja, a mi smo im ostali iza leđa. Pitao sam zapovjednika Hilla što da radimo, a on je rekao da čekamo i da će naši vratiti crtu. Tako je i bilo. Kada smo izašli van i krenuli prema našim položajima krenuo je fajt jer su skužili gdje smo.
Jedan od najtežih dana u obrani Vukovara bio je 16. listopada. Bio je to dan kada je Borovo naselje izgubilo svojeg zapovjednika Blagu Zadru, a Sajmište zapovjednika vojne policije Alfreda Hilla:
-Taj su nas dan počeli probijati sa svih strana. Kada smo saznali da je Hill poginuo na trenutak bili smo obezglavljeni i izgubljeni, no Drago Adžaga je preuzeo zapovijedanje i nastavili smo braniti grad. Taj gubitak morali smo prihvatiti i potisnuti i ići dalje. To su bile takve okolnosti jer su njihovi napadi bili toliko jaki i žestoki da nisi smio o tome razmišljati. Osim tih napada veliki problem je bila i "peta kolona". Jedan primjer – civili iz jednog skloništa su se žalili da ih cijelo vrijeme napada snajperist. Bilo je i dosta ranjenih pa smo otišli na intervenciju no nismo ga pronašli.
Tada je stigao jedan HOS-ovac i odmah ga detektirao. Taj snajperist bio je u jednom potkrovlju kuće uvučen i taj ga je HOS-ovac primijetio dok je ovaj vrtio snajper po odsjaju optike. Ispalio je zolju u taj stan i problem je bio riješen. Moram reći i da su HOS-ovci bili veoma hrabri borci. Bili su dobro opremljeni i odvažni. Također, dobro pamtim i varaždinske policajce koji su došli s automatskom puškom, pištoljem, gumenom palicom i stop tablicom. Rekli su kako su ih poslali da reguliraju promet, ali ubrzo su shvatili da su stigli u pakao i mnogi su njemu ostavili život. Svaki branitelj koji nam je došao za nas je bio bog, svaka dodatna ruka bila je neprocjenjiva.
Jedna od odgovornih zadaća vukovarske vojne policije bilo je i sprovođenje i briga za ratne zarobljenike. Oni su sve do okupacije Vukovara bili u zgradi vukovarske općine gdje je bilo i sjedište vojne policije:
-Nikada nitko tamo nekog zarobljenika dirnuo nije. Tko god kaže suprotno – laže, izmišlja i insinuira. Sjećam se da je bila stroga zapovijed da se njih ne smije dirati i to se poštivalo. Imali smo čak i petoricu teško ranjenih zarobljenika koji su u vukovarskoj bolnici i svih pet su bili tretirani kao naši ranjenici. Njih smo osiguravali i čuvali, tako sam ih i ja čuvao jedno dan-dva. Na kraju kada je okupiran grad oni su razmijenjeni odnosno predani neprijatelju kada je ušao u grad. Ljudi su mislili – možda će nas drugačije gledati ako im predamo njihove zarobljenike i pokažemo da smo ih čuvali, pazili i hranili.
Padom Marinaca, početkom listopada 1991., grad je ostao u okruženju, a branitelju su osjetili da im je omča oko vrata. Malo po malo omču je neprijatelj stezao, a okupacijom Bogdanovaca 10. studenog shvatili su da Vukovar neće još dugo izdržati s obzirom na nedostatak hrane, vode i naoružanja, osobito protuoklopnog:
-Kada su pali Bogdanovci postalo mi je jasno da je to početak kraja.Ljudi su postali očajni i potišteni. Kada bi pogledao svojeg suborca u njegovim očima mogao sam vidjeti nemoć i očaj. Svatko je svakog optuživao i napadao. Taj kraj se osjetio u zraku. Tebi nije bitno više ništa osim da spasiš život na ovaj ili ovaj način. Mi iz vojne policije znali smo kako ćemo završiti ako im padnemo u ruke, Arkan je preko motorole javljao: "Za svakog vojnog policajca dajem 20 hiljada njemačkih maraka." Odrezali su Mitnicu kod vodotornja i Borovo naselje kod Priljeva, obrana je bila presječena na tri dijela i bilo je pitanje ne dana, već sata kada će ući u centar kamo smo se mi povukli. U tim okolnostima donio sam odluku da krenem u proboj kojim smo se izvukli do Vinkovaca no taj proboj priča je za sebe.